Foto: 123rf

SVI MI svojoj djeci želimo samo najbolje. Ja bih svojim sinovima, da mogu, poželjela da jedan primjerice postane pilot, drugi nek bude pomorac - nek imaju vrhunsku plaću, nek putuju, nek budu kvalitetni ljudi i neka jednog dana ožene dobre cure - vrijedne, plodne, nimalo ljubomorne i dovoljno otvorenih svjetonazora. No, itekako sam svjesna da su želje jedno, a da će oni svoj životni put birati sami. Da će sami odabrati što će raditi, čime će se voljeti okupirati i u koga će se jednog dana zaljubiti. Sada dok su djeca mogu samo maštati, baš onako kako je o mom budućem životu maštala i moja mama, ali realno - jednog dana sve će to biti sasvim nevažno. Jer oni će živjeti svoj život.

A ja im jedino mogu poželjeti da ako ništa drugo, a onda barem ne postanu smradovi i da ne ožene neku oštrokondžu koja će im zagorčati živote one sekunde kada ih ja konačno pustim iz svojih ruku. Iz ove perspektive bojim se da je to stvarno najbolje što im trebam poželjeti. Onako, iz dubine svoje majčinske duše koja će ih morati pripremiti za njihov život.

Da, mi jesmo one, odnosno oni koji sada brinu za svoju djecu, koji se iz petnih žila trude postaviti ih na noge, usaditi im svu silu moralnih vrijednosti, ali realno, stranputice su svugdje oko nas. Tko nije jednom zastranio, nije vjerojatno ni živio. Naravno, sve to ovisi o karakteru, ali ako je itko od vas današnjih roditelja u životu slijedio samo i isključivo dobro, ako nikada u životu nije ni mrava zgazio ni opsovao ni malo zaglibio u noćnom životu i nekoj slijepoj uličici taj po meni stvarno nije ni živio. Jer život pod staklenim zvonom, život u četiri zida, brak kojem je prethodila 20-godišnja veza bez puno prijatelja, život po samostanskim principima po meni, oprostite - nije život. Ili je barem prilično bljutav život jer osoba takvog životnog puta u svom životu nije nikada, ili možda jako, jako rijetko, doživjela pogrešku.

Drugim riječima to znači - nikada nije spoznala pravo stanje stvari. Jer život mora biti pun uspona, padova, loših odluka, grešaka i stranputica čisto zato da se iz svega toga donese neki zaključak i da se nauči. Jer teoretsko znanje koje svaki od nas želi usaditi u glavu svoje djece, jer smo roditelji i trudimo se najbolje što možemo, tek je teorija koja bez prakse ne znači baš ništa.



Zato ja svojoj djeci otvoreno želim da upiju sve što ih želim naučiti, ali da ipak ne izbjegnu tone ljudskih smradova koje će sretati u svom životu. Ne želim im sterilan život i samo da se zna svaki put kada ih netko uvrijedi ili povrijedi, ja ću patiti kao nitko, ali ću im svejedno poželjeti da na svojoj koži nauče svašta. Ima na ovom svijetu predivnih ljudi, ali nažalost svijet u globalu nije baš više dobro mjesto za život. Zato što ima i smradova. Na svakom ćošku. Mladih, starih, ženskih, muških, poslovnih, privatnih, onih koji liječe svoje frustracije, onih koji zabijaju nož u leđa samo zato što su dobili priliku, onih koji se žele svima svidjeti pa zato svakog oko sebe ocrnjuju, onih koji imaju patološke probleme, onih kojima je dosadno pa se žele samo zabaviti, onih koji su silno inteligentni, ali nisu zgrabili svoju priliku života pa se iživljavaju na drugima, onih koji su toliko glupi da ni ne shvaćaju da su smradovi.

Eh, kad bi me pitali bi li htjela da mi neka zlatna ribica već sada obeća da moji sinovi nikada u životu ne sretnu jednog od takvih smradova, bila bih u dilemi, ali realno - ne - ja želim da i takve sretnu u životu. Jer tek će uz takve moralne nakaze shvatiti uopće i što je moral, naučit će više cijeniti druge, a ako će biti dobri, a tome se stvarno svesrdno nadam, da će onda stvarno znati cijeniti sebe i sebi ravne. I da će baš zbog toga što su svjesni, što su naučili razlikovati smradove od onih koji to nisu, da će se okružiti velikim ljudskim kvalitetama tako da kada dođe taj dan da ih pustim iz svojih ruku budem apsolutno sigurna da su i dalje u dobrim rukama.

Zato im želim i verbalne pljuske svojih šefova, manipulaciju lažnih prijatelja, pokoji nož u leđa, želim im čak i da budu prevareni, ma čak da i oni jednom prevare - jer kada to jednom osjete i na svojoj koži tada će znati, nadam se da će znati, bolje cijeniti dobro. Bolje cijeniti sebe, bolje poznavati sebe, znati što žele od života, prijateljstva i ljubavne veze. Želim im da imaju više veza kako bi mogli znati odabrati pravu jednom kada za to dođe vrijeme. Ne želim im naravno nikakve Tine Katanić ni Simone - ni one od davno, ni ove sada - ali želim im da osjete i prevaru i prekid, da njih napucaju, da oni napucaju samo zato da kada za to dođe vrijeme ne odaberu na slijepo prvu koja naiđe pa od slijepe ljubavi ne prepoznaju neku oštrokondžu koja će im cijediti njihovu životnu snagu sve od sudbonosnog Da do sudbonosnog Dok nas smrt ne rastavi.

Zato se nadam da će im život donijeti dovoljno uspona i padova čisto da nauče već kao mladi da život nije savršen. Jer nije savršen. Jer ih kao male možemo štiti do mile volje, ali kasnije? Što kada dođe krivo društvo? Jer doći će. Barem jednom. Doći će dan kada će se povesti krivim primjerom. Kada će im samopouzdanje pasti na minimum. Kada će vjerovati u skroz krive stvari. Za sve će to doći jedan dan, i nije da mu se veselim, ali ga očekujem. I zato sve što mogu učinit danas, sutra i još nekoliko narednih godina to je da im ne zamagljujem pogled divnim ljudima, da im ne sklanjam pogled s bombastičnih vijesti, da im ne pričam o savršenoj ljubavi već da ih pustim da nauče sami.

A to znači samo jedno - da ja moram steći silno povjerenje u njih, i obratno, jer želim ih pustiti same, ali da uvijek, ali uvijek znaju da smo mi, mama i tata, prve osobe kojima će se obratiti za pomoć.

I zato im ne želim samo to da budu dobri ljudi. Dobri ljudi često nemaju baš najbolje radare za opasnost. Zato im radije želim da ne budu loši. Nikako!

Jer realno, svijet je prepun ljudskih smradova unatoč tome što je velika većina majki na svijetu od prvog dana života njihove djece stremila tome da ih odgoji u dobra i poštena bića. Dakle nisu rođeni kao moralne nakaze niti su to od njih napravili roditelji. To se dogodilo negdje putem, iz nekih neobjašnjivih razloga.

Zato ja svoj djeci ne želim ni vile, ni brda para, ni bogate nasljednice, ni milijunski jack pot ni savršen posao kojeg su dobili nauštrb nekog drugog, želim im samo da ne budu moralne nakaze aka smradovi i da u životu nauče dovoljno cijeniti sebe da si nikada ne odaberu ženu koja ih neće biti vrijedna. Jer ako će to imati, nadam se da onda da će imati i dovoljno prilika da svojim kvalitetama zarade dobar posao, kvalitetne prijatelje i žene vrijedne njih samih. Za sve više od toga neka se potrude svojim rukama, svojom voljom i svojim znanjem.