Naučite muljati kao političar u deset lakih koraka
Foto: Index/Hina
POLITIKA je nemilosrdan posao, a čak se i najdobronamjernijim vođama potkrade pokoji loš potez. Kad se to dogodi, moraju pronaći ispriku za svoje ponašanje i odluke te ponuditi uvjerljive argumente kako bi opravdali svoje poteze koji bi u svakoj drugoj prilici zvučali suludo.
Autor, harvardski profesor Stephen M. Walt za Foreign Policy napisao je stoga članak kojim mlade i ambiciozne političare (i njihove glasnogovornike) podučava drevnoj vještini muljanja i pomaže im da na što efikasniji način spase svoju guzicu, svoju zemlju ili svog šefa.
Radi se o "programu" koji se sastoji od 10 lakih koraka, a mogu ga koristiti i lažima i muljanju skloni civili. Naravno, primjeri se uglavnom odnose na SAD, ali laži su univerzalne.
Prvi korak: "To je laž. Nikad se nije dogodilo"
Kad ih netko optuži za loš ili neoprostiv potez, prvi instinkt mnogih političara (i njihovih pristaša) je poricanje. Bill Clinton izjavio je da "nikad nije imao seksualne odnose s tom ženom" (Monicom Lewinsky), a režim Bashar al-Assada u Siriji isprva je žestoko poricao korištenje kemijskog naoružanja. Isto tako, direktor NSA-a, senator Ron Wyden, negirao je optužbe da njegova agencija nadzire građane, a svoju je laž naknadno opisao kao "najmanje neistinitu izjavu koju je u tom trenutku mogao smisliti".
Drugi korak: Okrivite nekog drugog
Ako već ne možete sakriti što se dogodilo, okrivite nekog drugog. Ova obrana ima najmanje dvije varijante. Prva opcija je priznati da se propust dogodio, ali istovremeno svaliti krivnju na oponente. Primjerice, nakon što je korištenje kemijskog oružja u Siriji potvrđeno, Assadove pristaše krivnju su svalile na neprijatelje režima. Turski premijer Erdogan za sve kritike usmjerene protiv njega i njegove vlade krivi vanjske neprijatelje koji uporno kuju zavjere.
Druga opcija je priznati da su za vaš propust krivi podređeni. Guverner New Jerseyja, Chris Christie, tvrdi da nije znao ništa o tzv. "Bridgegateu", a administracija Georgea W. Busha kršenje ljudskih prava u Abu Ghraibu opisala kao neovlašteno postupanje niže rangiranog osoblja. Stoga, ako uspijete okriviti nekog drugog, oni na vrhu mogu proći nekažnjeno.
Treći korak: "U redu, pogriješio sam, ali nisam to učinio namjerno"
Ako ni na koji drugi način ne možete izbjeći odgovornost, sljedeći logičan korak je priznati da ste pogriješili, ali uvjeriti ljude da to niste učinili namjerno. Možete se izvlačiti tako što ćete izjaviti da nitko nije mogao predvidjeti negativne posljedice što u prijevodu znači da nitko zapravo nije kriv. Isto tako, možete izjaviti da je sve loše što se dogodilo nusprodukt u svakom drugom pogledu uspješne politike. Tako je, primjerice, vlada SAD-a opravdala civilne žrtve napada bespilotnim letjelicama opisavši ih kao "kolateralnu štetu" koja je "nenamjerna" i samim tim opravdana.
Četvrti korak: "Nismo imali drugi izbor"
Ako ne možete poreći činjenice niti namjeru, sljedeći korak je uvjeriti javnost da su alternative daleko gore ili da su drugi prisilili vas (ili osobu koju branite) da postupate nepromišljeno ili sa štetnim posljedicama.
Primjerice, nakon 11. rujna, Donald Rumsfeld, bivši američki ministar obrane i arhitekt invazije na Irak, pokušao je preusmjeriti kritike upućene SAD-u tako što je izjavio da "odgovornost za svaku žrtvu u ovom ratu, neovisno o tome radilo se o nevinim civilima ili nevinim Amerikancima, snose al-Kaida i Talibani".
Oni koji su 1945. stali na stranu Harryja Trumana i pokušali opravdati korištenje atomskog oružja u Japanu, tvrdili su da bi klasična invazija rezultirala s daleko više žrtava i na američkoj i japanskoj strani.
Peti korak: Veće dobro
Bliski rođak četvrtog koraka je uvjeriti javnost da se radilo o većem dobru. Primjerice, Madeleine Albright branila je američke sankcije nametnute Iraku (koje su, tvrde neki, vjerojatno rezultirale smrću više od pola milijuna Iračana) rekavši da je američka vlada "vjerovala da će se isplatiti".
Neki će to pokušati proširiti izjavom da će "vrijeme pokazati da je sporni pristup bio vrijedan žrtava". Na primjer, oni koji još uvijek brane poteze Busheve administracije tvrde da će vrijeme kad-tad pokazati da je nezakonita i nevješta invazija na Irak zapravo popravila situaciju na Bliskom istoku, a micanje Saddama Husseina pokazat će se kao ključni korak u tom procesu. Dovoljno je strpjeti se do 2025. ili možda 2050.
Šesti korak: "Svi to rade, a naši su protivnici još gori od nas"
Jedno od opravdanja svakako je i ono da to "svi rade" te da su oni koji su se našli na udaru kritika zapravo nepravedno izdvojeni. Ovu strategiju možete odvesti korak dalje i konstatirati da su vaši oponenti još gori od vas. Tako je Busheva administracija pokušala opravdati mučenja i ostala kršenja ljudskih prava u ratu protiv terorizma. Prikazali su al-Kaidu kao zlu prijetnju koja opravdava čak i najgrublja kršenja.
Sedmi korak: Naglasite da je sve moglo završiti daleko gore
Ovo je odlična tehnika da obranite i državu i političare. Ako učine nešto što na prvi pogled djeluje loše, ukažite na sve ono gore što se moglo dogoditi, a nije. Primjerice, oni koji pokušavaju opravdati korištenje bespilotnih letjelica tvrde da je ovaj pristup ratovanju daleko pouzdaniji i precizniji nego drugi oblici ratovanja. Drugim riječima, trebali bismo biti zahvalni SAD-u što nisu koristili sav svoj arsenal. Dobra usporedba bila bi nevjerni suprug koji traži oprost jer nije varao onoliko koliko je mogao.
Osmi korak: Okolnosti
Sve vlade sklone su vjerovati da su njihovi postupci, koliko god pogrešni ili zlonamjerni bili, opravdani poviješću, geopolitičkim okolnostima ili pak globalnom odgovornošću. Amerika iz tog razloga nije potpisala Ottawsku konvenciju (Konvencija o zabrani upotrebe, skladištenja, proizvodnje i transportu protupješačkih mina te njihovu uništavanju) niti konvencije Međunarodnog kaznenog suda pod izlikom da bi to osjetno ugrozilo njihovu ulogu glavnog zaštitnika mira u svijetu. No, to je prilično klizav teren jer jednom kad ste priznali da ste imuni na neka pravila, gdje je granica?
Deveti korak: Igrajte na kartu pokajnika i ispričajte se
Ponekad ćete se naći u situaciji da morate stati na stranu političara ili politike koja je moralno upitna. No, kao što su nas brojni skandali poznatih naučili, ponekad je moguće izvući se nekažnjeno ako uspijete uvjeriti javnost da se kajete. Primjerice, Obamina administracija uvjerila je javnost da je Obama na mukama zbog "liste za odstrel" Bijele kuće. Koja je poruka? "Možda ubijamo nedužne ljude u dalekim zemljama, ali zbog toga se osjećamo grozno. Zato nam se skinite s grbače".
Deseti korak: Rumsfeldova obrana
Kad sve ostalo propadne, tu je tzv. "Rumsfeldova obrana" koja otprilike glasi: "Ponekad se stvari jednostavno dogode. Sve možda nije išlo putem koji smo zamislili i u procesu su možda nastradali nevini, ali hej, kod donošenja važnih odluka teško je biti sto posto siguran i ponekad oni koji su se najviše okoristili našom strogom, ali pravednom ljubavlju, nisu najzahvalniji. No, to nije naša greška. Uvijek će postojati nepoznanice i nitko nije savršen. Tužite me".
Na prvi pogled ovaj pristup djeluje jadno, ali Donald Rumsfeld nakon ovog je poteza posao zadržao još četiri godine i nikad nije optužen za sve ono za što ga se teretilo. Umjesto toga, Obamina administracija izborila se za njegov imunitet. To je dokaz da čak i najgori alibi ponekad prolazi.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati