Foto: 123rf

SVAKI dan oko podneva šećem sa svojim čudesnim dječakom kroz Park mladenaca. Povjetarac i hladovina daju nam sigurnost, cvrkut ptica uspavljuju dječicu koju ponosne majke guraju u kolicima. Ponekad, kad dan obećava visoke temperature ili pojačanu cendravost spomenutog momka, izađem ranije, oko 10 obično. I tada uvijek vidim kako kroz park lagano, s noge na nogu, laganim šepesanjem, hoducka mila starica. Niz ruku joj visi bijela vrečica, u njoj komad slanca.

Laganim hodom vozam svoje čudo kroz park, prilazim bakici sleđa, tiho je zaobiđem u stahu da je ne preplašim.

„Ajme, kako slatka beba! To je cura, jel'te?“ - začujem tik iza sebe.

Okrenem se i nasmiješim. „Nije, dečko je.“

„Jel' ga pazite od sunca? Zlo je ovo sunce postalo.“

„Pazim, ne brinite. Predugo sam ga čekala da ga ne bi pazila.“ - odgovorim joj blago.

„Ajde curo, samo polako, da ga ne probudiš. Vidiš kako priča sa anđelima.“ Pogledam smiješak koji mi moj smotuljak dobaci u snu. Nasmiješim se baki, pozdravim je i ubrzam korak.

Odšetam tako cijeli krug kroz sjenu grana i graku vrana. Odlučim se na još jedan, mada se malac već lagano komeša i razmišlja kako je vrijeme za cicanje.

Pedesetak metara dalje od našeg zadnjeg susreta, sjedi baka na klupi. Žvače suhi slanac, a pored nje mali jogurt u čašici.

„Jel' još spava?“ - dovikne ona ali sasvim tihim glasom.

„Misim da se budi“ – kažem.

„Curo, jel' mogu ja malo šetat' s vama?“ – iznenadi me.

„Naravno da možete. Samo neću ja još dugo, skoro će ga glad probuditi.“

„Ma baka Manda će samo malo da vam društvo pravi. A neću nija još dugo. Otkucava moj sat“ – zacereće se ona. Nasmiješim se. Počinje mi se sviđati ova draga starica zbog svoje duhovitosti, mada je ta duhovitost prožeta sa dozom napora.

„Ja ti curo 'vako svaki dan. Odem do pekare kupim male slance i jogurt i sjednem ovdje na zrak. Bilo ljeto ili zima. Nemam para, pa ovo pojedem ujutro. Navečer se opet prošetam, pa kupim samo jogurt. Kad dođem doma skuham si palentu i pojedem s jogurtom. To volim, a i novaca za drugo nema. Mirovina mi slaba, nisam neke škole završila, pa sam stalno pomoćne poslove radila. Sama sam, ni ne treba mi više. Imam da platim vodu, struja mi ne treba. Ionako idem spavati čim zamrači. Televizora nemam, a i što će mi. Susjedi su dovoljno glasni i zanimljivi.“ – zakikoće.

„Jedan dan sam na podu našla dvajst kuna. Ko' da sam našla zlatnu polugu. Kupila sam si patliđan i tikvice i po' kila riže. Nisam imala ulja, pa sam skuvala na suvo. Dijete, kako mi je godilo! Da sam imala ulja, valjda od sreće ne bi preživila!“ – opet zakikoće.

„Bako, što ste sami? Nemate nikoga?“ – upitam u nadi da ću čuti da ipak netko o njoj brine.

„Nisam sama. Roza je sa mnom.“ Vidjevši moj pogled, brzo nastavi. „Maca. Ja pojedem jogurt, ona obliže čašicu ko' da je bakalar na bijelo dobila“ – opet zakikoće.

„Znaš dijete, ja ti čašice tu ne bacam. Spremim u ovu vrečicu i odnesem maci. A i čitala sam nekad da plastika jako truje naš planet. Nikako ne razumijem zašto onda sve pakiraju u tu plastiku. Kad sam ja bila dijete, mlijeko je bilo u staklenkama, jogurt je bio u staklenkama, rajčica, vino, rakija, sve je bilo u staklu. Nego, kako on tako ko' anđeo spava. Jel' ga dojiš?“

„Dojim.“

„Ma vidi se, zlato bakino, čim je on tako sretan i zadovoljan. A vidi mu boje. Zdrav je, vidi se.“ – naginje se ona tako nad kolica i razvlači široki osmijeh bez zuba.

„A osim mace.... imate li koga“ – nastavim ja.

„Nemam sine. Nemam nikoga. Muž umro davno. Neka ga, vrag stari. Samo je pio i žene lovio. Pola života sam proplakala zbog ništarije. Ma nije baš nešto vrijedan spomena dijete. Da je valj'o, nije. Da sam bila pametna, nisam.“ – opet se naceri.

„Imala sam ti ja i sina. I njega mi crna zemlja uze. I ti imaš sina 'ćerce. Ne bi te ja sad zamarala svojim nesrećama. Sama sam ti ko pas, al imam mačku pa znam da nisam pas.Nekad se i osjećam ko' pas. Jednom sam bila toliko gladna, da sam glodala kosti iz smeća. Kako se ne bi osjećala ko' pas.“ – opet se naceri.

Tad je ugodan razgovor prerastao u moj šokirani pogled. Vidjevši da su mi se oči raširile kao gejšine lepeze, ona me primi za ruku i prošapta: „Dijete, svašta živi čovjek preživi. Svašta. Čuvaj svoje djete ko' najveće blago ovoga svijeta. Ja svoje nisam čuvala i Bog mi ga je uzeo. Bog, rijeka.... kako tko gleda na to. Samo ga je progutala. Okrenula sam se na tren i više ga nije bilo. Osjećaš taj miris?“

Trgnem se. Pitanje mi je sjelo kao šamar. „Miris???“

„Da! Netko radi pohance“ – i krene se smijati na sav glas. „Mislim da sam ih jela možda desetak puta u životu, al' znaš šta?! Nema meni do palente i jogurta, do dinstanog povrća sa rižom. Volim jako i kukuruzni kruh i maslac. Volim kupus salatu. Volim grah... samo to više ne smijem jesti. Kad prorade, crijeva bi mi valjda do Utrina odletjela“ – glasnije se zahihoće.

Moje malo čudo se počinje komeškati i lagano cendruckati.

„Ma vidi ga, zlato malo. Ma nemoj oka s njega skinuti. Ni kad spavaš dijete.“ – pogleda me prijekorno.

„Neću, ne brinite! Moram ići, bilo mi je drago.“ – nasmiješim joj se.

„Odi dijete, odi. Hvala ti na društvu. Uljepšala si starici malo dan.“ – nasmiješi se bez zuba, mahne i pošalje kroz zrak poljubac mom dječaku.

Popodne je prošlo kroz ljujuškanje, pjevušenje, uspavljivanje, nosakanje.

Kad je moj čudesni dječak usnuo svoj noćni san, sjela sam za kuhinjski stol razmišljajući kako opet nisam stigla oprati pećnicu, opeglati rublje, pomesti podove. Zaista je težak posao biti majka malog djeteta. Cijeli dan se vrti samo oko njega. Preumorna za išta, vrtim film što da prvo počnem. Da li da bar rublje speglam, pa ovo kad stignem ili? O Bože, a tako sam umorna. Nikako da me noge dignu i da krenem. Duboko se naslonim, utonem u misli.... Sutra, sutra ću peglati. I pod oprati. Sutra. Tada ustanem, krenem prema krevetu pa zastanem. Izvadim iz frižidera tikvicu, mrkvu i patiđan, iz smočnice rižu i pomislim – Ne! Sutra će jedna starica biti malo više sretna nego danas.