Index Mame
Čitajte popularne dječje priče

Jo Nesbø: Čarobna kupka doktora Proktora (18.)

JO NESBO / PETAK, 06.02.2015 21:00 Žena na podu podignula je glavu i pogledala u njih prestrašenim, plamtećim, plavim očima • Iako je svakako nalikovala na Juliette, s istom bojom haljine i kestenjaste kose, to sigurno nije bila Juliette • To je bila mlada žena. Pa zapravo, izgledala je kao tinejdžerka
  
Foto: Per Dybvig; Ilustracija: Index
 
Vještičja noć
 
I, doista, srednji vijek je itekako bio mračan; crn poput ugljena, poput tinte i poput crnog mraka. Zapravo, potpuno mračan, kao usred crne mračne noći. Mrva je to shvatio još dok je stajao u kadi. A onda je uzviknuo: – Ima li koga ovdje?
 
Njegov je glas odjekivao.
– Tu sam – rekao je glas pored njega.
 
– Pa, dobro, to znam – rekao je Mrva. – Došli smo istom kadom, zar ne? Mislio sam ima li tu još
nekoga osim nas. Vidite li što?
 
– Ne – rekao je Doktor Proktor. – Juliette? Juliette? Nije bilo odgovora. – Juliette – ponavljao je profesor. – Juli... Oh!
 
– Što je to?
 
– Nešto me ponovo udarilo u glavu.
 
– Što bi to moglo biti?
 
– Ne znam, ali kao da je kada.
 
– Ima li koga? – čuo se i Lisin glas.
 
– Tu sam – rekao je promukli glas, suh kao pustinja.
 
– Hm, pa to znam – prošaptala je Lisa. – Došle smo istom kadom, zar ne? Mislila sam ima li...
 
– Svi smo tu – rekao je Mrva. – Ali gdje smo? Ja stvarno ništa ne vidim.
 
– Točno smo tamo gdje smo i htjeli biti – rekao je Doktor Proktor. – U zatvorskoj ćeliji Ivane Orleanske.
 
Mrvine oči počele su se prilagođavati na mrak i jako visoko na zidu mogao je razaznati mali prozor s rešetkama. I obrise tri bijele kade koje su bile nasumce razbacane. – Juliette je bila ovdje
– rekao je Mrva. – Vidim njezinu kadu. Nešto je zaškripalo.
 
– Vrata su zaključana.
 
Bio je to Rašpin glas. Mrva je mogao vidjeti njezinu siluetu pored nečega što je izgledalo kao upozoravajuće čvrsta željezna vrata.
 
– Hm, znači, mi smo zaključani, a Juliette nije ovdje? – rekla je Lisa. – I što ćemo sad? Šššš? Jeste li čuli?
 
Mrva je zadržao dah i slušao. No, sve što je mogao čuti bilo je mekano pucketanje izvana, kao zvuk nekog vatrometa u daljini. Ali čekaj! Sad je i on to čuo. Tiho plakanje. Dolazilo je... Ispod Juliettine kade.
 
– Pomozi mi prevrnuti ovu kadu! – vikao je Mrva.
 
Rašpa i Doktor Proktor u trenu su se stvorili pored njega. Prevrnuli su kadu u stranu. Voda iz nje izlila se na crni zemljani pod. A kad tamo, pod kadom, na trbuhu je ležala žena! Mjesec je upravo izašao iza oblaka. Blijedo sjajno treperenje obasjalo je zatvorsku ćeliju i ženinu kestenjastu kosu i bijelu haljinu.
 
– Juliette, vi...! – počela je Lisa, sjajeći od radosti.
 
Ali odjednom je zastala. Žena na podu podignula je glavu i pogledala u njih prestrašenim, plamtećim, plavim očima. Iako je svakako nalikovala na Juliette, s istom bojom haljine i kestenjaste kose, to sigurno nije bila Juliette. To je bila mlada žena. Pa zapravo, izgledala je kao tinejdžerka.
 
– Tko si ti? – upitao je Doktor Proktor. – Ja sam Ivana – rekla je djevojka dok joj je glas podrhtavao.
 
– Ivana Orleanska? – zapanjeno je vrisnula Lisa. Djevojka je imala dugu, lijepu kosu, baš kao na slici u udžbeniku iz povijesti, ali je izgledala puno mlađe.
 
Djevojka kimne.
 
Mrva je skamenjeno stajao u mjestu, još uvijek držeći gornji rub kade. Jezik mu je bio kao svezan.
 
Djevojka ispod kade bila je najljepša djevojka koju je ikad vidio. Ljepša i od žene koja ga je poljubila u obraz nakon biciklističke utrke, ljepša i od Juliette na onoj slici na kojoj su ona i Doktor
 
Proktor mladi, ma ljepša čak i od kan-kan plesačica u Moulin Rougeu. – Gdje je Juliette? – pitao je Doktor Proktor.
 
Djevojka je treptala, kao da uopće ne razumije njegovo pitanje. 
 
– Dakle, gdje je žena koja je stigla s prvom kadom? – ponovio je profesor.
 
– Ne znam – rekla je Ivana i sklupčala se, kao da se želi obraniti, kao da se plaši nečijeg udarca. Mrva je konačno pustio rub kade, i onda je pala praćena dugačkim, snažnim buum, pa čučnuo pokraj djevojke.
 
– Ivana, znamo da si prošla puno toga – rekao je svečano, s nekim umjetnim dubokim glasom, i stavio joj ruku na rame. – Ali, nas se ne moraš plašiti. Došli smo ovdje spasiti Juliette. Ona je profesorova djevojka. Razumiješ li? 
Djevojka je kimnula prema Mrvi, koji joj se zauzvrat široko nasmiješio i zatim dodao:
 
 – Što se mene tiče, ja trenutno nikoga ne vidim. A ti?
Lisa se nakašljala i gurnula Mrvu u stranu.
 
– Ivana, možeš li nam reći što se dogodilo?
 
Djevojka je pogledavala Lisu, pa Mrvu. – Spavala sam i čekala da dođu po mene – rekla je. –
 
Danas me trebaju spaliti na lomači jer sam vještica, znate.
 
– Znam – rekao je Mrva oduševljeno. – Zato što si pomogla pobijediti Engleze u Orléansu.
 
– Da – rekla je Ivana. – I zato što sam čula Božju poruku. I jer odbijam dopustiti da me ošišaju na kahlicu.
 
– Ošišaju na kahlicu?
 
– Da, svi moraju nositi tu frizuru. Da bismo pokazali da se pokoravamo Bogu, je´l? Vi nemate frizure na kahlicu. Zato su i vas stavili ovdje.
 
– Ne – rekla je Lisa. – Mrva ti je rekao istinu. Mi smo ovamo doputovali iz budućnosti, u kadi za putovanje kroz vrijeme, samo kako bismo spasili Juliette.
Ivana je dugo gledala u nju: ala. – O, siroti ljudi. Mene žele spaliti na lomači jer tvrdim da sam čula nekoliko rečenica od Boga. Zamislite što će tek vama napraviti kad čuju te vaše sulude izmišljotine.
 
– Ne brinimo sad o tome, Ivana – rekao je Doktor Proktor. – Samo nam reci što se dogodilo.
 
– Probudila sam se jer je netko otvorio željezna vrata. Onda sam otkrila da me netko pokrio kadom i da sam ispod nje. Trenutak kasnije čula sam da netko stoji u toj kadi. Čuvari su vikali, iz te kade izvukli mokru ženu i odveli je sa sobom. Vrata su se zatvorila i ostala sam sama i... I... – pogled joj je skakao s Mrve na Lisu pa na profesora. – Mislim da su oni u tom mraku mislili da sam to ja. Zamijenili su nas.
 
– Oh, ne – rekla je Lisa. – Želiš reći da... – ... da su odveli moju ljubljenu Juliette... – dovršio je prestravljeni Doktor Proktor.
 
– ... i da je kane malo okrenuti preko lomače, kao da je pečeno prase – uzdahnuo je Mrva.
Djevojka je kimnula. – Na trgu ispred. Jako mi je žao... – I tad im je svima sinulo. Ono treperenje koje je dolazilo s prozora nije bio mjesec. I ono pucketanje nije bio vatromet. Bila je to lomača.
 
– Ne! – vrištao je Doktor Proktor i pao na koljena.
 
– Ne!
 
Mrva je osjetio kako mu se u nadlakticu zabijaju dugi nokti i kako ga netko povlači prema gore. Na licu mu je bio Rašpin zadah smrti. – Ajmo gore, u gnijezdo, Napoleone.
 
Sekundu kasnije, Mrva je stajao na Rašpinim ramenima točno ispred prozora s čeličnim šipkama.
 
– Oh – rekao je Mrva. – Uh, oh.
 
– Što vidiš? – vikala je Lisa nestrpljivo. – Opiši što vidiš.
 
– U redu – rekao je Mrva. – Mi smo točno na glavnom trgu, ovdje u Rouenu. Publika je spremna i svi su igrači na terenu. I, naravno, svi imaju one nevjerojatno glupe frizure na kahlicu. Domaći tim je odjeven poput svećenika,drže križeve i raspela i recitiraju neke borbene povike iz neke debele knjižurine, vjerojatno Biblije.
Gostujuća momčad, koja se sastoji od samo jedne osobe, Juliette Margarine, vezana je za kolac i okružena lijepo uređenim drvcima koje su upravo zapalili.
Oko nje gori nekoliko baklji gori. Nažalost, čini mi se da je domaći tim favorit. Nemamo vremena za gubljenje...
 
– O, ne! – vikala je Ivana. – Ja sam ta koja je trebala biti spaljena. Ja sam ta koja je vještica, a ne ta sirota žena!
 
Mrva je skočio sa Rašpinih ramena, izravnao uniformu, stavio ruku na vrh svoje sablje i glasno objavio: – Nikoga ovdje neće spaliti, draga moja Ivana. Tu je poručnik Mrva, on će nas sve izvući odavde i spasiti Juliette. Prvo idemo pregledati sve cigle u ovom zidu...
 
– Zašto? – začulo se zborno, četveroglasno pitanje.
 
– Jednostavno – rekao je Mrva, koji je počeo opipavati prstima duž zidova. – U zidovima zatvora kao što je ovaj, iza neke labave cigle uvijek postoji skriven ključ ili bodež. Vi niste gledali nikakve zatvorske filmove? Samo moramo pronaći tu ciglu.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
 
– Gluposti – rekla je Lisa, ali čak ni ona nije mogla a da ne počne gledati po zidu, tražeći labavu ciglu.
 
– Ovdje! – viknuo je Mrva. – Netko je nešto napisao u ovoj žbuki! To mora biti to.
Ostali su se približili. I na slaboj mjesečini, iz malog proreza visoko na zidu, vidjeli su, svi su vidjeli, iznad kamena urezan datum.
 
– To je urezao neki zatvorenik – rekao je Mrva, gurkajući cigle oko natpisa, ali nijedna od njih nije bila labava.
 
– Mislim da baš i nije bio zatvorenik – rekao je Doktor Proktor. – Pogledaj, ovako izgleda kad nešto urežeš u žbuku.
Izvukao je nož i pokazao mu kako bi izgledao identičan natpis – lice s dva oka, ustima i Fu Manchu brkovima – urezan u žbuku.
 
– Pogledaj, rubovi su oštri, a površina je tvrda. A na ovom datumu slova u žbuki su glatka, duboka i okrugla. Ovo je napravljeno kad je žbuka bila svježa. Dakle, pretpostavljam da je to napisao netko od ljudi koji su 1111. godine pomogli graditi zatvor.
 
– Čudno – rekla je Lisa. Svi su se okrenuli prema njoj.
 
– Jedina osoba koju sam upoznala, a tko crta male oči i noseve na svim tim brojevima i slovima je Mrva.
Ostali su se okrenuli prema njemu. – Na što ciljaš? – pitao je Mrva. – Mislim, ono, ljudi, pa nisam je bio tu 1111. godine.
 
– Heureka! – vrisnuo je Doktor Proktor. Sad su se svi okrenuli prema njemu. – Ti si napisao tu poruku – rekao je Doktor. – Bio si tu 1111. godine. Da, jesi.
Samo ne još!
Čudno je kako dva, tri i (povremeno) četiri mozga mogu istovremeno i odjednom misliti na iste stvari.
 
– Heureka! – vikali su svi, jer ta heureka znači da je sve jasno.
Rašpa je nasipala vremensku kupku u kadu i promiješala, a Mrva je skočio na rub kade spremajući se. Vrtio je glavom dok mu je Doktor Proktor masirao ramena, a Lisa se naginjala nad njim i šaptala mu na uho glasom koji je zvučao kao da mantra.
 
– Usredotoči se na stari trg u Rouenu. Trinaesti siječanj. Godina 1111. To je vrijeme kad su izgradili ovaj zatvor. Kad dođeš tamo, domogni se ključeva ovih željeznih vrata, otiđi do kovača da ti napravi kopiju, otiđi do zidara u zatvoru i reci im da stave ključ pod ciglu. Onda zapiši datum u žbuki prije nego što se stvrdne. U redu?
 
– U redu, u redu – rekao je Mrva. – I samo požuri – šapnula je Ivana. Pogledala je prema prozoru. Treperenje svjetla bilo je sve jače, a pucketanje sve glasnije. – Vremenska kupka je spremna – rekao je Doktor Proktor. – Bon voyage! I sjeti se vratiti ovamo...
 
Pogledao je na sat. – Deset sekundi od sad. U deset i pedeset i pet navečer. Požuri!
 
– Čekaj! – rekla je Rašpa. Iskoračila je i dala Mrvi malu kožnatu torbicu za kovanice.
 
– Ovo bi trebalo pomoći da uvjeriš kovača i zidare da ti pomognu.
 
– Hvala – rekao je Mrva, gurajući torbicu u džep uniforme. Zatim je viknuo:
 
– Topovska kugla! – i skočio.
 
Sapunica je prsnula u zrak sve do prozorčića s rešetkama. – Što je u toj torbici, Rašpa – pitao je potiho Doktor Proktor dok je gledao kazaljke na satu.
 
– Samo formula koju sam otkrila u slobodno vrijeme – rekla je Rašpa. – Kako napraviti aurum od sulfornog dioksida, silikona i kajgane.
 
– Aurum? – pitala je Lisa.
 
– Latinski naziv za zlato – rekao je Doktor Proktor.
 
– Četiri... Tri... Dva... I... NULA!
 
Svi su buljili u kadu i sapunicu. I svi su šutjeli. Nije se dogodilo ništa. Osim što je navijanje izvana postalo sve glasnije. 
 
– Nešto mora da je pošlo po zlu u 1111. – rekla je Rašpa. Doktor Proktor je šapnuo, jedva čujno.
 
– Prekasno je da idemo po njega.
 
– Nemojmo odustajati – rekla je Lisa. – Brzo će se vratiti.
Rašpa je šmrknula. – Zašto to misliš?
 
– Zato jer je on moj prijatelj i ja ga poznajem – rekla je Lisa. – Malo je zaboravan, i uvijek malo kasni. No, vratit će se. Jednostavno.
 
– O, ne – vrisnula je Ivana. Svi su se okrenuli.
 
Pratili su njezin pogled prema prozorčiću s rešetkama i sad su i oni mogli vidjeti: na noćnom
nebu ispred zatvora ocrtavao se visoki, žarkocrveni plamen. Upravo tad, čuli su bućkanje vode i glas
koji im poručuje: – Ne idite nikad u tu 1111. godinu!
 
– Mrva! – viknula je Lisa.
 
– Hrana im je odvratna, madraci su im ispunjeni  slamom i buhama, svi imaju karijes i nitko nema
TV!
 
Crvenokosi dječak stajao je na rubu kade i pobjedonosno gledao u njih.
 
– Daj požuri! – rekao je Doktor Proktor. – Gdje si tako dugo?
 
– Žao mi je – rekao je Mrva i skočio na pod. – Ali kuga je pobila sve kovače u gradu, pa sam morao jahati u susjedno selo. Tad mi je na putu nazad od kuge umro i konj pa sam ostatak puta pješačio. I baš kad sam se vratio u grad, odapeli su i svi zidari, pa sam sam morao slagati cigle. Trebalo bi biti...
 
Izvukao je sablju iz korica i ugurao je u žbuku između dvije cigle.
 
– ... ovdje!
 
Izvukao je oštricu, a po podu su padali mali, suhi komadići žbuke. Onda je stavio prste ispod cigle, izvukao je, pa izvadio ključ. Otrčao je do željeznih vrata, gurnuo ključ u bravu i okrenuo ga. Ili, bolje rečeno, pokušao ga okrenuti. Ali ključ se nije pomaknuo s mjesta.
 
– Tako mi sovine kakice! – psovao je Mrva.
 
Profesor je stajao iza njega i nervozno poskakivao.
 
– Što nije u redu?!
 
– Hm – rekla je Rašpa koja je gledala u bravu.
 
– Bojim se da su od 1111. godine mijenjali brave.
 
Puno zidarskog truda nizašto.
 
– O, ne – rekla je Ivana. Ovo joj je treći ili četvrti put, pomislila je Lisa, sad već malo uzrujana. –
Nema nam pomoći – zavapio je profesor i pao na koljena.
 
– Jao!
 
– Jao, nažalost – rekao je Mrva.
 
No, dok su svi drugi ponavljali to nažalost, Lisa je imala ideju. Prišla je vratima, stisnula kvaku i gurnula.
 
Žalopojke su utihnule. Naime, nepodmazane su šarke vrata zacvilile i vrata su se škripu otvorila.
 
– Kako... – počeo je Doktor Proktor.
 
– Jednostavno – rekla je Lisa. – Ako su mislili da su izvukli van jedinog zarobljenika koji je bio tu, zašto bi se mučili sa zaključavanjem? Ajmo...
 
– Čekajte! – viknula je Ivana. Svi su se okrenuli i ostali u čudu. Žena je izvadila četku za kosu i počela mahnito popravljati frizuru. Prestala je kad je shvatila da svi u nju pilje u potpunoj nevjerici.
 
– Pa, vani je puno ljudi zar ne? – rekla je, pomalo osorno, dok je vraćala četku u haljinu.
Svi su pojurili prema vratima, potrčali niz mračne hodnike, stube koje su se uvijale oko tornja poput zmije, pa konačno došli do vrata u dvorište, a dvorište je vodilo do gradskog trga. Tu su stali.
 
Odrazi buktinje plesali su im po licima.
 
– O, ne – rekla je Ivana, pokrivajući oči rukama.
 
– Zakasnili smo – rekao je Doktor Proktor.
 
Nova poglavlja ovog senzacionalnog dječjeg besteselera kojeg vam je omogućio Fokus čitajte ponedjeljkom i petkom u 21 sat u rubrici Mame.
 
Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Podržite jedini hrvatski neovisni medij.
Molimo vas, ugasite AdBlock na Indexu.

U proteklih 15 godina Index.hr je pisao o Sanaderu dok su drugi mediji šutjeli. Pisali smo o Todoriću i Mamiću dok su im se drugi uvlačili u guzicu. Otkrili smo Linića i za to platili visoku cijenu. Index vam je pri tom potpuno besplatan.

Podržite jedini hrvatski neovisni medij gašenjem AdBlocka na Indexu te šeranjem naših članaka.

Hvala,


i redakcija Indexa
SAZNAJTE KAKO UGASITI ADBLOCK NA INDEXU