Foto: Press

LJUBITELJI filma odavno su se pomirili s činjenicom da "prema istinitom događaju" u Hollywoodu ne znači apsolutno ništa.

I dok s jedne strane redatelji poput braća Coen to rade kako bi svom filmu dali dodatnu težinu iako im filmovi nisu snimljeni prema istinitom događaju, (Fargo) većina drugih istinu tretira tek kao načelnu smjernicu, a ne nešto čega se slijepo pridržavaju. S druge strane, tako i treba biti jer radi se o zabavi, a ne povijesnom dokumentu i zapravo je jedini problem to što gledatelji filmove tretiraju kao sat povijesti, a ne sat i pol zabave.

Nedavna statistika je pokazala da su američki filmovi čak i u najboljim slučajevima tek osamdesetak posto točni. No, dobro je ponekad osvrnuti se i baciti pogled na pravu priču iza omiljenih filmova koji nas zabavljaju, rastužuju i inspiriraju.

The Revenant

Priča o nevjerojatnom podvigu Hugha Glassa koji nakon što ga grizli masakrira, a članovi ekipe ostave u zaleđenoj vukojebini, uspijeva pronaći snagu da uđe u trag izdajicama i kazni ih za ubojstvo sina - toliko je inspirirajuća da zaslužuje ne jedan već 101 film.

Nažalost, ona "prema istinitom događaju" tek je donekle točna jer Hugh Glass bio je prilično opak lik, ali nije imao sina već pušku koju je jako volio.

Nakon što ga je grizli napao i onesvijestio, članovi njegove ekipe pokrili su ga krznom i ostavili jer bili su uvjereni da neće preživjeti teške ozljede. Uzeli su njegovu opremu i nastavili bez njega. Kad se osvijestio, onako prepun rana, slomljene noge i s dubokim brazgotinama na leđima, odvukao se do rijeke Cheyenne, sklepao splav i otplutao prema utvrdi Kiowa. Nakon što se oporavio, krenuo je u potragu za Fitzgeraldom i Bridgerom (dvojac koji ga je napustio) kako bi mu vratili pušku i ispričali mu se što su ga ostavili na milost i nemilost zime, divljih zvijeri i neprijatelja. Fitzgerald koji se u međuvremenu pridružio vojsci, vratio mu je pušku, a Glass ga je poštedio jer bio bi kažnjen zbog ubojstva vojnika.

Stoga, da, priča o čovjeku koji zbog puške polumrtav probaulja Ameriku zvuči više kao crna komedija.

The Pursuit of Happyness

Svi vole mali dirljivi film o bezgraničnoj ljubavi oca i sina, a nakon 117 minuta svi u suzama napuštaju kino znajući da je ovaj svijet možda nemilosrdan, ali i da se lijepe stvari događaju dobrim ljudima.

Međutim, Chris Gardner na filmu i Chris Gardener u pravom životu različite su osobe.

Pravi Chris nije bio ni upola brižan otac kao Will Smith. Većinu vremena nije ga bilo niti je uopće znao gdje mu je sin. Jednostavno je želio taj posao u dobroj firmi i bio je spreman učiniti sve da ga dobije. Isto tako, Christopher Gardner Jr. nije sin iz braka već sin kojeg je imao s ljubavnicom, a što se braka tiče, nekoliko je puta imao problema sa zakon jer je znao pretući suprugu.

To, priznat ćete, nije lik kojeg je lako voljeti.

A Beautiful Mind

John Forbes Nash briljantni je matematičar koji se bori s teškim oblikom shizofrenije zbog koje u jednom trenutku shvaća da se velik i možda najuzbudljiviji dio njegova života nikada nije dogodio. Na svu sreću, uz njega je vjerna supruga koja mu pomaže da prebrodi najgore trenutke.

Stvarnost je, naravno, drukčija, a Hollywood je oduvijek imao ozbiljnih problema s prikazivanjem psihičkih bolesti.

Nash nikada nije patio od vizualnih halucinacija kao što je to slučaj u filmu. U jako velikom dijelu filma. Štoviše, halucinacije su najveći dio filma i zapravo je nevjerojatno da je to i najveći odmak od istine. U stvarnosti, Nash je čuo je glasove, ali to je bilo to. Nije živio u svijetu iz mašte niti stvarao prijatelje. Bio je bolestan i to je utjecalo na samo na njega već i na suprugu koja ga je ostavila još početkom šezdesetih.

Ne samo zbog bolesti već i zbog činjenice da ju je varao (sa ženama i muškarcima) i bio ekstremno nasilan prema trudeći se svima pokazati "da je njegova robinja".

The Danish Girl

Film o Einaru Wegeneru koji je odlučio postati Lili Elbe snažan je i vizualno impresivan film koji inspirira sve gledatelje da budu ono što osjećaju, a ne ono što im društvo nameće. Nebo je granica.

No, priča nije toliko čarobna ni inspirirajuća.

Naime, čin promjene spola svakako je hrabar. Pogotovo u vremenima kad vas je to gotovo sigurno moglo ubiti. No, želja da promjeni spol nije uništila njegov brak s Gerdom Wegener koja je bila biseksualka koja je otvoreno živjela kao lezbijka. A to je tek vrh sante jer sve je utemeljeno na istoimenoj knjizi Davida Ebershoffa i kojoj više manje ništa nije istinito.

U pitanje možete dovesti sve od imena ljudi, likova Henrika i Hansa koji nikad nisu postojali, boje kose, broja operacija, Pariza koji je u to vrijeme bio nevjerojatno liberalan i nesklon nasilju prema homoseksualcima pa sve do prizora predivnih danskih planina kojih, je li, Danska nema.

No, i dalje je riječ o predivno snimljenom filmu.

Braveheart

Ovo će uvijek biti jedan od omiljenih filmova svih pravih domoljuba koji prepoznaju važnost sigurnog stava na braniku domovine jednom kad zlikovci zakucaju na vrata. No, kao i svaka druga priča o junačenju i ova je prepuna pretjerivanja i netočnosti. 

Čak je i scenarist priznao da si je mnogo toga dopustio pišući priču o neustrašivom Williamu Wallaceu.

Ono što je bitno znati jest da je William Wallace bio na čelu otpora Englezima, ali to je otprilike to. Povjesničari su se vjerojatno zgražali gledajući film jer pogrešno je sve od kiltova koji se tada nisu nosili, Wallaceovog porijekla (bio je vitez iz plemićke obitelji), preko "prava prve noći", pa sve do bitke kod Stirlinškog mosta koja se, pretpostavljate, odvijala oko malenog drvenog mosta koji je i bio presudan za pobjedu Škota.

My Left Foot

Priča o Christyju Brownu mučna je, ali u isto vrijeme i velika inspiracija svima koji se na putu prema ostvarenju snova susreću s naoko nepremostivim preprekama. Ujedno i film koji je Danielu Day-Lewisu donio Oscara za najboljeg glumca.

I ovo je uistinu dobar film, ali ne i posebno opterećen činjenicama.

Da, Christy Brown postao je poznati umjetnik i pisac unatoč cerebralnoj paralizi, ali njegova veza s Mary Carr nije sretna kao u filmu. Prvenstveno zato što su scenaristi odlučili izbaciti onaj najzanimljiviji dio o Mary koja je bila alkoholičarka i prostitutka koja je Browna ostavljala samog dok je uokolo partijala. On je pao u depresiju, knjige su propale i umro je u 50. godini.

Invictus

Mogli ste znati da nešto smrdi na "holivudizaciju" čim ste ugledali fotografiju Matta Damona na plakatu.

Priča o rasno šarenom ragbijaškog timu u Južnoj Africi koja stenje pod pritiskom apartheida uistinu nadahnjuje svakog od nas i predivan je podsjetnik na važnost jedinstva jer zajedničkim snagama možemo sve. Dijeljenje prema boji kože besmisleno je i samo nas sprječava u zajedničkom putu prema vrhu.

To je verzija iz filma.

Šampioni u stvarnom životu bili su daleko veći rasisti, a brojne probleme stvarale su ne samo česta vrijeđanja na rasnoj osnovi već i igrači koji su odbijali dijeliti tuš ili WC s igračima druge rase.

Captain Phillips

Tom Hanks, uvijek dobričina, uvijek heroj. Čak i u ulozi kapetana Richarda Phillipsa, čovjeka koji je žrtvovao za svoje ljude i zaštitio ih od opasnih pirata koji su zauzeli teretni brod pod njegovim zapovjedništvom.

I dok redatelj, glumci i sam Phillips tvrde da su i više nego zadovoljni s autentičnošću filma, ostali članovi posade ne misle tako.

Jedan od članova za New York Times izjavio je da je Phillips sve samo ne dobar vođa kao što je prikazano u filmu. Oduvijek je bio na glasu kao loš kapetan i mnogi nisu željeli ploviti s njim upravo zbog, u ovakvim situacijama opasne arogancije. Članovi posade nakon nemilog događaja tužili su Maersk Line i Waterman Steamship Corp. i tražili odštetu od 50 milijuna dolara, a upravo je Phillips bio svjedok obrane. Bio je svjestan da plove preblizu Somalijske obale, ali kurčevito je zanemario opasnost i ugrozio živote svih članova posade rekavši da se "ne boji pirata" i da će ploviti gdje on želi.

Ignorirao je sva upozorenja i u određenoj je mjeri krivac za napad pirata, a i junačenje i žrtvovanje za svoje ljude, tvrdi član posade, daleko su od istine.

Seven Years in Tibet

Brad Pitt igra Heinricha Harrera, hrabrog austrijskog planinara koji bježi u Tibet gdje upoznaje mladog Dalaj Lamu, a bježi jer je ni kriv ni dužan završio u britanskom zarobljeništvu zbog njemačkog državljanstva. Strpali su ga u isti koš s ratnim zločincima iako je prezirao i naciste i nacizam.

To je barem ono što smo vidjeli u filmu.

No, kao što možete pretpostaviti, to nije i čista istina. Naime, Harrer ne samo da nije prezirao naciste već je i bio nacist. I to ne nacist koji je to postao spletom okolnosti jer, jebi ga, "tridesetih i četrdesetih svi su to radili", već je bio visokorangirani časnik SS-a. SS-ovac koji ima zajedničku fotku s Hitlerom koji je bio prisutan na njegovu vjenčanju.

Doduše, tvrdio je da nikad nije počinio zločine te da se SS-u priključio samo mu dopuste da postane trener skijanja. Ali nikad nije trenirao SS-ovce. Uglavnom, sve je ovo izašlo na vidjelo tek kad se film pojavio u kinima pa je uništio užitak samo onima koji su ga pogledali prije nego nam je internet pokvario uživanje u divnoj iluziji stare dobre laži.

The Imitation Game

Povjesničari su zamračili kad su pogledali hvaljeni biografski film o Alan Turingu, briljantnom matematičaru koji je tijekom Drugog svjetskog rata uspio dešifrirati poruke Nijemaca, ali je nakon rata osuđen zbog "nedoličnosti" (homoseksualizma) i kemijski je kastriran.

No, kako to i inače biva, u filmu su ostali samo obrisi istine.

Turing nije bio samotnjak, imao je prijatelje i zapravo je bio omiljen u Bletchley Parku. U isto vrijeme nije sam stvorio uređaj za dešifriranje, bio je dio većeg tima stručnjaka i poboljšao je Bombe, stroj koji su godinama ranije stvorili poljski matematičari. I premda je kemijska kastracija brutalan i neljudski čin, nije spriječila Turinga da se uspješno nastavi baviti poslom kojim se bavio.

A tu je i problem "negativca", zlog Alastaira Dennistona kojeg glumi izvrsni Charles Dance.

Naime, Dennisoton ne samo da nikada nije htio otpustiti Turinga već je od samog početka bio je velika podrška cijelom timu. To je zasmetalo i njegove unuke koji su javno dali do znanja da bi scenaristima bilo bolje da su smislili potpuno novi lik, a ne prljali sjećanje na njihovog djeda.