Foto: Facebook

MARKO MATIJEVIĆ se neugodno iznenadio kada je nakon otvorenja Europskih sveučilišnih igara shvatio da mu nedostaje sjedalo na biciklu. Zbog toga je odlučio napisati pismo bezobraznom lopovu koje je objavio na portalu srednja.hr.

Poručio mu je da ga neće vrijeđati niti osuđivati, no da mu neće ni ponuditi neku nagradu za vraćanje ukradenog. Umjesto toga, odlučio je lopovu ispričati što je sve prošao na tom sjedalu te ga na kraju teksta pozvao da ga vrati, ako se iz nekog razloga ipak predomisli.

Pismo prenosimo u cijelosti.

"Kada sam ga kupovao, znao sam da to neće biti ljubav na prvi pogled. Netipičan sic kožnog materijala prilagođava se svakoj trtici, a da to napravi mora se odmaknuti od industrijske šprance za što treba vremena. Nisam ga isprobavao previše prije puta, imao sam i većih problema poput lošeg koljena. Ubrzo sam shvatio da će naš odnos biti vrlo kompliciran i bolan. Prve rane pojavile su se nakon 200, a hematomi nakon 500 kilometara. Nije lako sjesti na bicikl kada imaš masnice na guzici, ali odlučio sam vjerovati. Najveći gušt bio mi je doći na destinaciju koju sam isplanirao samo da se odmorim od njega tako da legnem potrbuške. Nakon Tirane i prvih 1.000 kilometara puta do Irana osjetio sam olakšanje i prve znakove ljubavi. Međunožje me uopće nije bolilo, za razliku od putovanja do Gdanjska kada sam koristio mekan sic, a masnice su se povukle. Napokon smo se prilagodili jedan drugome. Sljedećih 4.100 kilometara do Azadi trga i 'vrata u Iran' nastavili smo graditi odnos.

Dok sam se stoječki vozio prema doma, po najvećem pljusku koji me ikada zahvatio u Zagrebu, razmišljao sam o auri koju je taj bicikl stvorio. Mislio sam da je neukradiv, nepoderiv, moj. Da, govorili su mi da bi mi mogao taj brooks nestati, ali kroz dvije godine u Zagrebu sve je bilo u redu. Sve do sinoć kada je nestala zaštitna aura. Razmišljao sam cijelo vrijeme kako ga nitko neće ukrasti jer svi znaju da se on prilagođava ponaosob, da je to sic koji se ne kupuje preko oglasnika upravo iz tog razloga.

Pogriješio sam, netko u ovom gradu misli ga prodati ili koristiti za vlastite potrebe. Netko možda nema za kruh, zna izabrati skupocjenu opremu s kojom će pokriti troškove, pa krade bicikliste. Ne želim vrijeđati, osuđivati niti davati nagrade za bilo kakve informacije. Osobi koja je to napravila, ostavljam adresu na kraju teksta, neka dođe ako hoće. Porazgovarat ćemo, zanima me zašto se to dogodilo. Volio bih vidjeti mogu li ti kako pomoći jer ako uzimaš tuđe, nešto tebi nedostaje, a ne onome kome si uzeo.

Ispričat ću ti nebrojene priče kada sam stajao u turskim selima, a okružila bi me djeca i lupala po sicu, ne vjerujući da itko na njemu može sjediti, a kamoli voziti od Hrvatistana. Mogu ti dočarati osjećaj kada sam došao do svojeg cilja, 5.100 kilometara udaljenog od mjesta gdje si mi uzeo sic. To je osjećaj koje me i dalje nosi, a možda bih ti mogao prenijeti dio te energije pa neka i tebi pomogne. Siguran sam da bi ti pomogla priča iz Kapadokije gdje sam upoznao ljude koji su krenuli živjeti izvan ove naše civilizacije. Odlučili su da je negativna energija koju im nudi moderan svijet previše za njihov želudac pa sada žive u idili umjetnosti, nešto hrane i prijatelja životinja. Dat ću ti uputstva kako da dođeš do njih, pa ako se odlučiš pedalirati, možda i tebi pomognu kako su meni.

Neću te moliti da mi ga vratiš, neću propasti ako ga ne dobijem jer sam se naučio da od vezivanja uspomena za materijalne stvari nema puno koristi. Memorija će mi ostati, novu auru mogu izgraditi, a kada me ljudi pitaju gdje je sic, reći ću da ti je trebao pa si ga uzeo. Znam da te morao privući baš moj sic jer ih nema puno u gradu koji su prošli i vidjeli koliko on. Baš je poseban i zato ću te ipak zamoliti za jednu stvar.

Nemoj ga prodati ispod cijene. Vrijedi duplo više nego kada je kupljen upravo zbog svega što je prošao. Objasni ljudima da je ovaj sic došao s Jadranskog mora preko Egejskog sve do Kaspijskog jezera. Reci kupcu da je spavao sa sirijskim izbjeglicama u trenutku kada sam ostao gladan i žedan. Primili su me u kamion ljudi koji su ostali bez kuće u Siriji, a mogli su me razumjeti jer jedino što sam imao bio je taj sic i dva kotača. Bili smo na taj trenutak jednaki u ništavilu, a opet toliko posebni.

Ako ga nećeš prodati i želiš ga koristiti za vlastite potrebe, predlažem ti dok voziš da maštaš o svim zavojima, brdima i pokojim planinama koje su se našle na putu. Posebno promisli o zadnjem usponu kojeg sam imao. Od Kaspijskog jezera do vrha planine Dizdin ima 180 kilometara uzbrdice koja ide od 0 pa sve do 3200 metara nadmorske visine. Nemaš se razloga bojati tog teškog puta jer je on već ugrađen u sicu, jednako kao i nagrada. Moja je bila 60 kilometara glatkog spuštanja sve do ulaska u Teherana, a ona je uklesana u stvar na kojoj sada sjediš. Moj sic i ja smo to napravili. Vjerujem da ćeš i ti uspjeti napraviti velike stvari s njime. Samo je dovoljno maštati i molim te da tako napraviš. Kao biciklist biciklistu želim ti sretan put.

U slučaju da se iz nekog razloga predomisliš, moja adresa u Zagrebu je Popovićeva 8, a vrata su otvorena.

marko@srednja.hr

P.S. Treba ga namazati kremom s unutrašnje strane jer se tako najlakše održava. Nemoj trošiti novce na kupovanje posebnih skupih namaza, dovoljna ti je obična krema za ruke."