Foto: Vedran Buble/Index

NAKON polugodišnjeg putovanja Južnom Amerikom u 2014., junaci ovog putopisa, Vedran i Sanja, upravo su započeli 4-mjesečnu odiseju Azijom. Osim Filipina, koji će biti njihova prva destinacija, posjetit će Vijetnam, Kambodžu, Maleziju i Indiju. Njihov serijal putopisa Azijski šund, koji će uz nepredvidive avanture opisivati i društveno-političku stečevinu ovih zemalja, imat ćete priliku čitati jednom tjedno na najposjećenijem hrvatskom portalu Index.hr, a sva pitanja, sugestije i komentare možete slati na email putovanja@index.hr.

Vijetnam

3. poglavlje

U kraljevskoj prijestolnici

Dan nakon posjete Halong Baya, bookirali smo smiješno jeftini let za Da Nang (13 eura) i zaputili se u nekadašnju kraljevsku prijestolnicu - Hue. Iz tamošnje drevne palače, koju su Amerikanci u međuvremenu praktički sravnili sa zemljom, vladao je posljednji vijetnamski car. Njegova izreka ususret francuskoj kolonizaciji zemlje i dan danas prepričava se s velikim poštovanjem. Iako su mu nudili da ostane na tronu, Bao Đai se odrekao prijestolja, poručivši europskim osvajačima: "Radije bi bio običan čovjek slobodne države, nego veličanstveni car porobljene nacije."

Hue nas je šokirao na nekoliko načina, a ponajprije ružnim vremenskim prilikama. Naime punih 40 sati gusta kiša nije nam dozvolila ni da provirimo glavama van. Tek druge večeri na nekoliko sati uzela je predah, taman toliko da se prenerazimo tisućama neukusnih božićnih drvca pred kojima čudnovati zborovi žestoko recitiraju prigodne pjesmice. U cijelom tom plastičnom kršćanskom ugođaju, kao muhe u mlijeku isticali su se motorizirani dileri, svakom strancu ponaosob nudeći kokain i marihuanu. Srećom, nikad se nisu dugo zadržavali na jednom mjestu jer zeleni čaj te štaub šećer i nisu bili neke kvalitete.



Kada je sljedeće jutro i posljednji oblak ispraznio svoj enormni mjehur, krenuli smo u obilazak tvrđave u društvu lokalnih vodiča. Čim smo izmijenili pozdrave, shvatili smo da ćemo se lakše sporazumjeti rukama no koristeći engleski jezik. Svaku riječ toliko su slovkali da je rečenicu bilo nemoguće ispratiti do kraja, a kamoli razumjeti. Kako za turu nismo platili, bilo se bespredmetno žaliti, međutim puna tri sata slušati o 100-ljetnoj povijesti Vijetnama, a ne razumjeti ni riječi, užitak je koji se jedino može usporediti s kazališnom predstavom originalne verzije Balade Petrice Kerempuha.

Negdje iza 15 sati, vodiči su se ničim izazvani pohvalili kako sjajno igraju stolni tenis, a da isprovociram poziv na dvoboj, usputno sam ispričao kako sam svojedobno u Buenos Airesu nadvisio nekadašnjeg juniorskog prvaka Jugoslavije. Bilo je to dovoljno da odmah napustimo palaču i pojurimo u obližnji sportski centar, gdje su me, strahujući od mog stolnoteniskog umijeća, prvo suprotstavili svom profesoru. Nažalost, kada me on pomeo s 3:0 u setovima, isto su napravili i ostali polaznici škole pa mi nije preostalo ništa no podviti rep i otići kući. Taj azijski stil stolnog tenisa pakosno je neugodan.



4. poglavlje

Krojački s(t)an u Hoi Anu

Tri sata od Huea nalazi se jedan od naljepših vijetnamskih gradova - Hoi An. To mjesto sa stotinjak tisuća stanovnika ima gotovo sve što osoba može poželjeti. Za početak iznimni kolonijalni centar rascjepkan rijekom, kojim se preko dana slijevaju tisuće turista, a koji se u večernjim satima pretvara u raj za razuzdanu mladež. Grad istovremeno okružuju idilična rižina polja s masivnim volovima koji tom egzotičnom doživljaju daju prstohvat nezaboravnog ruralnog štimunga, dok se svega nekoliko kilometara dalje, unedogled pruža prekrasna pješčana plaža.

Taj bijeli pijesak dom je stotine ribara koji se, dokle god seže pogled, ljuljaju u čudnovatim brodićima nalik prepolovljenim kokosovim orasima. Ta plovila suludo su nestabilna, a kao pogon imaju samo jedno veslo privezano za nominalni pramac, a kojim kormilar radi kružne pokrete kako bi klizio prema naprijed. Nedvojbeno najimpresivniji trenutak je kada se otiskuju na pučinu. Valovi koji se lome nadomak obale igraju se s njima kao s ljuskom jajeta, a kada se prevrtanje čini kao neminovno, ribari poput onog pobjedonosnog proboja Toma Hanksa u "Cast Away" izlaze na sigurno.



Jedna od najvećih atrakcija Hoi Ana nadaleko su poznati krojači, u čijim se tjeskobno uskim prodavaonicama može po mjeri sašiti odijelo za svega stotinu dolara. Vjerojatno ne postoji osoba koja se u Hoi Anu zadržala više od nekoliko dana, a da nije odlučila priskrbiti si ovaj nesvakidašnji suvenir. Cjenkanje je doduše izrazito naporno, međutim nakon nekoliko burnih sati, stigli smo na prag zadovoljavajućeg dogovora. Za svega 30 dolara, jedna simpatična i navodno jako iskusna mlada krojačica pristala mi je skrojiti unikatni sako. Zar tu svaki nije takav?

Nakon mjerenja zamamnih joj europskih oblina, bacili smo se na posao, spojivši naizgled nespojive boje i materijale. Tim bolje! Sljedećih nekoliko dana u dogovorenim terminima vraćao sam se na "mjesto zločina" da bi mi trećeg popodneva ponosno pokazala krajnji rezultat. Moram priznati da sam zaista bio zadovoljan, i to ne možda toliko izgledom ili kvalitetom obavljenog posla, koliko cijelim "Vuk sa Wall streeta" buržoazijskim iskustvom. Na neki perverzni način, čovjek zaista osjeća zadovoljstvo kad u moru uniformiranosti koje nas okružuje ima priliku sam izabrati i najmanji detalj svoje odjeće.



Brak na brzaka

Domaćina smo u Hoi Anu pronašli preko Couchsurfinga. Riječ je o simpatičnom internacionalnom paru, koji je skromno 15-dnevno poznanstvo bez razmišljanja pretvorio u naizgled ozbiljno partnerstvo. 27-godišnji Nijemac Freddy i 23-godišnja Portugalka Barbara upoznali su se tri tjedna ranije u Indoneziji. Nešto manje od dvadeset dana koračali su zajedno, a onda po dolasku u Hoi An odlučili ne iskoristiti avionske karte za povratak u Europu, već iznajmiti stan. Iz šinteraja su uzeli malog psića i počeli ono što je u teoriji trebao biti američki san na vijetnamski način.

Njihova moderna dvokatnica nalazi se u mirnom gradskom predgrađu, a plaćat će je oko 300 eura mjesečno. Ako ste na koji trenutak pomislili da su ih prevarili, uzevši u obzir da je tolika i prosječna plaća u Vijetnamu, morate znati kako su stranci koji rade tu plaćeni po europskim standardima. U suprotnom ne bi mogli preživjeti. Način na koji Vijetnamci sklapaju kraj s krajem nevjerojatan je potpuno neobjašnjiv. Kako može netko s nekoliko stotina dolara prihoda mjesečno imati motor i najnoviji smartphone, a da pritom jedini u obitelji radi, još nam nije jasno.



U međuvremenu, bilo je jako slatko gledati prve "bračne korake" naših domaćina. Barbara se zaposlila kao hostesa u jednom kafiću, gdje su je prisiljavali nositi suludo kratke haljinice, dok je Freddy počeo pregovore s nekoliko škola o mjestu profesora engleskog jezika. Neće mu to biti prvi put, time se bavi već gotovo desetljeće, a na taj način proputovao je pola svijeta. Posljednjih nekoliko godina neumorno se seli po Aziji tražeći mjesto iz snova, a Hoi An ga je do te mjere oduševio da je već nakon 48 sati shvatio da bolje životne uvjete u ovoj zemlji neće pronaći.

Njegova vijetnamska iskustva upravo su nevjerojatna, slijedom čega ću vam u ostatku ovog putopisa pokušati prepričati djeličak njegovih kalvarija. Naime, ovo mu je već četvrti put u Vijetnamu od 2008., a ukupno je tu proveo više od godinu i pol. Sada mu se čini kako su mnoge stvari krenule nabolje, međutim ono što je doživio tu kao mladić nikada neće zaboraviti. Od strogog policijskog nadzora i beskrajno zamršenih odnosa s lokalcima do nebrojenih napada homoseksualaca. Ovo je njegova nesvakidašnja priča...



U komunističkom gnijezdu seks turizma

"Kada sam prije sedam godina prvi put bio u Vijetnamu, bilo je to pravo leglo komunizma. Partija je diktirala svaki milimetar životnog prostora, a tajne službe provodile nezamisliv teror. Posljedice su naravno ostale duboko utisnute u podsvijest, tako da ćete teško i dan danas pronaći Vijetnamca koji je spreman razgovarati o politici, pogotovo sa svojim zemljacima. Neki od njih ohrabrit će se u komunikaciji sa strancima i to ukoliko su tu u prolazu, međutim nema šanse da će bilo tko svoje frustracije podijeliti s prijateljima pa čak i s obitelji."

"Nikom ne smiješ vjerovati, ni rođenom bratu. Nikada ne znaš hoće li se za mjesec ili godinu dana napiti na nekoj zabavi pa izlajati prijatelju čiji mehaničar ima susjeda koji radi za partiju. Jednom kada informacija dođe do njih, a s vremenom svaka pronađe svoj put, nema ti spasa. Prije je bilo puno gore no sada, Vijetnam se pomalo otvara svijetu, globalizacija je neumoljiva, ali i sada je vrlo vjerojatno da će osnivač neke nove stranke koja je prijetnja vladajućima, vrlo brzo nestati s lice zemlje, umrijeti u nekakvoj čudnovatoj nesreći.

"Iako sam tad imao svega 19 godina i nisam bio praktički nikakva prijetnja, tajna služba dodijelila mi je čovjeka koji me svakodnevno pratio. Nisam imao pojma o tom, a tek sam nekoliko mjeseci prije odlaska saznao da takvo što uopće postoji. Na jednom druženju rođak mog prijatelja u povjerenju mi je rekao da se svako jutro kada izlazim iz kuće malo osvrnem oko sebe. I imao sam što vidjeti. Bio sam šokiran! Teško je uopće opisati kako sam se, još praktički kao mulac, osjećao u tuđini s čovjekom koji je iz sjene pratio svaki moj pokret".

"Ne znam kako mi se to sve nije zgadilo! Očigledno me na neki način Vijetnam začarao, zato se valjda svaki put iznova vraćam. Da ti pravo kažem ni sam ne znam zašto. Prekrasna je ovo zemlja, divna kultura i sjajna hrana, ali i dalje ne pronalazim zajednički jezik s lokalcima. Čudni su i jako tradicionalni. Žena služi kao krpa koja kuha i rađa djecu, a često je i žrtva nasilja, dok su muškarci strašno nametljivi. Znaju me nazvati i samo reći dolazimo kod tebe u pet. Niti ne pitaju imam li kakve druge planove, niti ih ni briga."

"Nekad me znaju pozvati na kavu samo da zajedno sjedimo na popularnom mjestu, jer njima tako raste reputacija. Niti ne pričamo, već svako bulji u svoj mobitel. Teško je komunicirati s njima. Vijetnamski jezik ne dozvoljava razgovor o stvarima koje nisu vidljive i opipljive. S njima je nemoguće raspravljati o nekim dubljim stvarima da ne govorim o smislu života. Čak i kada bi htjeli govoriti o tom, nemaju riječi kojima bi objasnili ono što žele. U pravilu život im prolazi u kolokvijalnostima i zato mi je vrlo teško zbližiti se s nekim."



Lutka na napuhavanje

"Debelo najgora iskustva u Vijetnamu imao sam sa biseksualcima i homoseksualcima. U nekoliko navrata mislio sam da ću svisnuti s uma. Na trenutke mi se činilo da je 90 posto svih muškaraca gey. Učenici kojima sam predavao svakodnevno su mi slali poruke da sam sladak i pozivali me na date. Kako sam ih redom odbijao, neki su mi se počeli ispovijedati, dok su drugi folirali da su ih roditelji izbacili iz stana samo kako bi mogli kod mene prespavati. Nemaš pojma kakve je to bila besprekidna igra mačke i miša..."

"Vrlo se dobro sjećam te večeri kada mi je na vrata zakucao 18-godišnji učenik i u suzama objasnio da ga je otac izbacio iz obiteljske kuće. Zamolio me može li prespavati na kauču, a naravno da nisam imao snage odbiti ga. Međutim kako sam cijelo vrijeme imao osjećaj da nešto nije u redu, zaključao sam vrata od sobe kada sam išao leći. Na moju nesreću, u pola noći ustao sam se pomokriti i onako u polusnu ostavio vrata otvorena. Naravno, kad sam se probudio ujutro, on je ležao kraj mene i gladio mi trbuh. Molio me kao Boga da mu budem prvi".



"Možda još luđe iskustvo bilo je ono s kolegom profesorom, koji je u to vrijeme imao nekih četrdeset godina. Pozvao me jednog popodneva u šetnju, predloživši da s mojim motorom odemo u obližnju šumu. Cijelo vrijeme nabijao mi se s leđa, gladeći me po prsima i trbuhu, a kada smo napokon stigli na odredište, sišao je s motora i rekao mi da je spreman da ga poljubim. U čudu sam ga gledao, imao je ženu i troje djece, a kada sam mu to spomenuo, samo je mahnuo rukom. Ajde, nitko neće saznati, znam da želiš to koliko i ja. Tu ćemo se sakriti, pokazao je na obližnje grmlje, a ja sjeo na motor i pobjegao glavom bez obzira."

"No ono što se nekoliko mjeseci kasnije dogodilo u noćnom klubu, vjerojatno je bila kap koja je prelila čašu. S tadašnjom lokalnom djevojkom izašao sam u jedan noćni klub, a dok smo plesali na podiju, vidio sam da trojica momaka prate svaki moj pokret. Kada je ona u jednom trenutku otišla na WC, doslovno su me zaskočili s leđa, pritisnuli uza zid i počeli drpati i skidati. Iako sam bio viši i jači od njih, nisam se mogao othrvati, a najgore mi je bilo što su dva izbacivača sve gledala i nisu ništa poduzela. Srećom pa se cura brzo vratila i digla uzbunu. Doslovce me spasila me od silovanja. Što da ti kažem?"



Nemoj više ništa, molim te. I ovo je bilo previše, odgovorio sam mu potpuno preneražen. Umalo mi je presjela bogata božićna trpeza. Svaka ti čast što si skupio hrabrosti vratiti se ovdje, nego kakva ti se čini Indonezija, promumljao sam panično tražeći novu temu. Tada sam možda i uspio zavrtjeti drugačiji film, ali u više navrata sljedećih nekoliko dana njegova priča vraćala se poput okusa tunjevine ili onog divnog refrena "Mirka, ljubavi jedina moja ti." Kako bilo, nakon toga više nisam tako opušteno i širokogrudno poklanjao osmijehe svim tim svirepim vijetnamskim proscima.

To je to od nas za sada. Naravno, dosađivat ćemo vam mi još, bez brige. Novu godinu proslavit ćemo u Hanoiju, a zatim vijetnamske avanture nastaviti u Ho Chi Minhu, poznatijem kao Saigon, gdje ćemo se provlačiti slavnim tunelima Vijetkonga i ploviti deltom rijeke Mekong. "Aj lav ju long tajm", reći će zavodljiva sajgonska prostitutka u ratnom klasiku Stanleya Kubricka...