Pokrenite se ka ovim razrušenim i ranjenim gradovima, čekaju vas sjajne priče i još bolji ljudi!

KLJUČNI PODACI
  • Predivni neki ljudi ovi alkoholičari, sa tako jednostavnom gestom pomogli su mi da zaključim jedan od najkorisnijih dana u svom životu
Piše: Aleksandar Trifunović
četvrtak, 29.5.2014. 14:04
Smanji veli�inu slova Tekst Pove�aj veli�inu slova

Screenshot: Vimeo

BIO SAM i danas u Doboju. Riječ katastrofa nije dovoljna da opiše ono što je Doboj danas.

Ljudi hodaju sa maskama. Smrad je na pojedinim mjestima u centru grada nesnosan. Ljudi vam na svakom koraku prilaze i pitaju da li dijelite neku pomoć. Centar grada ne postoji. Sve je polomljeno i razrušeno. Na sve strane razbacan je neupotrebljivi namještaj. Zapitaš se ko uopšte može živjeti ovdje ...

I onda nazoveš Maria koji ti kaže da ćeš ga naći na stadionu Željezničara, čisti ga danima sa ostalim roditeljima da im djeca mogu što prije nastaviti trenirati fudbal. Kad to završi, dijeli pomoć roditeljima sa malom djecom.

Sretneš doktoricu Sanju koja se brine kada će desetine djece sa posebnim potrebama o kojima brine što prije krenuti u školu. To je tim anđelima najvažnije od svega.

Upoznaš studenticu ekonomije koja sočno psuje političare, ali dodaje da žuri da završi sa čišćenjem do krova blatnjave kuće, pa ide da uči i položi još dva ispita za kraj mastera.

Prgavog mladića koji te moli da pomoć daješ samo u ruke onima kojima treba, to je veli najsigurnije. Kaže, tako su nama prvih dana donosili hljeb, vodu i hranu iz Tešnja i Gradačca. Nepoznati ljudi koji bi stali kraj svake kuće gdje je bilo nekog...

Vidiš onda ovog razdraganog srećnog ćuku sa slike kome poplava nije odnijela kućicu, a i kako bi, jer kućica mu je stari željeznički vagon težak sedam tona, tek pomjeren stihijom s jednog kraja dvorišta na drugi. I onda te sramota što si pomislio ko bi tu htio da živi. Pa živjeće ovi ljudi...

O tome sam mislio kada sam stao pred prvom kafanom koja radi na putu kući, u Matuzićima. Prošao sam toliko puta ovuda, a nikad nisam stao. I samo što smo sjeli, prilazi konobar, kaže hoće ono društvo za susjednim stolom da vas počasti pićem.

Prepoznali me i insistiraju. Ustanem da ih upoznam i zahvalim im se na nikad bolje ohlađenom pivu... I kaže meni taj čovjek, ja sam Bošnjak, ovo je Srbin, a ovaj Hrvat, ali, Aco moj, mi smo ti prvenstveno alkoholičari...

Predivni neki ljudi ovi alkoholičari, sa tako jednostavnom gestom pomogli su mi da zaključim jedan od najkorisnijih dana u svom životu.

Zažalio bih da ga nisam doživio.

Rođaci, pokrenite se ka ovim razrušenim i ranjenim gradovima, pa i samo sa osmijehom i voljom da pomognete, vjerujte, čekaju vas sjajne priče i još bolji ljudi. Živjeli!

Tekst Aleksandra Trifunovića preuzet je s portala Buka.

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi

Lajk

Sjećate li se još dječaka koji je s 10 godina bio nabildan kao bodybuilder? Pogledajte kako danas izgleda!
Sjećate li se još dječaka koji je s 10 godina bio nabildan kao bodybuilder? Pogledajte kako danas izgleda!
Najnovije
Podržite jedini hrvatski neovisni medij.
Molimo vas, ugasite AdBlock na Indexu.

U proteklih 15 godina Index.hr je pisao o Sanaderu dok su drugi mediji šutjeli. Pisali smo o Todoriću i Mamiću dok su im se drugi uvlačili u guzicu. Otkrili smo Linića i za to platili visoku cijenu. Index vam je pri tom potpuno besplatan.

Podržite jedini hrvatski neovisni medij gašenjem AdBlocka na Indexu te šeranjem naših članaka.

Hvala,


i redakcija Indexa
SAZNAJTE KAKO UGASITI ADBLOCK NA INDEXU