Foto: 123rf

SJEDIM na bijelom krevetu. Blijeda, bljeđa nego ta godinama prana i ispirana bolnička plahta. Soba  zidova boje ciklame me vraća 26 mjeseci unazad, kao neki svemirski vremenski stroj. Ista soba, isti krevet. Ista boja plahti, ista boja zidova. Čak ni neonska lampa preko puta kreveta ne radi. Kao ni tada. Vraćaju mi se kao fotografska bljeskalica sažalna lica doktora, tužni pogledi medicinskih sestara, ugašen mobitel kako ne bi primala poruke i pozive, svaka točka na stropu u koji sam bez prestanka četiri dana gledala. Stalno imam neki osjećaj da nisam bez razloga ovdje. Baš ovdje. U toj sobi u kojoj sam bila izolirana nakon gubitka moje djevojčice u 39. tjednu trudnoće. Kroz glavu mi proleti misao: „Pa da. Ona je to htjela. Htjela je dođem ovdje. Da mi kaže da nismo sami. Da nas čuva. Da me podsjeti kako iz nečeg toliko tužnog i bolnog, može život u trenu postati sretan i čudesan.“

Insuficijencija posteljice. Kratko i jasno. Razlog gubitka moje princeze u 39. tjednu trudnoće. Srce je samo stalo. Satima se polako gasilo. Mojoj savršeno zdravoj ljepotici, mom anđelu. Rođena je zdrava i usnula. Prelijepa. Savršena. Vjerujte mi na riječ. Držala sam je u njedrima..... Tako usnulu i savršenu. I cjelivala dok je nisu odveli. Daleko od očiju, ali nikada iz duše i srca. Nikada. U svakom mom atomu, ona i dalje živi.

>>>Bližio se porod, a onda je njegovo malo srce stalo...<<<

Suze mi krenu stazicama bježati niz lice. Progutam knedlu, duboko udahnem i prošapćem: „Molim te, čuvaj nas!“. U taj tren u sobu uđe doktor, dovuče stolicu do kreveta, pogleda me i nasmije se: „Ma dajte, pa to je samo rota-virus. Bebi ne može biti ništa! Samo mi nemojte dehidrirati. Mjerite temperaturu svakih dva sata, pijte ovaj naš divan bolnički čaj i za tren ćete opet biti na odjelu sa svojim starim cimericama. Nije izolacija baš takav bauk.“

Stare cimerice. Da. Pa da objasnim kako je sve počelo.

Nakon gubitka moje djevojčice, trebalo mi je podosta vremena da se saberem psihički, fizički, a posebice emocionalno. Najveću utjehu sam uspjela pronaći u pisanju. Pisala sam i ridala i pisala i ridala. Moje najiskrenije riječi su tada izlazile iz moje duše, na papir koji zaista nevjerojatno trpi. Željela sam isti tren ponovno ostati trudna. Ne izgubiti osjećaj da me iznutra netko dodiruje. Toliko mi je to nedostajalo, da sam osjećala fizičku bol u grudima. Molili su me da pričekam. Doktori, psiholozi, obitelj. Ja nisam imala svijest o tome da nije odmah vrijeme. Da treba proći kroz sve faze tugovanja. Kroz šok, kroz poricanje, kroz tugu, kroz bijes, kroz prihvaćanje, kroz opraštanje. No, uspjela sam. Teško, ali jesam, Uzdigla sam se iz pepela i magle tuge.

>>>Placenta previa: Tipovi, simptomi, rizici<<<

Godinu i pol kasnije, ugledala sam plusić na testu. Isti trenutak sam počela mahnito plakati. Ne mogu opisati tu sreću. Našu djevojčicu smo čekali osam godina i u sekundi je izgubili. Za ovu trudnoću nam je trebalo manje od dvije. Izgledala sam kao onaj psić iz reklame za pseću hranu koji ima kacigu na glavi, jer udara o strop skačući od veselja. Par minuta nakon toga, uslijedio je histeričan strah. Strah koji me pratio do posljednjeg dana ove trudnoće.

Nakon što je doktor izašao iz sobe, počinjem vrtjeti film u glavi kako zaista čovjek treba imati čelične živce i veliko srce za izdržati sve ovo što sam ja izdržala samo u ovoj trudnoći. Ne računajući uopće sve što se događalo ranije. Tu najveću bol koje ljudsko biće može osjetiti. Na prvom UZV-u smo ugledali dvije gestacijske vrećice. Na drugom dva treptajuća srca. Na trećem, jednog blizanca skoro nije više ni bilo. Srce je prestalo kucati i on se doslovno „sušio“. Do 12. tjedna trudnoće pila sam šaku tableta dnevno. Aspirin 100 za cirkulaciju maternice, Decortin protiv ranog pobačaja, Utrogestan jer je progesteron, Folic, Prenatal. Mislim da je to sve. U 13. tjednu smo saznali da je dečko. Tajno sam priželjkivala djevojčicu, da nadoknadi naš gubitak. Uvijek su mi govorili da su curice žilavije i činjenica da nosim dečka, dodatno mi je ulijevala strah u kosti. U 20. tjednu mi je dijagnosticiran gestacijski dijabetes. Od tada sam svakih 14 dana na 24 sata dolazila u bolnicu na mjerenje šećera u krvi. Kako se strogom dijetom šećer u krvi nikako nije mogao izregulirati u normalu, zaprimljena sam u bolnicu u 24. tjednu trudnoće. Tjedan dana smo se borili sa dozama inzulina, dok nismo uspjeli uvesti red u mojoj krvnoj slici. U 29. tjednu odlazim na svoj 24-satni tretman. Zbog visokorizične trudnoće, rade mi i UZV. Gledam zabrinuto lice doktorice i molim je da mi kaže da je sve u redu. „Samo polako!“ – pogleda me i nastavi diktirati sestri. „Pišite! Posteljica lijevo gore straga, sa strane u fundusu, dolje sprijeda do ušća.... Ne! Dolje na ušću. Imamo placentu previju.“ Osjećam mučninu, nesvjesticu, vrtoglavicu i poriv na vrištanje. „Molim Vas, izgubila sam bebu zbog problema s posteljicom, recite mi da je beba dobro i da će biti sve u redu! Molim Vas, ako mislite da nešto nije u redu, želim da me odmah porodite da mi dijete ima šanse! Molim Vas!“ – zaviknula sam histerično. „Smirite se, nema to veze sa onime što Vam se dogodilo u prošloj trudnoći i uz mirovanje 95% trudnoća završi u terminu i sasvim u redu.“ – nasmiješi mi se u znak ohrabrenja. „No, mirovati ćete tu kod nas na odjelu, uz tokolizu i strogo ležanje i biti ćete 24 sata na našem monitoringu. Ne brinite, biti će sve u redu. Bitno je da ležite, da ne sjedite, jer sjedenje može oslabiti posteljicu na ušću. Najgore što se može dogoditi je veliko krvarenje ako se posteljica krene raspadati, no sala je blizu i vas dvoje ste za par minuta tamo. Zaista, tu ste gdje trebate biti. I da, s obzirom na dijagnozu, definitivno ćete na carski.“

>>>Jeste li nakon ovog sigurni da želite na carski rez<<<

BUM! To je kamen koji je u tom trenu pao s mog srca. Sa tog stola, na hladan bolnički pod obložen linoleumom. I tako sam ponovno završila na poznatom odjelu, na sljedećih 10 tjedana, koliko je trudnoća trebala trajati. A carski? Ako sam preživjela onaj zadnji kada sam cjelivala svoje mrtvo čedo, preživjeti ću i da me režu na pola, na živo.

Moj Štef i ja smo se malo teže sprijateljili. Štef je ona divna metalna šipka sa kotačićima koju vučete sa sobom kud kod da krenete, a sa njega vise boce za infuziju, pune divnih lijekova. Kad ste toliko dugo sa tim dragim predmetom, morate se na kraju sprijateljiti i dodati mu osobnu notu. Moje srce nikako da prihvati taj čudesan koktelčić od kojeg neću dobiti trudove i koji neće razderati posteljicu na mom ušću maternice. Uz lijek protiv kontrakcija i za smirenje koji su Štefeka kapali direktno u moje vene, dobila sam i tablete za tahikardiju. Zaista je sve osoblje u bolnici bilo divno, no toliko ležanja vašem duhu i tijelu baš ne odgovara. Vrlo brzo sam zapala u stanje još većeg straha. Što zbog svoje osobne storije, što zbog svega što sam vidjela i čula na odjelu. Patologija trudnoće. Vjerujte, tu nitko ne leži bez dobrog razloga. Tu svaka ima neku tešku priču. Dva puta dnevno su pratili CTG-om rad srca mog muškića i jednom tjedno specijalistički UZV sa svim protocima. Na sljedećem UZV-u, nakon što smo pogledali moje sve na svijetu, slušam kako doktorica diktira sestri protoke kroz posteljicu i opet krene ona poznata priča: „Posteljica lijevo gore djelomično straga, djelomično sprijeda, u sredini djelomično straga, djelomično sprijeda, dole na ušću.... O Bože! Posteljica i desno sprijeda. Pa koliku vi to posteljicu imate?!“ – pogleda me više znatiželjno, nego zabrinuto. Ja sam naravno opet u fazi vrtoglavica, povraćanje, nesvjestica, vrištanje. „Ne gledajte ma tako preplašeno, vidjela sam tako veliku posteljicu. Mislim da svega dva, tri puta, ali uopće nema nikakvo značenje što je ona toliko velika. Bitno da nije pretanka i da je dobro prokrvljena, a protoci su Vam savršeni!“. Ok, preživjela sam i to. Na mojoj temperaturnoj listi, dijagnoze su se samo nizale.

>>>Dosta mi je djece - pucam po šavu<<<

Cimerice su mi zaista bile genijalne žene. Svaka sa svojim velikim problemom, ali pozitivne i drage. Takva sam i ja inače i trebale su mi takve osobe oko mene. U 34. tjednu trudnoće, probudi me mučnina. Pogledam na sat, 3 ujutro. Dovučem Štefa i sebe do WC-a, proljev. Vratim se u krevet, zaspim. Probude me grčevi. Pogledam na sat. 4 i 20. Ponovno do wc-a, proljev. Ustanem, povratim. Odem do dežurne sestre. Ona mi da toplomjer i stavi mi mjeriti trudove, da ih slučajno ne dobijem od grčeva. Trudova nema, temperatura 37,5. Pošalje me nazad na spavanje uz naputak da ako će mi biti gore, da joj se ponovno javim. Ujutro sam se osjećala puno bolje. Do doručka. Onda je ponovno počelo. Proljev, povraćanje, proljev, povraćanje. Izolirali me u dvokrevetnu sobu i poslali urin i stolicu na analizu. Rota-virus. Onaj s početka priče. Dakle, iz ove dvokrevetne, stroga izolacija u „onu““ sobu i moje mentalno stanje koje već sada prelazi u katastrofu. Način na koji su me odveli u tu sobu, scena iz filma „Virus“. Razlog? Visoka smrtnost novorođenčadi zaraženih rota-virusom zbog brze dehidracije. A Odjel babinjača, metar od Patologije trudnoće. U toj sobi sam provela točno 11 dana. Suprug je mogao na pola sata do mene, da mi donese čisto rublje i zagrli. Mislila sam da ne postoji stroža dijeta od dijete za gestacijski dijabetes. Postoji. Ona kad imate rota-virus. Vaga je taj 11 dan pokazala da sam u cijeloj trudnoći do tada dobila – NIŠTA! Ni pola kilograma. A samo maleni je na zadnjem UZV-u bio procijenjen na 2600 g. A gdje je 30% više krvi, plodna voda?! U stvari on je rastao, ja sam nestajala. Nakon povratka na odjel, postala sam histerični davež. Sestre su po nekoliko puta dnevno dolazile babywatcherom slušati otkucaje srca, samo da me smire. Srećom, maleni je zaista bio jako živahan i to me držalo na životu.

Jedno jutro, od njega ni dodira, a kamoli udaraca. Panika na maksimumu. Sestra vozi CTG. Nalaz: visoka tahikardija djeteta, ponoviti za dva sata. Nakon dva sata, nalaz još gori. Malenom srce praši 200 u minuti. Odvezu me pred salu, pripreme za carski rez i priključe na CTG dok se sala ne oslobodi i očisti. Mali se smiri. Vrate me odjel. Tri dana poslije, ista priča. Ponovno vraćena na odjel. Možete li samo približno ući u moju kožu tada? Možete li osjetiti moj strah? Paniku? Histeriju? Ljudi, vadite ga van dok je još živ! Vrištalo je iz svake moje pore.

>>>Što nikada ne smijete reći mami koja je izgubila bebu<<<

Zbog visokorizične trudnoće i svih mojih dijagnoza, liječnički konzilij je odlučio da moje dijete ide tri tjedna ranije iz vodenog svijeta u svijet zraka. Kako je onog tužnog dana padao snijeg, tako je ovog sunce obasjavalo cijelu operacijsku salu. Začuh njegov plač i svoj smijeh. I da nema ovog papira koji sve trpi, možda nitko ne bi nikada čuo moju priču. Ovako možda nekome donese utjehu, nekome nadu, nekome sažaljenje. Ja bih voljela da potakne u vama radost, jer to je sada ono što svim srcem osjećam dok se prisjećam riječi drage babice: „Muško čedo, 3470g i 50cm, Apgar 10/10, dupla posteljica, vjerojatno zaostala i rasla od odumirućeg dvojka......“