Foto: Privatna fotografija, Index

ODBROJAVANJE je počelo. Još samo četiri tjedna do poroda. Kad prije!? Poznanici i prijatelji započeli su s vraćanjem robe i drugih potrepština koje smo mi njima posudili za njihove klince (i tako to ide u krug), kolica su spremna, a dječja soba zatrpana prepunim vrećama koje treba pregledati, razvrstati... Muž i ja iz te hrpetine stvari izvučemo nekoliko malih benkica, čarapica i bodija, samo se pogledamo i znamo da mislimo isto: sve je to tako sitno, minijaturno, iako smo sve to prošli, koliko se veselimo novim avanturama, toliko nas je i strah.

Pogled na zgradu u kojoj sam rodila i u kojoj sam rođena u meni je izazvao prisjećanje i uspomene, ali i nervozu. Tremu. Strah.

Ovih dana obavila sam prvu trudničku kontrolu u bolnici, nešto ranije nego u prvoj trudnoći. Moja doktorica poslala me iz mjera opreza. Naime, malo sam otvorena pa mi je naloženo da smanjim s "divljanjem". Pogled na zgradu u kojoj sam rodila i u kojoj sam rođena u meni je izazvao prisjećanje i uspomene, ali i nervozu. Tremu. Strah. I tada mi je prošla kroz glavu misao jedne mame koja je izjavila kako ju je prvi puta bilo strah od nepoznatog, a drugi puta strah od poznatog. Trudnička ambulanta i rodilište nanovo su preuređeni, ono što sam imala prilike vidjeti zbilja izgleda lijepo i zadovoljavajuće. Za razliku od žutih, vlažnih mrlja na stropu koje su mi prijetile iznad glave dok su mi u prvoj trudnoći neposredno prije poroda radili jedan od zadnjih CTG mjerenja, i to na propuhu, hodniku kojim je prolazilo more ljudi. Kao da sam na Petoj aveniji.

Morala sam malo osvježiti informacije pa sam kopala po forumima, čitala koji su doktori preporučljivi, koji baš i ne... Sve su to subjektivni doživljaji velikog broja trudnica i rodilja, ali ipak sam se vodila pročitanim. Iz vlastitog iskustva željela sam na ovoj kontroli izbjeći jednog doktora koji me pregledao nekoliko dana prije prvoga poroda, bio je jako grub, općenito nije ostavio dobar dojam na mene, nisam se osjećala ni sigurno ni zbrinuto. Uz to da o njemu kruže još kojekakve priče... Bile istinite ili ne, za drugu se slamku ne mogu hvatati. I tako ja provjerim da taj doktor sigurno NIJE dežuran određenog dana u trudničkoj ambulanti. Ruku pod ruku sa svojom mamom krenem u bolnicu. Standardno vaganje, tlak, urin i CTG mjerenje.

Kad se planovi izjalove, a sve završi dobro

Dok sam bila prikopčana na CTG nekih dvadesetak minuta, pogledam na sat i razmišljam o stvarima koje trebam obaviti nakon bolnice, kad ulazi sestra u sobu provjeriti me, a nekoliko sekundi nakon nje ulazi i doktor kojeg sam pokušala izbjeći. "Ja sam danas nenadano u trudničkoj, možemo li početi za desetak minuta kad gospođa bude gotova?", upita sestru. Obično dobro kontroliram svoje reakcije, ali vjerujem da su mi oči u tom trenutku bile velike k'o lubenice (za kojima danima žudim). I tako te izbezumljene oči uprem prema tom novom stropu nad glavom, ali u mislima puno više, u nebesa i rekoh u sebi: "Ha ha, very funny, nisam ni sumnjala da nemaš smisla za humor". Što ću sada? Već sam sprovedena u sistem, moji papiri su u trudničkoj ambulanti, prozvat će moje prezime za deset minuta, pa ne mogu pobjeći. Ako se vratim sutradan, pitat će me kamo sam nestala. "Pa, eto, malo sam divlje i neukrotive naravi, rekoh zašto ne otići?" Ne, to je glupa ideja. A pametne ideje ni nemam. Dakle ostajem ovdje. Što mora biti, bit će.

Pregled je prošao bezbolno, doktor vrlo nježan i pažljiv, vrlo detaljan i smiren. I on mi je rekao da primirim aktivnosti, ovo mi je druga trudnoća pa se tolerira to što sam otvorena, ne znači nužno da ću zato ranije roditi. Eto, nekada kad očekujemo ono najgore, dogodi se sasvim suprotno. Sretna izađem van iz bolnice, obavim sitnice po gradu, vratim se doma, pričekam Muža, a onda se zajedno uputimo prema vrtiću. Ipak smo dogovorili individualni sastanak zbog onih ispada bijesa, histerije, ludila, čega god što je zadesilo našu limačicu i nas. Ustanovljeno je da je to ipak reakcija na dolazak novoga člana obitelji, iako klinci u dobi od tri godine apstraktno razmišljaju o tome, nisu sasvim sigurni koga će to oni dobiti u narednim tjednima, odnosno koga ćemo mi to dovesti doma i kako će to izgledati.

Dok su još neki klinci iz vrtićke grupe naše male u zadnje dane dobili brata ili sestru, teta je svima objašnjavala kako je to divno i krasno biti stariji buraz ili sisterica, malo su pažljivije promatrali našu Ninu, ona nije ništa komentirala ni pokazivala ikakve reakcije. Što me čudi, nije ista situacija kada je s nama doma. Čak je dobro prihvatila i novi razmještaj u sobi, odnosno podjelu mjesta u ormaru za njezine stvari i stvari buduće sestrice. Moli me da otvorim ormar i nekoliko puta dnevno da joj pokažem tu malu robu za bebe. Savjetovano nam je da ubuduće, ako ponovno dođe do ispada bijesa, iz bilo kojeg razloga, malu jednostavno pustimo da se naljuti i izbaci iz sebe svoje emocije jer je to bitno zbog kasnijeg razvoja djeteta i načina na koji će u kasnijoj dobi iskazivati svoje emocije.

Sve je to normalno, i ja sam bila takva (kaže mama)

Ali moramo ostati dosljedni u onome što smo kao roditelji odredili da je za nju najbolje prihvatljivo. Dakle, ne odstupamo od svojih pravila. Kada i ako ona počne sa svojom show paradom, najbolje je napustiti prostoriju (i valjda popiti tabletu za smirenje), a dijete bi ubrzo trebalo shvatiti da je takvo ponašanje ignorirano od naše strane i apsolutno neučinkovito te bi sve ostalo, s vremenom, trebalo sjesti na svoje mjesto. Poveći broj roditelja priznao mi je da prolaze isto ili slično razdoblje sa svojom djecom, razlozi su različiti, ali mali štrumfovi reagiraju jednako. Bacaju se po podu, vrište, urlaju. Iako je zadnjih dana kod nas sve u redu, čak idilično, ispadi koji su se događali bili bi režirani isključivo za nas, mamu i tatu. Pred većim auditorijem nismo održali predstavu.

Frendica mi je prepričala slučaj njezine frendice. U vrijeme kad je klinac te frendice imao negdje oko četiri godine i kad je nastupila ta faza divljanja, iz nekog samo njemu poznatog razloga bacio se na pod nasred šoping centra, urlao iz petne žile. Nakon što je mama pokušala na sve načine (razgovor, mito) odvratiti ga od takvog ponašanja, ništa joj nije polazilo za rukom. Zadnje što je mogla napraviti bilo je to da se i ona zajedno s njim baci na pod i urla iz petne žile. Dok su drugi prolaznici mislili da je u pitanju skrivena kamera ili slučaj za ludnicu, mali je prestao vrištati i navodno nikada više nije imao takav ispad jer ga je mama osramotila pred drugima.

Mamama nije dozvoljeno takvo ponašanje. Mislim si, koliko ludosti i hrabrosti je potrebno da bi se bacila na pod nasred trgovačkog centra, ali štos joj je upalio. Trenutno da takvo nešto napravim (mislim na trudnički trbuh) jedino bi bila demonstracija ležećeg policajca. Uglavnom, takva ponašanja kod djece sasvim su uobičajena, faze su sasvim normalan dio odrastanja, niti smo mi odabrani roditelji, niti je naše dijete odabrano dijete pa da iz nekog razloga budemo oslobođeni onih manje lijepih razdoblja roditeljstva. Ono što mi je od svega najgore za čuti su riječi moje mame: "Trebala si sebe vidjeti što si ti meni radila". A ne, nisi to rekla! Pa za mene su govorili da sam dosadna koliko sam bila pristojna i dobra. "Da, ali i ti si imala režirane predstave samo za mene i svoga oca. Čekaj da nastupi faza ONA (mama) me naljutila, ONA mi ne da, ONA, ONA, ONA je vještica... i trk u zagrljaj svome princu, odnosno tati." Do vremena kada ću postati glavna neprijateljica, neka ipak nastupi malo poduža pauza, ali znam da će s vremenom i to doći. Zapravo, neka sve ide po redu. To sam si i željela.

Novu kolumnu Alete Tomljanović čitajte na Index Mamama idućeg utorka.