Priče s ruba egzistencije: "Što i kako siromašni kupuju, a da obični ljudi o tome nemaju pojma?"
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Shutterstock
ONAJ kome egzistencija nikada nije bila ugrožena, teško može zamisliti u kakve sve situacije ljude dovodi siromaštvo. I to ne nužno ono krajnje siromaštvo, karakteristično za zemlje trećeg svijeta, već i ono "običnije" i "svakodnevno" siromaštvo koje je sve češće i u razvijenim zemljama.
Rasprava upravo na tu temu, pod naslovom "Što i kako siromašni kupuju, a da obični ljudi o tome nemaju pojma?" pokrenuta je na Redditu, a korisnici su podijelili svoje priče, svakodnevne priče o situacijama koje "obični" ljudi vjerojatno ne mogu ni zamisliti.
"Moj ured ima zajednički WC pa tako u njemu ima svakakvih potrepština, za žene i muškarce. Tako ima, naravno, i uređaj s tamponima koji koštaju tek 5 centi. Jednom mjesečno ostajem raditi prekovremeno i napunim kesicu s tamponima za svoju ženu".
"Kad sam bio mali, Burger King imao je u ponudi, posebno za djecu, dva mini Burgera spojena kao da je riječ o nekom burger-eksperimentu. Nekad bismo išli. Moja je večera bila jedan i pol mini burger, a mamin dio je bio pola. Imala je uz to i besplatan napitak".
"Ništa te u životu ne motivira kao sjećanje na borbu oko posljednje kobasice"
"Sa 17 sam se odselio od roditelja. Nisam imao novca, jedino što sam imao bio je stari Camry. Jedna guma se probušila i morao sam otići po novu. No, kad sam došao tamo rekli su mi da su sve četiri loše i da ih moram mijenjati. Sjeo sam i plakao. A onda je voditelj radnje pokucao na moj prozor. Rekao mi je da ima set guma za mene. Zahvalio sam mu se i rekao mu da nemam novca. No, on mi je na to rekao da ne brinem i da ću mu platiti kad diplomiram".
"Imao sam teško djetinjstvo. Živjeli smo dobro, a onda nas je otac napustio. Od moje devete do 18 godine bili smo strašno siromašni. Jednom tjedno priuštili bismo si izlazak i dijelili doručak koji je koštao manje od jednog dolara - mama, brat, sestra i ja. Uvijek bi netko dobio veći dio, mijenjali smo se. Sada sam odrastao i najvažniji cilj mi je da moja djeca nikada ne iskuse siromaštvo. Ništa te ne motivira u životu kao sjećanje na borbu oko posljednje kobasice".
"Bio sam toliko siromašan da sam znao otići u Long John Silvers, naručiti vodu i grickalice (koje su tada bile besplatne) i tako sjediti i gledati ljude koji jedu. Nevjerojatno je bilo to koliko su malo jeli. I koliko su hrane ostavljali. Nisam uzimao ono što je već netko ugrizao. Jednom je žena naručila dva komada ribe, uzela jedan mali zalogaj, nekoliko krumpirića i ostavila sve ostalo. Bila je to najbolja večera koju sam jeo u dugo vremena".
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Facebook
Google
