Index Mame
Čitajte popularne dječje priče

Jo Nesbø: Čarobna kupka doktora Proktora (16.)

JO NESBO / PETAK, 30.01.2015 21:00 Nikad više u crvenoj kući u Topničkoj ulici neće živjeti djevojčica po imenu Lisa, niti će ikakav Doktor Proktor živjeti u plavoj kući • Nikad neće biti izumljeni prdoprah i francuske kvačice za nos • A kadu za putovanje kroz vrijeme izumit će netko drugi, točnije zla Proktorova pomoćnica Rašpa • Istina, Mrva je jurio prema pozornici, ali bilo je prekasno • Krvnik je već otpustio oštricu
  

Foto: Per Dybvig; Ilustracija: Index

IZNAD GLAVA

ZRAKOM se prolomio zvuk, zvuk netom puštene oštrice koja je jurnula prema Lisinom vratu, baš kao i vratu Doktora Proktora. Za koji tren, odvojit će im glave od tijela i povijest će se promijeniti. Nikad više u crvenoj kući u Topničkoj ulici neće živjeti djevojčica po imenu Lisa, niti će ikakav Doktor Proktor živjeti u plavoj kući.

Nikad neće biti izumljeni prdoprah i francuske kvačice za nos. A kadu za putovanje kroz vrijeme izumit će netko drugi, točnije zla Proktorova pomoćnica Rašpa. Istina, Mrva je jurio prema pozornici, ali bilo je prekasno. Krvnik je već otpustio oštricu. Drugim riječima, šanse za budućnost bile su prilično jadne.

Lisa je zatvorila oči. A onda se, uz glasan zveket, oštrica zaustavila. Lisa je bila mrtva. Naravno da je bila mrtva, upravo joj je odrubljena glava i, osim toga, okružena je mrtvom tišinom. Istina, malo joj je čudno što je oštrica napravila „zvec!“ umjesto „sjec!“, ali što sad? Kad malo bolje razmisli, čudno je što čuje ikakav zvuk s obzirom na to da više nema glavu.

Zapravo je čudno i to što o svemu ovome može razmišljati, a nema glavu. Lisa je s oklijevanjem otvorila oči, očekujući da će sad vidjeti unutrašnjost pletene košare i – iznad nje – njezino vlastito obezglavljeno tijelo. Umjesto toga, gledala je u gomilu koja je piljila u nju i profesora, u tišini, otvorenih ustiju i s izrazima nevjerice na licu.

Onda je čula poznati glas.

– Dragi stanovnici Pariza! Došao je dan oslobođenja! Upravo je moja sablja spasila ovo dvoje nevine djece revolucije, a oslobodit će i vas, da – VAS, od tiranije, izrabljivanja, propadanja i drugih nevolja!
Lisa je okrenula glavu. Iznad njezina i profesorovog vrata vidjela je sablju koja je svojim vrhom zaglavila giljotinu. Sablja je očito uspjela na vrijeme, u nanosekundi prije odrubljivanja glava, presijeći put oštrici i onemogućiti je u tome da oboje budu bezglavi. Ili bez tijela, ovisi kako već na to gledate.

Pokraj sebe je čula profesora kako tiho stenje: – Jesmo li još uvijek živi?

– Da – šapnula je Lisa, a oči su joj slijedile oštricu sablje, preko drške do male ruke koja ju je držala i do dječaka u plavoj uniformi koji se obraćao gomili dok je divlje mahao svojom slobodnom rukom.

– Obećajem vam da ću smanjiti sve zamislive vrste poreza i pristojbe na duhan, benzin, igračke, i
krstarenja!

– Mrva! – prosiktala je Lisa tiho. – Što to radiš? Mrva se zaustavio i šapnuo: – Psst! Dobar sam u tome. Nedavno sam uvjerio sedamdeset tisuća momaka s puškama da se vrate kući. Samo me slušaj...

A onda se nakašljao i podigao glas: – Ukinut ću zubobolje, tjelesni, onaj bljuzgavi, ljepljivi snijeg koji nije dobar za skijanje. I ukinut ću smrtnu kaznu. Naročito za šašave profesore i svadljive djevojčice.

Ako se složite sa mnom, svi ćete za Božić dobiti Playstation!

Opet je spustio glas i šapnuo: – Vidiš? Oni kimaju.

Pridobio sam ih.

– Ne baš, bojim se – rekao je Doktor Proktor.

Činilo se da je profesor u pravu. Gomilom se širio žamor. Nekoliko ljudi mahalo je šakama prema pozornici.

– Želimo odsijecanje glava! – vrištao je glas negdje u gužvi.

– Želimo i da se ovom malom isto odsječe glava! – povikao je netko drugi.
Iza njih, Pokolj se na pozornici oporavio od šoka, vidjevši tog nekog dječaka koji je dojurio i probio sabljom giljotinu kako bi zaustavio oštricu. I što je još gore, vjerojatno otupio oštricu koju će sad opet trebati naoštriti. Ali, ovaj mali očito je bio neki luđak koji bunca, pa su mu se Pokolj i dvojica čuvara vrlo pažljivo približila s leđa.

– Ali, dragi moji zemljaci – Mrva se dobroćudno nasmijao. – Zar ne čujete? Ukinut ću i kišu nedjeljom!

Iz mase je prema njemu poletjela kriška kruha sa brie sirom, i umalo ga pogodila. Okrenuo se kako bi izbjegao projektil, pa ugledao krvnika i dvojicu stražara s isukanim mačevima.

– I svima povišica! – vikao je Mrva, ali nije više izgledao toliko samouvjereno.

– Naročito... Ovaj, krvnicima i stražarima s brkovima. Što kažete na to?

Ali, nitko nije rekao ništa. Krvnik i stražari nastavili su mu lagano prilaziti, a njihov prijeteći žamor bio je sve glasniji i glasniji.

– Prokletstvo! Ne shvaćam – promrmljao je Mrva.

– A upalilo je na Waterloou!

– Bolje da smisliš nešto drugo – rekao je Doktor Proktor. – I to brzo. Rastrgnut će nas na komadiće.

– Kao na primjer što? – šaptao je Mrva. – Već sam im sve obećao. Što se ovim ljudima zapravo sviđa?

– Mislim – rekla je Lisa – da im se sviđa... Glazba.

– Glazba? – pitao je Mrva sumnjičavo.

– Ovom malom dvaput odsijecite glavu! – viknuo je netko, a još se nekolicina glasova s tim složila.

– Oui!

Mrva je očajnički gledao oko sebe. Znao je da ima još malo vremena. Uskoro će ga dohvatiti. Ali, nije se bio spreman predati. Ipak je on snalažljivi momak koji zna par štoseva. Možda. Može brzo trčati, zna lagati tako dobro da na kraju povjeruje sam sebi, zna svirati trubu tako da čak i ptice plaču od sreće, i...

Truba!

Pogledao je instrument kojeg je Lisa i dalje držala u ruci. I iduće je sekunde pustio sablju, skočio s giljotine, sagnuo se ispod stražara i uzeo trubu. Stavio ju je na usne i puhnuo. Prve dvije note krenule su prema plavom nebu i istog trena ševe i trstenjaci prestali su pjevati, a pčele i muhe prestale zujati.

Dok su treća i četvrta nota izlazile iz trube, prijeteći žamor je zamro. Jer, za razliku od norveške nacionalne himne, ovo je bila pjesma koju su svi u gomili već ranije čuli.

– Zar to nije... – rekla je jedra žena koja je na svakoj ruci držala po dvoje djece.

– Pa to mora biti... – rekao je farmer pa se vilama počešao ispod toplog šešira na crvene pruge.

Ali Mrva nije mogao nastaviti dalje jer su ga ona dvojica stražara uhvatila ispod ruku.

– Stavite ga u giljotinu – vikao je Pokolj. – Pokušao je zaustaviti dva obezglavljivanja, što znači da mu glavu moramo odsjeći triput! Što kažete, narode? Da čujem S!

– S! – odgovorila je gomila. Istina, ne tako glasno i s oduševljenjem kao što je krvnik očekivao, ali ako je išta znao, onda je znao kako navesti masu da postane krvoločna. – Da čujem...

– Neeee!

Glas je dolazio iz gomile i bio je tako malen i slabašan da ga je Pokolj lako mogao utopiti u toj masi. Ali, toliko ga je iznenadio da je jednostavno zaboravio nastaviti dalje. Tijekom njegove krvničke karijere, nitko mu na Place de la Révolution nikad nije uzvratio, prosvjedovao ili govorio protiv onoga što je odlučeno. Jer je svatko znao da time traži da i sam bude skraćen za glavu.

– Neka svira trubu – vikao je glas. – Želimo čhuti muzhiku! Onako kako je nekhada bilo ovdje nedhjeljhom.

Place de la Révolution je utihnuo. Pokolj je buljio u publiku, lice mu se stiskalo u pobješnjelu grimasu koju nitko nije mogao vidjeti jer je preko glave imao masku.

– Tko je to rekao? – zaurlao je.

– Ja – rekao je glas. – Marthell.

– Marthell? – ponovio je Pokolj. – Marthell, sad ćeš...

– Slažem se s Marcelom – rekao je drugi glas.

Ovaj je bio promukao i suh kao pustinjski vjetar.

– Želimo čuti ostatak pjesme. Konačno, to je Marseljeza.

Krvnik je opet ostao bez teksta. Gledao je u bizarnu crnokosu vješticu u crnom baloneru.

– Želim čuti pjesmu – rekao je glas sa samog ruba gomile, glas kojega su slijedila dva odobravajuća roktanja svinja.

– I ja – viknula je žena.

– I ja! Sviraj Marseljezu, mali.

Krvnik se okrenuo prema stražarima.

– Ufff! – rekao je. Zatim je nezadovoljno kimnuo prema stražarima i oni su pustili Mrvu. Ne čekajući drugu priliku, Mrva je stavio trubu na usne i počeo svirati. Nije puno odmakao u prvom stihu prije nego što su ljudi počeli pjevati s njim. U početku oklijevajući, a onda zdušno.

“Contre nous de la tyrannie

L’étendard sanglant est leve.“

Ili, za vas koji trenutno nemate francuske kvačice za nos:

“Krvava zastava tiranije

podignuta je protiv nas.”

Mrva je skočio na giljotinu i opkoračio glave Doktora Proktora i Lise, a njih oboje su punim plućima pjevali:

“Na oružje, građani,
formirajte bataljune.
Koračajmo! Koračajmo!
Neka nečista krv
Natopi naše brazde.“

Nije bilo nikakve sumnje. Ovo su stihovi koji su zaista obuzimali ljude. I čak kad je Mrva prestao svirati, ljudi su i dalje pjevali. Od svih glasova koji su pjevali, Mrva je morao razaznati tri: visoki, krhki glas koji je malo tepao. Promukli pustinjski glas. I iza njega, pjeskoviti vibrato krvnika.

– Pustimo sve osuđenike na smrt – vikao je Mrva kad je pjesma bila gotova. – Ne želimo više smrti. Jer što mi želimo?

– Što mi želimo?! – pitali su ljudi na Place de la Révolution.

– Dajte mi Ž! – vikao je Mrva.

– Ž!

– Da čujem I!

– I!

– Da čujem V!

– V! –

Da čujem O!

– O!

– Da čujem T!

– T!

– I što to znači?

– Život! – odgovorila je masa. – Život! Život!

U ovom trenutku, Mrva je bio toliko uzbuđen, toliko u zanosu i inspiriran da je naprosto morao početi pjevati. I onda je krenuo:

– Ovdje će biti život,

o, da, da! A ne smrt, ne, ne!

Pokolj je pregazio preko giljotine, otključao je, oslobodio Lisu i Doktora Proktora iz nje i postavio ih na noge, a onda im otresao odjeću i zabrinuto ih pitao jesu li dobro. Očito su bili. Jer, otrčali su ravno prema malom dječaku u uniformi, uhvatili ga pod ruke i počeli ga podizati dok je on i dalje pjevao:

– Ovdje će biti život, o, da, da!

Ispred pozornice ljudi su počeli plesati i poskakivati uz pjesmu. Bili su više zabavljeni nego što su bili za vrijeme najkrvavijih i najuspješnijih nedjeljnih odrubljivanja glava. Od pogleda na sve te ljude, Pokolj je osjećao neku čudnu toplinu. Da, čak mu je tijelom strujao osjećaj radosti, užitak. Nije to mogao zaustaviti, bilo je nešto u toj iritantnoj, jednostavnoj pjesmici. I kad mu je užitak došao do grla, učinio je nešto što nije imao prilike učiniti u cijeloj svojoj karijeri najstrašnijeg pariškog krvnika.

Skinuo je masku i dopustio ljudima da mu vide lice. I onda, u trenutku, gomila je prestala pjevati. Zaprepašteno su zurili su u njega, jer krvnik uopće nije bio zgodan čovjek. No, onda se široko se nasmiješio i zapojio u svom procvalom vibratu:

– Tu će biti život, ovdje, hura, hura!

Zabava je bila u punom jeku. Ljudi su luđački trčali. Bila su fanatični, mahniti, otkačeni, drski, potpuno ludi. Nisu čak ni primijetili da su se tri osobe išuljale daleko iza pozornice, oko ugla zastrašujuće zatvorske zgrade Bastilje i – nestale.

Ljudi su i dalje pjevali, plesali i zalijevali se crnim vinom.
Kad su se idućeg dana probudili, pjesma je već odavno bila zaboravljena. U glavama im je bubnjalo, kosti su ih boljele, a grla su im bila suha, svima osim Pokolju. On će do kraja života pjevati ovu pjesmicu i kasnije naučiti svoju djecu i unuke da je pjevaju. A neki od njih će seliti, i to u Englesku ili Njemačku, a neki čak i u gradić u Minnesoti gdje će oformiti heavy metal grupu Meat Ball, koja će postati poznata nakon što je nastupila u pseudodokumentarnom filmu Ovdje će Biti Život.

– Jeste li donijeli vremensku kupku? – upitao je Proktor, bez daha. On, Lisa i Mrva za sobom su ostavili Bastilju i sad su trčali krivudavim pariškim ulicama. Lisa i Mrva nisu imali pojma gdje su, ali činilo se da profesor zna put kroz tihe nedjeljne ulice i uličice.

– Imam mrvicu – rekla je Lisa. – Ali mislim da nije dovoljno za nas troje. Morala sam doći ovdje preko nekoliko obilaznica, znate.

– Imam mrvicu – rekao je Mrva. – Ali mislim da nije dovoljno za nas troje. Morao sam doći ovdje preko nekoliko obilaznica, znate.

– Nadajmo se da će, ako ih spojimo, biti dovoljno – rekao je Doktor Proktor kad su zašli iza ugla. – Jeste li vidjeli Juliette? Čeka li u hotelu?
Ali prije negoli su mogli odgovoriti, Doktor Proktor se toliko naglo zaustavio da su se Lisa i Mrva zabili u njega.

– Oh, ne – rekao je profesor. – Netko je ukrao moju kadu. Pogledajte!
Ali nije bilo puno toga za vidjeti. Pokazivao im je na prazni trg na kojemu je bilo svega nekoliko praznih štandova.– Pa, valjda je netko sebi uzeo novu kadu – promrmljao je Mrva. – Što ćemo sad?

– Gdje je tvoja kada, Mrva? – pitala je Lisa.

– Tamo gdje si napisala na onoj poruci u boci – rekao je Mrva. – U Pastilji. Čudno odredište, usput budi rečeno. Završio sam usred velikog kokošinjca.

– Žao mi je, pomiješala sam Pastilju i Bastilju – rekla je Lisa. – Ako nemamo dovoljno vremenske kupke, morat ćemo stići prije nego što nestane sapunice. No, kako ćemo doći tamo? Nemamo svinje.

– Svinje? – pitali su uglas Mrva i profesor.

– Zaboravite – rekla je Lisa i uzdahnula, shvaćajući kako bi joj to sad bilo preteško za objasniti. – Što ćemo sad?

– Da, što ćemo sad? – pitali su uglas profesor i Mrva.

Troje prijatelja gledali su jedni u druge. I dok su oni tako stajali, zureći jedni u druge, dok su se sunčeve zrake spuštale niz visoke pariške zgrade, začuli su veselo udaranje potkova i škripu velikih drvenih kotača. Okrenuli su se. Iza ugla se šepurio smeđi konj s velikim crnim naočnjacima. A iza njega, kočija. Ispred kočije sjedio je vozač, njišući se naprijed-natrag, a izgledao je kao da će upravo zaspati. Imao je velike crne podočnjake, poderani kaput i šešir kojega su pojeli moljci, crn i visok kao dimnjak.

– Trebate prijevoz? – pitao je, zijevajući.

– To je upravo ono što trebamo! – uzviknuo je profesor. – Idemo!

Uspeli su se u kočiju koja je odmah krenula. U kočiji je na dvije klupice bilo dovoljno mjesta za četvero ljudi, i taman im je toliko i trebalo jer je već jedna osoba sjedila unutra. Putnik je imao oči pokrivene obodom cilindra i očito je čvrsto spavao, jer mu se tijelo nadimalo dok se kočija kretala.

– Čudno – rekla je Lisa.

– Što? – pitao je profesor.

– Vozač nije pitao kamo idemo.

– Pa to je jasno – nasmijao se Mrva svisoka.

– Očito je da će ovog putnika prvog odvesti.

– Ali, nemamo vremena za to! – rekla je Lisa. – Da ga probudimo i pitamo je li u redu da prvo idemo u Pastilju?

Profesor je odmahnuo glavom. – Bojim se da to neće pomoći, Lisa. Siguran sam da su mjehurići već odavno nestali.

Sjedili su tako neko vrijeme i razmišljali, i jedino što je narušavalo tišinu bio je zvuk konjskih potkova koje su udarale u kamenje na cesti u polaganom plesu.

– Rašpa je bila tamo – rekla je Lisa. – U gužvi. Jeste li je vidjeli?

– Ne – rekao je Doktor Proktor. – Ali, nisam iznenađen.

– Oh? – rekli su Lisa i Mrva uglas, gledajući šokirano u profesora.

– To je bila ideja; ona vas je slijedila u Pariz – uzdahnuo je.

– Ideja? – vikali su Lisa i Mrva, pogađate, uglas.

– Da. Poslao sam vas dvoje u njezinu trgovinu s onom markicom tako da ona shvati da sam uspješno putovao kroz vrijeme, da naš izum radi. Znao sam da će me, kad to shvati, pokušati pronaći i da će doći kako bi mi ukrala izum. Kao što je to pokušala kada je bila moja pomoćnica ovdje u Parizu.

– Ukrasti vam izum! – viknula je uznemireno Lisa. – Zašto ste onda željeli da dođe, ako ste znali što želi učiniti?

– Zato jer mi je nestalo vremenske kupke – rekao je profesor. – I zato jer sam znao da u staklenci u podrumu ima dovoljno da vas dvoje dođete ovamo, ali ne i da se nas troje zajedno vratimo natrag. Rašpa je jedina na svijetu koja zna napraviti vremensku kupku. Jednostavno je – zato sam je trebao ovdje.

– Zašto niste mogli Rašpi poslati razglednicu i tražiti je da dođe ovamo? – pitao je Mrva.
Profesor je ponovo uzdahnuo. – Rašpa me nikad ne bi dobrovoljno došla spasiti. Ona me mrzi.

– Zašto?

Doktor Proktor se počešao po glavi. – I sam sam puno razmišljao o tome, ali stvarno ne znam. Nikad nisam ni pokušao uskratiti joj čast što je izumila vremensku kupku.

– Ali... – rekao je Mrva. – Kako ste znali da ćemo mi pred njom izblebetati da idemo u Pariz?

Profesor se nasmiješio: – Prije svega, bili su tu markica i razglednica, pa sam znao da će i sama shvatiti. Drugo, ti si genijalan u puno stvari, ali, Mrva, čuvanje tajni baš ti i nije neka specijalnost, zar ne?

Lisa se nakašljala.

– Eh hehehe he – smijao se Mrva svojim cik-cak osmijehom.

– Ali, što ćemo sad? – pitala je Lisa. – Kako ćemo pronaći Rašpu i natjerati je da napravi još vremenske kupke?

– Pa – rekao je profesor. – Neće biti baš tako teško pronaći je.

– Oh?

– Mislite da se konjske zaprege i kočije pojavljuju tek tako, niotkuda, baš onda kad ih trebate?

Doktor Proktor je kimnuo prema usnulom putniku, i onda pogledao prema dolje. Mrva i Lisa su slijedili njegov pogled prema podu. A kad tamo...

Ispod ruba balonera stršala je drvena noga sa svijetlo-zelenom koturaljkom na sebi.

 

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Podržite jedini hrvatski neovisni medij.
Molimo vas, ugasite AdBlock na Indexu.

U proteklih 15 godina Index.hr je pisao o Sanaderu dok su drugi mediji šutjeli. Pisali smo o Todoriću i Mamiću dok su im se drugi uvlačili u guzicu. Otkrili smo Linića i za to platili visoku cijenu. Index vam je pri tom potpuno besplatan.

Podržite jedini hrvatski neovisni medij gašenjem AdBlocka na Indexu te šeranjem naših članaka.

Hvala,


i redakcija Indexa
SAZNAJTE KAKO UGASITI ADBLOCK NA INDEXU