JA SAM super mama. Jesam! I apsolutno nitko me ne može razuvjeriti da nisam. Pogotovo ne jedno muško. I nisam jedina. Ima nas svugdje i ima nas puno. Skoro svaka mama je super mama. Vjerujte mi. Bar većina njih. Sve mi peremo, kuhamo, peglamo, šopingiramo, čuvamo djecu, brinemo non-stop o njima, radimo, imamo hobije, tračamo, volimo. Neke su bolje u kuhanju, neke u odgajanju, neke u tračanju. Ali smo sve super. O muškarcima imam poprilično nisko mišljenje, dok me ne uvjere u suprotno. Mnogi jesu, no isto tako i mnogi nisu. Rekla bi u stvari da većinom nisu, no oni koji jesu, uvažavaju moje puno poštovanje i naklon. Da, ima ih. Malo su endemski rasprostranjeni, ali ima ih.

Isto tako sam i običan čovjek. Pun mana. Ponekad umorna, ponekad puna elana. Ponekad super volje, ponekad nabrijana.  Dobro, često sam nabrijana, no imam troje muške djece i vrlo često sam zaista poprilično umorna. No apsolutno uvijek sam to ja. I uvijek sam iskrena, mada me često baš to košta, recimo prijateljstva. No sasvim i nadasve sam nezlonamjerna. Ja volim reći konstruktivna. Nije da mi se neke stvari u životu koje sam činila sviđaju, a nije ni da sam ponosna na neke, no moje su i prihvaćam svaku kritiku vezanu uz njih, kao što i prihvaćam da sam i ja griješila. Pa čovjek sam.

Onaj spomenuti na početku. Naravno, pri svakoj kritici uvijek i uzimam u obzir tko je daje, jer apsolutno mi ništa ne znači kritika od nekog xyz čovječuljka koji se ili krije iz nekog pseudonima ili zna vrlo kvlitetno kritizirati druge, a o sebi očito misli da je oličenje svetosti. Kritiku eto mogu primiti od nekoga tko me poznaje ili nekoga tko je školovan da mi da savjet i konstruktivnu kritiku, a tiče se onoga čega pišem ili kako živim. Ja zaista dosta pišem i nagledala sam se svakakvih komentara na svoje tekstove. I većinom se nasmijala količini zloće i jada koji neki prosipaju, a o količini predrasuda da ne govorim. I nećete vjerovati, većinom muškaraca. Valjda zato jer žene razumiju što pišem i često se mogu poistovijetiti sa time. No kritika je učestala radnja u našem narodu, pa ja volim onako „u jedno uho unutra, iz onog drugog van“ i oplest opet po svom. I lagala bi kad bi rekla da me to ne zabavlja. Pa zato i pišem. Da se ili nekome svidi napisano ili da mu dignem živac. Da nekoga zabavim ili da mi kune sve o spisku cijeli dan. To znači da sam u stvari obje skupine nekako dotakla, zar ne?! Eeeeee, to je smisao mojeg literalnog truda.

I još nešto što me fascinira u svemu tome, a to je količina muškog roda koji čitaju moje tekstove. Na ženskim portalima. Pa se upravo sjetih i zapisah da o tome sutra porazgovaram s nekim psihologom, pa da mi objasni taj trend. Ili su mazohisti pa vole čuti žensko pljuvanje ili imaju problema sa nama ženama, pa pokušavaju doprijeti do nas. Svakako uzimam u obzir i da uopće nisam u pravu, pa će me netko u tom smjeru školovan, uskoro o tome prosvijetliti. Javiti ću vam što mi je o tome rekao u već nekom tekstu. No svakako ću o toj muškoj navici tražiti mišljenje, jer ne razumijem zašto to čine. Pogotovo ako im napisano ide toliko na jetricu, koliko bljuju žuči u komentarima. Jer nije moj fah.



Moj fah je biti žensko i biti ponosna na to i povremeno muškom rodu dizati živac. Ipak, mi bi preživjele u ovom surovom svijetu bez njih, a što bi siroti oni?! Eto, sad mi proradila mašta……

2472. godina, planet XYZ – radio postaja Merkur

Dobro jutro dragi muškarci,

Sigurno ste već popili svoju jutarnju kavu. Idemo jutros u veselom tonu. Za početak puštamo Walking on sunshine kako bi podigli malo atmosferu u ovaj sunčan dan. Uh, ne, nećemo to. Čekajte da nađem neku motivirajuću koju pjeva muškarac. Samo malo, samo malo, samo malo….. Ok, možemo i pričati, ne trebamo svirati.

Što ćete danas raditi? Evo ja ću vas zabavljati u eteru. A evo imamo i prvi poziv.

Dobro jutro, tko nas zove?

Andrija.

Bok Andrija, kako si? Što ćeš ti raditi danas?

Ja želim svoju mamu!

Ma daj Andrija, što će ti mama? Pa zar nije divno ovako kad nema živčanih žena, koje cijeli dan samo urlaju i hračkaju po nama muškarcima. Nitko ti ne brani da izlaziš, da se napiješ, da dovedeš curu…. ovaj, zaboravi curu. Da igraš PS koliko te volja, zar ne Andrija?!

Ali ja ipak želim svoju mamu.

Ok, Andrija nije baš nešto zanimljiv, da vidimo tko je sljedeći u eteru….

Bok, Pero ovdje.

Eh Pero što bi ti radio?

Pero bi ti ga st’ero!

Pero, u eteru si, sluša te cijela muška planeta.

Pa st’ero bi ti ga, puca mi pupak tko sluša.

Pero, ja nisam gej, a ti imaš problem.

Koji ja imam problem? Na muškoj sam planeti. Ja imam problem? Ja imam problem? Jaaaaa?  Pas ti….. biiiiiiiip

Ok, da čujemo tko je sljedeći u eteru.

Milan.

E Milane, napokon pravo muško, zar ne?! Što ćeš ti raditi danas…… khhkhhkhkkkkhkkkkkk
Imamo pote..khhhhh… škoća…… khhhhlhhhh…. u prijenosu…. khhhhkkhhhhhhh

I tada, iz velikog zvučnika zatutnji dubok i grub glas.

Dragi muškarci! Govori vam Big brother. Vaša planeta odbrojava zadnje sate opstanka. Zbog velike zagađenosti prljavim čarapama, žutim gaćama, neopranim posuđem i nepromijenjenim plahtama na krevetu, koncentracija smrdljivih plinova i gadosti se popela na maksimalnu razinu, te planeti prijeti eksplozija neviđenih razmjera. Potrebno je pod hitno očistiti planet XYZ od svega smeća ili odseliti na drugi.

Jezušek, kaj bumo sad dečki?!

Ne znam Ante. Ako odemo na drugi, uskoro nas čeka ista sudbina. A selidba je tako stresna. Stvarno nam fali ženska ruka. Ali ono, baš za sve. Ne mogu prati i kuhati svaki dan, ne mogu čuvati ovu svoju mušku čeljad, ne podnosim više riječ tata. Pa to tatače od jutra do mraka, bez prekida. Ima tri godine, još kaka u pelene. Kad to rastvorim, k’o da se istovarilo afričko govedo, a ne nejako čeljade. Ne možemo više jesti samo junk food. Raspadamo se! Džaba mi i neograničena uporaba PS-a, džaba mi besplatan ribički pribor, automatska praonica rublja kad zaboravim odnijesti rublje u nju, džaba mi dostava hrane kad ne znam koju ono pizzu želim naručiti. Želim svoju mamu i želim svoju ženu.

>>>Kad će se žene konačno pomiriti da su se udale za dijete<<<

I tada, nakon samo dvije godine obitavanja planete XYZ, kroz eter se prolomi grupa Quenn i njihova Mama. Pa zatim Nina Badrić i njena Mama i još nekoliko pjesma o mamama, pa onda Vucina Crna ženo i ono što slijedi, više ni najtvrdokorniji muškarac neće može zaustaviti.

Muškarci izašli na ulice sa parolama – Vratite nam naše mame, Žene su zakon, Želimo kući i Ja volim samo žene.

I tako se naš jad vratio na planetu Zemlju, koja je u međuvremenu procvjetala. Ono malo žena, koje se nisu uspjele počupati i poklati oko toga čija je guzica bolja, koja je mršavija, čiji čušpajz je zdraviji, čije je dijete pametnije i koja je najbolja mama, ovdje su živjele u sreći i blagostanju.

I tada se trgnem i probudim iz prekrasnog sna. Naravno ne sama. Uz vrištanje muškog djeteta iz kindača. Ustanem, pridignem ga i zagrlim. Moje sve. Makar je muško. I nije jedini. Imam ih četvero.

Smrde, lijeni su i niš’ koristi. Ali su moji i ja ih volim.

I šta ćete sad? Jedna mrziteljica muškaraca je rekla da ih voli.

I da. Sad se vraćamo na početak svega.



Ja sam super mama. Jesam! Apsolutno nitko mi to ne može osporiti. Moja djeca smiju u pijesak, mada se svaku večer ponovno naživciram kada zaštopaju kadu. Lijeni su ko hrpa drekeca, ali kad ja dreknem kuća je k’o apoteka u roku keks. I to je to. Savršen ritam muško – ženskog odnosa. Malo se mrzimo, pa se onda volimo. Oni smrde, ružni su i lijeni, mi smo lijepe, živčane, nabrijane i uvijek ljute. Mi smo frustrirane ženturače, oni su jahači rumene kadulje (ako znate što to znači u prenesenom prijevodu). Ima li išta ljepšeg na ovom svijetu od takvog sklada uloga i takve silne ljubavi. Ljubav frca k’o kokice po mikrovalki.

I sad očekujem dvije vrste muškaraca koji će ovo prokomentirati. One koji će me opet i ponovno popljuvati i one koji će reći kao i uvijek: „Tihana, ajd prestani zahebavati ljude i daj ispeci opet onaj dobar kolač. Budi korisna i budi žensko! I nemoj da dugo čekamo!“. Hm, da… Evo, jurim! Nemoj da mi muško čeka!

 

Izvor: Sretnamama.hr