Foto: Sanja Rapaić

PRED ALENA KASUMOVIĆA život je stavio težak zadatak - živjeti u okviru iznimno malih fizičkih mogućnosti ili probiti led, pomaknuti granice i nemoguće učiniti mogućim. Za ambicioznog, 25-godišnjeg mladića, koji je od djetinjstva imao jasan cilj – postati slikar, dileme nije bilo. Iako boluje od artogripoze te se ne može služiti ni nogama ni rukama, Alen većinu radnji, poput pisanja poruka na mobitelu i listanja knjige, uspješno obavlja ustima. Talentirani mladić danas stvara i impresivna  umjetnička djela, do sada je već izlagao na desecima skupnih izložbi, a uskoro će diplomirati na Akademiji likovnih umjetnosti te će tako postati prvi akademski slikar u Hrvatskoj koji slika bez ruku, držeći kist ustima.

„Ustima sam počeo najprije pisati, a potom, u trećem razredu osnovne škole, i slikati. Prije pet godina sam, kao prvi student koji slika ustima, upisao Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na smjer slikarstva tada su primali samo 14 studenata, a te se godine prijavilo više od sto kandidata. Nisam želio protekcije te u mapi s radovima, koju sam predao na početku prijemnog ispita, nisam napomenuo da slikam ustima. Na sreću, uspio sam upisati Akademiju, nakon čega je uslijedilo preseljenje u studentski dom, što je bio jedan od najvećih izazova. Prije početka prvog semestra povezao sam se s Udrugom Zamisli koja studentima s invaliditetom osigurava prijevoz od studentskog doma do fakulteta te tehničku podršku, odnosno asistenta koji asistira na fakultetu te osobnog asistenta koji je zadužen za sve vezano za život izvan fakulteta“, priča nam Alen koji je na slikarskom odsjeku na Akademiji, završio preddiplomski, no diplomski će, kako kaže, još malo pričekati jer je trenutno svu energiju usmjerio na diplomski na novim medijima i na upoznavanje te istraživanje drugačijih pristupa umjetnosti.

Već na prvoj godini studija, talentirani je mladić počeo i izlagati svoje radove, a od izložbi na kojima je sudjelovao posebno izdvaja ESSL ART AWARD CEE 15 “NOMINEES Night” u MSU-u iz 2015.

„ESSL Museum, koji se nalazi u Klosterneubrgu kod Beča, svake dvije godine poziva mlade umjetnike, studente umjetničkih Akademija iz osam zemalja, Slovenije, Hrvatske, Mađarske, Slovačke, Republike Češke, Bugarske, Rumunjske i Turske, da se predstave na umjetničkom tržištu. U zemljama odabranih umjetnika žiri bira po dvoje finalista iz svake zemlje, koji će se pridružiti velikoj zajedničkoj izložbi “Diversity of Voices” u ESSL Museumu. Osim žirija, prof Agnes Essl ima mogućnost pozvati do pet umjetnika, po svom izboru da se priključe finalistima i taj je poziv bio dodijeljen meni te sam imao čast predstaviti svoj rad u ESSL Museumu, a jedan, od moja tri prijavljena rada, koji je sačinjen od četrdeset i devet manjih slika, otkupljen je te je sada dio privatne kolekcije Essl. Uz bok radovima renomiranih svjetskih umjetnika, predstavljen je i na izložbi “Body and Soul” i to je bio jedan od najsretnijih dana u mom životu i karijeri“, kaže Alen koji, osim izlaganja, održava i radionice na kojima upoznaje ljude s vrlo zahtjevnom tehnikom slikanja ustima.

„Nema prepreka, sve su to samo izazovi !“

Na pitanje kako je uspio svladati sve mnogobrojne prepreke s kojima se susreće u svom svakodnevnom životu i radu, Alen odgovara kratko, ali s mnogo optimizma – „prepreke za mene ne postoje, postoje samo izazovi“.

„Pronašao sam jedan citat koji me inspirira, a on kaže da je ljepota prepreka u tome što nam one pokazuju kako ih nadvladati. Stalni izazovi su nešto na što jednostavno moram računati, a jedan od većih izazova s kojima sam se susreo na Akademiji, bio je kako savladati veliki format. Naime, na drugoj se godini, na slikarstvu, radi isključivo na velikim formatima, do 2 metra, što je meni, koji slikam iz kolica, potpuno nemoguće doseći. No, s profesorom sam došao do “vlastitog” velikog formata od 120 cm visine, a u radu mi je pomagao asistent koji je spuštao i dizao stalak, dok sam ja na slici radio po dijelovima“, prisjeća se Alen ističući kako je za sve probleme do sada uspješno pronašao rješenja.

Osvojio je i srca turista

„U sjećanju će mi zauvijek ostati putovanje u Veneciju. Uz mostiće, koji su posvuda, taj grad je doista pravi izazov za nas, osobe s invaliditetom, no zahvaljujući turistima sa svih strana svijeta, ja sam se Venecijom kretao bez problema, a uz to sam sklopio i lijepa poznanstva. Ključne riječi su bile: “Excuse me, can you help me pass the bridge?” i odmah bi se našlo više dobrovoljaca koji bi mi priskočili i pomogli da prijeđem i po nekoliko mostova“, prisjeća se Alen.

Iako je već sada ostavio značajan trag u umjetničkom svijetu, pored izložbi i radionica, svojim najvećim uspjehom smatra to što je svojim primjerom poslužio kao pozitivna inspiracija i mnogim drugim ljudima.

„Kada, radeći ono što doista volite, ohrabrite i motivirate druge ljude, te date novi vjetar u leđa čak i onima koji su već odustali od života - to je doista neprocjenjivo iskustvo! Sjećam se kada me jednom prilikom, na ulici, zaustavila majka s malim djetetom u dječjim kolicima, koje također ima artrogripozu. Čestitala mi je na svemu što radim te mi se zahvalila što pokazujem kako je moguće da i njezin sin, kao i drugi ljudi u sličnoj poziciji, jednog dana budu sretni u životu“, priča Alen. Trenutno ga, kaže, najviše okupira jedno pitanje - kako si, nakon završetka fakulteta, organizirati život, bez ovisnosti o roditeljima?

„Sada još uvijek živim u studentskom domu gdje sve dobro funkcionira. Tu su dežurni asistenti koji asistiraju u domu, dok mi za sve ostale obaveze i slobodno vrijeme služe asistenti na Akademiji i osobni asistent te zahvaljujući njima mogu voditi samostalan život. No, što i kako nakon fakulteta? U inozemstvu, primjerice, postoje zajednice osoba s invaliditetom koje žive u zgradama ili stanovima, gdje imaju asistente koji su im dostupni, uz svoje osobne asistente koji im asistiraju izvan doma - na poslu, u svakodnevnim aktivnostima i sl. Smatram da bi takav model mogao zaživjeti i u Hrvatskoj. Na kraju krajeva, nismo li do prije koju godinu imali eksploziju novih zgrada i kvartova koji sada uglavnom zjape prazni jer nitko nema ideja ili volje da se stave u funkciju. No, ono što je nužno da bi neki bolji sustav profunkcionirao je bolja komunikacija između udruga, Sveučilišta i drugih institucija koje u fokusu imaju osobe s invaliditetom“, poručuje Alen.