Foto: Index

U MOJOJ obitelji s tatine strane, muškarci su u pravilu bili gazde koji su danonoćno pili i mlatili žene koje su se za njih udale.

Djedu je baba služila za to da netko radi na polju i u štali, da se na nekome iživi kad je na kartama izgubio sve novce koje je dobio za kravu i da nekoga može poševiti kad mu dođe. A tatin brat tek... On je jednom svoju ženu izbacio iz auta! Iz auta koji je već krenuo! Tako su se muževi ruralne sredine prošlog stoljeća rješavali svojih frustracija. Kako su to činile žene, pitam se.

Mnogo desetljeća kasnije, kada smo omakli od običaja svojih djedova, našla sam svoje mjesto u jednoj divnoj ustanovi punoj egomanijaka, kuja i podlaca. Osnovnoj školi. Ne znam kako je drugdje, ali ovdje ti stalno netko nešto podmeće i gotovo nitko s nikim nije u iskreno dobrim odnosima. To je zato jer ovdje na prste mogu nabrojati osobe koje nisu frustrirane životom. Za nešto im je kriva država, a za nešto oni sami.

"Ja nisam plaćen da uređujem pano! Zašto je ona mentor a ja nisam?! Gdje piše da moram bit na svakoj sjednici!? Zašto mi je ona kuja opet smanjila putne troškove?!"

Za razliku od mog pokojnog djeda, zaposlenici škole doma u pravilu nemaju nekog koga mogu po volji istući, poševiti ili natjerati da za njih radi. Rekla bih i da su rijetki oni koji se ovdje uopće ševe. Vidiš to po njihovim reakcijama na uobičajene stvari ili u njihovom pogledu. Muškarci u kroničnoj nejebici sline za svakom golom nogom ili napola otkrivenom sisom ili naprosto jednostavno čekaju smrt. Seksualno frustrirane žene su pak stalno ljute ili su, kako godine odmiču, sve podlije i zlobnije. Takva je i naša iz geografije.

Njoj bi čisto prijateljski i za njeno dobro poslala link na stanicu da si kupi čestiti vibrator. Onaj rozi uz kojeg dobiješ i lubrikant i lisice gratis! A ako se previše navikne na njegove blagodati, ima sada i onih što se samo stave u gaćice i vibriraju, tako da ga može i u kabinetu koristiti! Kad joj već muž ima intimnu prijateljcu, zašto i ona ne bi imala intimnog prijatelja? Makar i onog na baterije...

Šta da kažem nego da se čovjek snalazi u nuždi...

Moja prijateljica je uredno koristila blagodati tuša za bitnu drugačiju funkciju od one kojoj je namijenjen. Sjećam se njezinih priča kako joj se tata čudi na koju foru li samo uspije potrošiti cijeli bojler tople vode za jedno tuširanje. Zato se uvijek se dobro nasmijem kada čujem da neka žena (a uvijek je to žena!) prigovara mužu kako treba nešto treba učiniti jer je pritisak tuša jako slab...

Ja sam se u svojim razdobljima seksualne frustracije, prije ere mog muža, znala koristiti starom Nokiom 3310. Bila je namještena na vibru i na neku dugačku Bachovu skladbu.

Stvarno je bila jako duga i mogao si svršit u prosjeku nakon što ju tri put pustiš od početka do kraja. Malo ubije doživljaj kad moraš prekinuti kako bi ju ponovno pustio, ali služila je svrsi. I rijetko se dogodilo da se slučajno tijekom samog čina stisne tipka koja bi prekinula melodiju. O blaženstva skrivenog u noćima moje studentske sobe.... Često sam se služila i samo malo namotanom plahtom, posebno ako bi imala cimericu u sobi. Pa si nisam mogla dozvoliti zujanje.

Isto tako mi je uvijek dobro poslužio rub taburea koji sam imala u roditeljskoj kući. Bio je taman dovoljno mekan i taman dovoljno tvrd. Kao krevet malog medvjeda iz "Zlatokose"...