Index Mame
Čitajte popularne dječje priče

Jo Nesbø: Čarobna kupka doktora Proktora (15.)

JO NESBO / PONEDJELJAK, 26.01.2015 21:00 Lisa je uzdahnula • Osvrnula se • Dlakava, crna svinja-monstrum veličine motocikla, s oštrim kljovama upravo se valjala po gnojivu, ustala i sad prijeteći gunđala prema njoj • Lisa je ponovo uzdahnula • Ovo neće biti zgodno. Ovo neće biti bez rizika • Valjalo je jahati svinju
  

Foto: Per Dybvig; Ilustracija: Index

Francuska revolucija 

LISA se sagnula kad joj je letva proletjela pored glave i drugi put. Naglo je izašla iz kupke i popela se na rub kade. Oko i ispod nje bio je živi tepih ružičastih svinjskih plećki koje su se sudarale s vremenskom kadom i međusobno.

− Šššš! Svinjice, svinjice, šššš! − vikao je bijesni seljak, približavajući se Lisi s tom letvom u rukama.

Lisa je skočila. Sletjela je na leđa jedne od svinja, i zaglušujuće cičanje nadglasalo je svo ono roktanje i grickanje. Instintkivno je zgrabila svinjske uši i prase se dalo u trk. Proguralo se kroz krdo ostalih svinja i jurnulo prema ogradi koja je okruživala svinjac, udarajući i bacajući gnojivo u zrak. Kad je svinja stigla do ograde, najednom je zastala, uprla se o prednje noge, a stražnjima odgurnula od tla, i nenadano lansirala Lisu u zrak. Djevojčica je preletjela preko ograde, preko vila, preko praseta koje se otuđilo od krda, i zatvorila oči pripremivši se za tvrdo slijetanje.

Zapanjena što se to nije dogodilo, ponovo je otvorila oči i shvatila da je pala na veliku, nježnu balu sijena. Ustala je, poskidala sijeno s odjeće i spazila kako prema njoj juri razjareni seljak. Lisa je bila umorna. Umorna od proganjanja, umorna od straha i umorna od putovanja na kojima nije pronalazila ono što traži. Umorna od toga što nije doma s mamom i tatom i umorna jer s njom nije njezin plišani medvjedić. Bilo joj je dosta svega. I zato je skočila, nogom odgurnula praščića s puta, zgrabila vile i uperila ih u seljaka. Počela je vikati, a glas joj je drhtao od bijesa:

− Nabit ću te na ražanj i nahraniti svinje, bijedna seljačino!
Seljak je stao i spustio letvu.

− Što... Što... Što želiš? − upitao ju je nježnim glasom.

− Želim svog medu! − zavijala je Lisa i krenula prema seljaku. − Osim toga, želim da mi kažeš kako doći do Pastilje! Odmah! Da čujemo!

− P... P... Pastilja? − prestravljeni seljak je mucao, pokušavajući se izmaknuti vilama. − Pa, to je... to bi trebalo biti tu negdje?

− Ali ovdje nema zatvora! Gdje je Place de la Revolution?

− Oh... Mislim da misliš na Bastilju. Sa ‘B’.
Lisin pogled malo je izgubio na svom bijesu.

− Bastilja?

− Da. To je u centru grada, baš ispred Place de la Revolution.

− Koliko je to daleko?

− To je dosta duga šetnja, ali... Možda, možda... Ne žuri ti se jako?

− Moram stići tamo prije nego što odsjeku glavu Grofu Monte Criscu, hvala lijepo.

− Uh − rekao je farmer. − Onda... Onda baš i nemaš puno vremena.
Lisa je spustila vile. − Zašto ne?

− Jer oni planiraju odsjeći glavu tom Monte Crisco frajeru danas.
Lisa je bacila vile u stranu. − Brzo! Imate li kakvog konja za posuditi?

− Konja? − frknuo je seljak podrugljivo. − Ja sam uzgajivač svinja, a ne neki điha-điha uzgajivač ponija.

Lisa je uzdahnula. Osvrnula se. Dlakava, crna svinja-monstrum veličine motocikla, s oštrim kljovama upravo se valjala po gnojivu, ustala i sad prijeteći gunđala prema njoj. Lisa je ponovo uzdahnula. Ovo neće biti zgodno. Ovo neće biti bez rizika. Valjalo je jahati svinju.
Toga dana, dječak po imenu Marcel došao je na Place de la Revolution s roditeljima uživati u gužvi.
− I provjeriti rade li krvnici dobro svoj posao – rekao je njegov tata.

Dječakova majka nosila je lijepu košaru s ručkom, a Marcel se radovao siru brie i francuskom kruhu. Naravno, Marcel ga nije nazivao francuskim kruhom, kao što ni Španjolci ne nazivaju svoj kruh španjolskim kruhom, ni Danci za svoj ne govore da je danski kruh, a ni Amerikanci... No, dobro, shvatili ste.

On ga je samo zvao kruhom.

I sir sirom.

I možda malo crnog vina s vodom.

Sjedili su na dekici koju je njegova mama raširila na kaldrmi pretrpanog trga. Marcel je čeznutljivo mjerkao hranu, dok su njegovi roditelji, skupa s drugim ljudima na trgu, gledali drvenu pozornicu koja se prostirala pred njima. Krvnik – neki tip bez košulje, znojnog torza i s crnom kapuljačom s rupama za oči navučenom preko glave – pročitat će, snažnim i autoritativnim gromkim glasom, smrtnu kaznu za određenu osobu. Onda će povući uže, i s postolja visokog četiri metra uz fijuk će pojuriti oštra britva, i napraviti zvuk − sjec! – dok bude rezala glavu sirotana uglavljenog u giljotinu.

Nakon što se čuje − sjec! − čut će se i navijanje gomile.

− Vidiš ti to − rekao je otac, kimajući s odobravanjem. − To je ono što ja zovem super odsijecanjem glave. Jesi ti to vidio, Marcel?

Ali, Marcel to nije vidio. Njemu je bilo dosadno. Ova obezglavljivanja su trajala cijelo ljeto. Sjeckanje i opet sjeckanje. Glave će otplesati svoj put do pletene košare ispred giljotine i krv će se slijevati s pozornice na kaldrmu ispod nje. I tu i tamo, kad je netko bio stvarno grozan, možda prebogat ili previše plemić, onda mu još jednom zašiju glavu kako bi je opet mogli odsjeći.

Ne. Marcelu su se više sviđale nedjelje prije revolucije. Tad je s roditeljima dolazio na Place de la Revolution i tu su slušali glazbenike koji su svirali na pozornici ispred Bastille. Marcel je volio glazbu i želio je postati glazbenik. Gdje god išao, sa sobom je nosio trubu koju je dobio od djeda. Ni danas nije bila iznimka. I tako, dok su drugi ljudi promatrali što se događa na pozornici, Marcel je podigao trubu i prislonio je usnama kako bi odsvirao pjesmu koju je sam smislio. Ali, nije počeo svirati jer ga je nešto omelo. Piljio je u nešto što je iz neke sporedne ulice galopiralo prema njima. Izgledalo je čudno i zastrašujuće. Zapravo, izgledalo je kao da netko jaše svinju. Ne da je izgledalo, nego je to upravo bilo točno – neka djevojčica jahala je na leđima ogromne, debele crne svinje!

Svinja se zaustavila i djevojčica je skočila u gomilu i vikala:

− Doktor Proktor! Doktor Proktor! To sam ja, Lisa! Jeste li ovdje? Doktor Proktor!

No, njezin glas nije se čuo od fijuka britve, sjeckanja i navijanja publike. Djevojčica se zaustavila i stajala, vikala i vikala, ali bez odgovora. Naravno, nitko nije mogao čuti njezin nježan glas. Odustala je i Marcel je mogao vidjeti kako očajno pogledava gomilu pred sobom, dok joj se u očima skupljaju suze. A kako je Marcel bio jedan osjetljiv dječak kojega više zanima glazba i sreća njegovih prijatelja negoli odrubljivanje glava, uzeo je trubu i krenuo prema djevojčici.

− Bok − rekao je.

No, ona je previše bila zauzeta pregledavanjem lica u publici da bi ga primjetila.

Marcel se nakašljao: − Hej, Litha.

Okrenula se i pogledala ga u čudu: − Jesi li ti to upravo rekao ‘Lisa’− pitala ga je.

− Jefam, Litha. Tho sam rekhao. Threbash li možhda nekhu pomoch? − pitao je Marcel.

− Kako znaš moje ime? − pitala je djevojčica.

− Pa zatho jer si vikhala: ‘To sam ja, Litha’, i to nekholikho put.

− Oh, da − rekla je Lisa smiješeći se. Ali nije to bio osmijeh sreće, nego više počet-ću-plakati osmijeh.

− Tvoj glash nije se dobvo čhuo zatho jer svhi ljudi uokholo rade buku − rekao je Marcel. − Pa akho želišh da te Dokhtor Prokhtor čhuje, ondha trebašh neštho glashno. Na primjerh, ovho − ispružio je Marcel svoju trubu. − I možda bi trebhalha skihnuti thu čhudhnu khvačhicu sa nosha.
Lisa je pogledala u instrument. − Ne mogu s tim izvikivati njegovo ime.

− Ne − rekao je Marcel. − Ali možda mogu odhvirhati nešhto zbogh čegha bi shvatio da shi tuh?

− Što bi to bilo?

− Ne zhnam. Posthojhi li nekha Dokhtor Prokhtorova pjesma? Ili Lithina pjesma?

Lisa je djelovala obeshrabreno i odmahivala glavom.

Marcel je nagnuo glavu na drugu stranu. – Možda pjeshma iz mjeshta iz kojegh dolazhite?

− Pjeshma, to jest pjesma, mislim, iz Topničke ulice? − pitala je Lisa. − Mislim da ne.

− A onda... − uzdahnuo je Marcel, razmišljajući trenutak. − Hoćheš li možhda kriškhu kruha sa pašthetom?

Lisa je gledala u Marcelovu trubu. Snivanje je snivanje, mislila je. A maštanje je maštanje. Ili možda nije.

− Mogu li posuditi tvoju trubu? − pitala je.
Marcel je pogledao prvo nju, a onda instrument. Oklijevao je. Ali onda je kimnuo i dodao joj trubu. Ona je stavila usne na pisak, koncentrirala se na zvuk kako bi odagnala iz glave cijelo ono vuš-sjec- -hura! Jer baš je o ovome sanjala. Doduše, ne baš da će se to dogoditi na mjestu na kojem ljudima odsijecaju glave, ali ipak: oduvijek je željela odsvirati ovu melodiju pred brojnom publikom.

Stavila je prste na tipke kao što ju je naučio Mrva, i onda puhnula. Isprva, tonovi su drhtali, oklijevali i bili prestrašeni. Drugi ton je djelovao ravno i zvučao grozno. Treći je bio pogrešan. Ali četvrti je bio pravi. Marcel je kimnuo u znak odobravanja. Melodija, gromka i snažna, isplovila je na nebo nad Place de la Revolution u Parizu. Smiješno je sad o tome i misliti, ali samo vi i ja znamo da je ovo prvi put da je itko u francuskoj povijesti – i prvi put u svijetu, ako ćemo pravo – čuo pjesmu koja neće biti napisana još idućih šezdeset i nešto godina, pjesmu koju će jednog dana znati svaki Norvežanin, pjesmu koja će postati norveškom nacionalnom himom.

− Ja, vi elsker.

Tonovi su se probijali kroz buku gomile i natjerali sve da se okrenu i poslušaju. Čak je i krvnik zastao na pozornici, a taj je imao nadimak Pokolj, baš zbog svoje učinkovitosti. I on je, znači, stao, prekinuo posao, pod krvničkom kapuljačom naćulio uši i češkao se po golom torzu koje je nalikovalo na bačvu. Razmišljao je o tome kako je ovo vrlo prijemčiva melodija. Sve što joj nedostaje... Pa... Ono što je fali je zapravo... Možda, harmonika?

Pokolja je iz razmišljanja o glazbi razbudila činjenica da je tip čija je glava trenutno u giljotini, taj mršavi lik s nekim čudnim naočalama koje izgledaju kao da su mu zalijepljene za lice, počeo vikati i derati se na nekom čudnom stranom jeziku.

− Mrva! Lisa! Tu sam!

Lisa je prestala svirati i osvrnula se. Srce joj je lupalo kao blesavo jer nije uopće bilo sumnje u to čiji je to glas bio. Njegov glas ‘r’ u ‘Mrva’ zvuči kao da ga proizvodi kosilica. Bio je to Doktor Proktor!

Počela je skakati kako bi vidjela otkud dolazi glas.

− Zašhto ne sjednešh na moja rahmena i vidišh gdhje je? − ponudio joj je Marcel.

− Jesli li siguran da si dovoljno snažan? − pitala je Lisa, gledajući sumnjičavo mršavog dječaka.

− Narafno − rekao je Marcel i kleknuo.

Lisa se popela na njegova ramena i Marcel je ustao, posrćući i zibajući se.

- Ovdje sam! − dozivao je Doktor Proktor. − Brzo! Situacija je malo, uh... hitna!

− O, ne... − rekla je Lisa, gubeći nadu. Gore, na pozornici vidjela je mršavog, koščatog čovjeka s razbarušenom kosom koja je padala preko para motorističkih naočala i koji je vrištao na jeziku za kojeg je pretpostavljala da je norveški. Jer, Lisa je i dalje nosila onu francusku kvačicu na nosu.

− Doktor Proktor.

− Šhto je? − stenjao je Marcel pod njom.

− Doktor Proktor je u giljotini! Oni će mu odrubiti glavu! Moramo ga spasiti!

Lisa se zaljuljala, kliznula niz Marcelova ramena i leđa i počela trčati prema naprijed, gurajući se kroz gomilu.

− Ne! − vrištao je Marcel. − Oni će odsjećhi glavu bilho kome tko pokhušha zausthaviti giljothinirahnje!  Litha!

Ali Lisa nije slušala, samo se gurala naprijed. Glas krvnika Pokolja glasno se probijao kroz gomilu.

− Revolucionarni sud Pariza osudio je Doktora Proktora na giljotinu jer je pokušao zaustaviti odsijecanje glave jedne druge osobe...
Krvnik je gurnuo ruku u pletenu košaru, podigao neku glavu držeći je za kosu kako bi je publika vidjela.

− ... nedavno preminulog grofa Monte Crisca!

Publika je počela skandirati.
Lisa je gotovo došla do pozornice, ali onda je zapela iza neke visoke osobe koja joj nije dala da prođe. − Molim vas, pustite me da prođem! – vikala je Lisa, pa trubom gurnula tu osobu ravno u rame. Osoba se lagano okrenula i pogledala Lisu, široko se nasmijala i prošaptala glasom suhim kao pustinjski vjetar. − O, pa draga moja, tu si. Daj da te zagrlim!

Lisa je osjećala kako se sve u njoj sledilo. Krv koja je tekla njenim žilama, vrisak kojega je imala na usnama, da, sve se zaustavilo dok su je te ruke – mršave, ali snažne poput žice, grlile i privlačile u zagrljaj. I taj dah joj se naglo približio, taj smrad koji je zaudarao po smrdljivim čarapama.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Krvnik je bacio glavu Grofa Monte Criscoa natrag u koš i stavio naočale preko svoje maske. Počeo je čitati naglas iz dokumenta.

− Porota ima sljedeće za reći o osuđenom: Doktor Viktor Proktor je smiješan čovjek koji o sebi dobro govori. Ali, izabrao je pogrešnu taktiku, napravio je gadnu grešku kad je danas tvrdio sudu da je baš on izumio kadu za putovanje kroz vrijeme koja...

Publika se oduševljeno smijala, a Pokolj je morao pričekati nekoliko trenutaka prije negoli je mogao nastaviti. U međuvremenu, Lisa se uzalud propinjala u željeznom stisku visoke žene.

− Pusti me! − vikala je, ali je žena i dalje čvrsto držala ruke oko nje.

− Smiri se, dijete − prošaptala joj je žena u uho.

− Uživajmo zajedno u raspletu. Konačno, ovaj će izum biti samo moj, zar ne shvaćaš?
Imala je iste oštre zube i istu crnu šminke oko očiju, ali ono što je činilo Rašpu još strašnijom bio je taj pomahnitali, fanatični sjaj u očima.

− Oh, draga Lisa, pokušavaš spasiti onog jadnika? − upitala je Rašpa, pokazujući prema giljotini i Doktoru Proktoru koji je očajnički gledao u gomilu, dok je Pokolj čitao ostatak presude, uz povremene povike iz publike kojoj je očito postajalo dosadno.

− Gluposti − zastenjala je Lisa. − Ako mu odrube glavu, mogu ponovo otputovati u vrijeme nekoliko sati ranije i spasiti ga.

Rašpa se nasmijala i odmahnula glavom. – Nije tako lako promijeniti povijest kao što vi idioti mislite. Zar to nisi primijetila? Čini se da čak ni Viktor nije shvatio da je nemoguće promijeniti povijest bez da se žrtvuje vlastiti život. Ili si možda zaboravila ono što sam ti rekla u trgovini? Povijest je upisana u kamenu i možeš je promijeniti jedino ako si za to spreman umrijeti.

Sad se Lisa sjetila. Je li moguće da zbog toga nisu uspjeli ništa promijeniti?

− Zašto ti znaš više o mijenjanju povijesti od Doktora Proktora? − pitala je kako bi dobila na vremenu dok je pokušavala osloboditi ruku u kojoj je držala trubu.

− Zato jer se nitko nije toliko bavio vremenom kao ja, draga moja djevojčice. Konačno, ja sam ta koja je izmislila vremenski kupku.

− Vremensku kupku? − zastenjala je Lisa.
Ramišljala je o satovima u trgovini i znala da Rašpa govori istinu. Ali, shvatila je i još nešto.

− Ali... Ako je povijesti uklesana u kamenu, onda Doktor Proktor ne može sad umrijeti! Ako umre, onda prdoprah nikad neće biti izmišljen, a to bi promijenilo povijest. I to nije moguće. Barem ne po tvojoj teoriji.

− Ti uopće ne slušaš što ti govorim, ti glupa djevojčice! − rekla je Rašpa i mirno zatreptala svojim golemim, crno našminkanim kapcima. – Smrt je iznimka. Samo ako umreš, možeš promijeniti povijest. Zato jer ćeš onda ti nestati u vremenu i nikada se više nećeš vratiti. I, gle? To će se baš sad dogoditi. Viktor će umrijeti, nestati zauvijek i baš će to promijeniti povijest. − Oči su joj bile široke, a osmijeh kao od leda. − Sve će biti moje i samo moje!
Lisa je uspjela polovično osloboditi ruku, ali dalje nije mogla.

− Što to znači, sve će biti moje?

− Ako Viktor Proktor umire 1793., što misliš tko će patentirati kadu za putovanje kroz vrijeme? Tko će postati najveći izumitelj na svijetu?

Gore, na pozornici Pokolj je prestao čitati. Samo je preletio ostatak stranice i glasnije od cijelog tog zbora ljudi koji su vikali −buuuuuuu− i −uaaaaa− viknuo:

− U redu, ljudi, tu sad još piše hrpa drugih stvari, ali to je prilično isto kao i kod svih drugih. Dakle, predlažem da nastavimo.
Čuo se oduševljeni pljesak.

Rašpa je zabacila glavu i smijala se apsolutno odvratnim, odurnim smijehom.
Lisa je iskoristila priliku za konačni, snažan udarac. Uspjela je jednu ruku osloboditi iz Rašpinog stiska.

− Hej, ti nesretnice... − počela je Rašpa, ali nije stigla dalje od toga. Truba ju je udarila po glavi i bio je urnebes gledati tako visoko ženu kako tetura po strani, i konačno se prevrće od udarca.
Lisa je pojurila, šuljajući se ispod ruku stražara koji su stajali uz rubove stubišta, a zatim stubama pojurila na pozornicu. Skočila je Pokolju na leđa, a on je već držao uže, i bio spreman otpustiti oštricu.

− Prestanite! − vrisnula je. − Doktor Proktor je nevin! Činite grešku!
Krvnik je trznuo leđima kao da je mu je na leđa sletjela muha.

− Stražo! − viknuo je.

− Stižemo! − čuo se glas.

− Oprosti nam, gospodine Pokolju − čuo se i drugi glas.

I odmah nakon toga Lisa je osjetila kako su je snažne ruke skinule s Krvnikovih leđa i čvrsto je stegnule. Ispred nje, bila su tri lica: Prištavo lice s Fu Manchu brkovima. Jednako prištavo lice s uvijenim brkovima. I nešto što nije bilo lice, nego crna maska s rupama za oči.

− Pokušavaš zaustaviti odsijecanje glave – zarežao je Pokolj, pokazujući drhtavim prstom u nju.

− Optužujem te i zahtijevam da i tebi bude odrubljena glava. Ima li optužena nešto za reći?
Lisa je uzdahnula. − Ja, uf... Profesor, ovaj... Mi smo nevini!

− A što porota ima za reći? − urlao je krvnik, gledajući u Uvijenog i Fu Manchua.

− Ja, ovaj, ja... − mucao je Uvijeni. − Ona je samo djevojčica.

− Samo djevojčica, da − rekao je Fu Manchu. – Pa ja, što se mene tiče, ovaj...

Pokolj je gledao u njih. − Ima li ovdje još netko tko želi zaustaviti odsijecanje glava? − zaurlao je glasno.

− Kriva je! − viknuo je Uvijeni.

− Kriva! − viknuo je Fu Manchu.

Pokolj je krenuo do giljotine i otvorio dio koji je držao glavu Doktora Proktora.

− Ima tu mjesta za još jednog. Upadaj. Ovo će biti dvostruko obezglavljivanje!

Stražari su gurnuli Lisinu glavu uz Proktorovu. Zatim su ponovo zaključali stroj i njihovi su vratovi bili čvrsto zatvoreni u giljotini.

− Bok, profesore − rekla je Lisa. − Drago mi je da vas ponovo vidim. − Izvijala je vrat kako bi pogledala u stranu, ali to je bilo dosta teško s obzirom na to da joj je glava bila stegnuta.

− Bok, Lisa − rekao je Doktor Proktor. − Žao mi je što sam te uvalio u ovo. Stvarno mi je strašno žao.

− Ne brinite, nije važno − rekla je Lisa, zabacujući glavu tako da može malo pogledati uvis i vidjeti nebo iznad gomile. A gore, nekoliko metara iznad njih, sunce je obasjalo veliku sjajnu, vrlo opasnu oštricu noža.

− Onda, da čujem SJECKAJ! − vikao je krvnik, držeći uće. − Jeste li svi spremni?

− OUI! − odgovor je odjekivao Place de la Revolution.

− Da čujem S! − vikao je Pokolj.

− S! − odgovorila je rulja.

− Da čujem J!

− J!

− E!

− E!

− Trebam vam uručiti pozdrave od dosta ljudi − rekla je Lisa. − Anna iz Innebredea, Gustave Eiffel, i naravno, Juliette.

− Oh, Juliette − prošaptao je Proktor. Zatvorio je oči i zasuzio. − Iznevjerio sam Juliette...

Lisine su se oči također natopile suzama. I možda je zato pomislila da vidi ono što je mislila da vidi. Jer, dok je gledala u rulju, vidjela je Rašpino lice u drugom redu. I činilo se kao da su i njoj oči vlažne od suza.

− Da čujem C!

− C!

− K!

− K!

− A!

− A!

− Da čujem J! − vikao je krvnik.
Iza sebe, Lisa je čula kako Pokolj šaptom pita stražare:

− Nego, kaže li se sjeckaj ili sijeckaj?

− Mislim da je sijeckaj − rekao je Fu Manchu.

Lisa je trepnula i pustila suzu. Znači, ovo je kraj. Sunce je sjalo, zrak je mirisao na jasmin i netom ispečeni kruh, i mogla je čuti kako u daljini pjevaju ptice i rokću svinje. Oči su joj se ponovo napunile suzama. Zar stvarno više nikad neće vidjeti ni mamu ni tatu niti Mrvu? Trepnula je dvaput. Iznad glava ljudi, u daljini, nešto je lepršalo. Možda leptir.

− Još jedan I! − vikao je Pokolj.

− I!

Plavi leptir. U bijelim hlačama. I trokutastim šeširom kojega je nosio naopako. I kretao se prema njima.

− I što to znači? − vikao je Pokolj.

− S(I)JECKAJ!

− Ne čujem vas dobro.

− S(I)JECKAJ!

Leptir je bio sve veći. I vidjelo ga se sve jasnije. Lisa je sad mogla reći da ne leti, nego skače s glave jednog čovjeka na drugu, i tako sebi krči put kroz gomilu. I ima... Pjegice?

− Što ćemo sad? − grmio je Pokolj.

− SJECKAJ!

Bio je to... Ma, ne nije mogao. Ma, je. MRVA! Kako divno! Oh, i kako strašno! Jer, sad je prekasno. Lisa je čula Pokolja kako otpušta konop, i kako su ptice prestale pjevati, a svinjice prestale roktati. Jedino što se moglo čuti bio je fijuk oštrice, na putu prema dolje.

Nova poglavlja ovog senzacionalnog dječjeg besteselera kojeg vam je omogućio Fokus čitajte ponedjeljkom i petkom u 21 sat u rubrici Mame.

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Podržite jedini hrvatski neovisni medij.
Molimo vas, ugasite AdBlock na Indexu.

U proteklih 15 godina Index.hr je pisao o Sanaderu dok su drugi mediji šutjeli. Pisali smo o Todoriću i Mamiću dok su im se drugi uvlačili u guzicu. Otkrili smo Linića i za to platili visoku cijenu. Index vam je pri tom potpuno besplatan.

Podržite jedini hrvatski neovisni medij gašenjem AdBlocka na Indexu te šeranjem naših članaka.

Hvala,


i redakcija Indexa
SAZNAJTE KAKO UGASITI ADBLOCK NA INDEXU