PISALA sam ovu kolumnu po svim dijelovima svijeta, u razno raznim hotelima, na plažama i u parkovima, restoranima, autobusima i vlakovima, ali nikada do sada nisam pisala gore u oblacima - 30 i nešto tisuća milja od tla, evo upravo negdje iznad Irana.

 

Stisnuta među 390 drugih putnika,  udišem svakakve (ne)identificirane miomirise, koji me jednostavno tjeraju da si preko nosa omotam vlastiti šal i šnjofam parfem, jer je ovo nepodnošljivo! I tako sljedećih 13 sati, bože pomozi. Iako, s vremenom ću se naviknut na bosa i smrdljiva stopala, koja ljudi vole stavljati na naslonjače za ruke TUĐIH sjedala, na smrad znoja od prije 10 dana, jer iako su se možda otuširali, ne znači nužno da su oprali i odjeću u kojoj su trenutno te na nesnosan vonj iz jednog od wc-a, koji prođe ovim dijelom kabine svaki put kad netko otvori vrata. Navikne se nos pa možda uspijem i zaspati, jer sutra će biti jedan duuuug i zabavan ponedjeljak! Mislim da se nikad prije nisam toliko veselila jednom ponedjeljku kao što se veselim ovom! 

 

Ljeto je upržilo na ugodnih 45 i više, ali to se pak nikad ofišli ne prizna, jer zakon kaže, ako temperature prijeđu 50, ljudi ne moraju na posao. I Ramadan je počeo prije desetak dana. To je muslimanski sveti mjesec, koji vjernici obilježavaju postom od zore do sumraka, kada putuju u Meku na hodočašće, u sumrak, vrijeme kada se post prekida zove se Iftar, na što ću se kasnije vratiti. Za one koji nisu te vjere, to je mjesec kada nam je zabranjeno jesti i piti u javnosti (da, plaćaju se kazne za to, a jesam li spomenula kolike su temperature trenutno?), kada su šoping centri kao gradovi duhova, bez muzike, sa zatvorenim restoranima ili pak oni koji su otvoreni, imaju tamne zastore da se ne vidi unutra, mjesec kada klubovi ne rade i tako dalje... I to su već dovoljno velika dva razloga zašto većina pokušava svakom prilikom zbrisati odavde. Pa i ja. Doduše samo na 3 dana, ali treba se mentalno pripremiti za tri tjedna takozvane "rezerve", koja me čeka do kraja mjeseca. 

 

 

Rezerva je mjesec u kojem si svaki dan na standby-u. Svaki dan u 6 popodne saznaš što te čeka sutra. Ne možeš ništa planirati, kofer je spakiran i za ljetnu i za zimsku destinaciju od 0-24, a ti si non stop u niskom startu. Nakon 3 dana takvog uzastopnog neznanja, ja se već posvađam sa živcima. Mrzim ne znati što me sutra čeka, mrzim sjediti doma uz telefon i čekati da li će zazvoniti ili neće, a ako hoće gdje će me poslati. Normalno jutarnji let za Europu ili onaj noćni turnaround u 3 ujutro negdje za Indiju? Brrrrr... Kamo god da išla, samo mi recite unaprijed da znam, ovo je meni osobno mučenje. I rotira se naravno, svaki sedmi mjesec je mjesec rezerve, pa ovisi kako te potrefi.

 

Nakon ovog podužeg uvoda sam došla do dvije stvari koje mi stjuardi/ese zbilja mrzimo, ali onako istinski iz dna duše. "Noćni turnaround". Uzmimo na primjer let za Thiruvananthapuram. Za početak pitate se koji je to vrag? Skraćeno - Trivandrum. Mjesto na jugu Indije, zbilja se tako zove, guglajte ak mi ne vjerujete. E pa taj let nam je jedan od "najdražih" iz jednog jedinog razloga - polijetanje je u 3:40 ujutro! To znači da na brifingu moraš biti u 1:40, što pak znači da se moraš početi spremati oko ponoći, pola 1. Povratak natrag u Dubai je oko 13h, popodne. Jesi li uspio spavati popodne, večer, prije leta? Kakav ti je raspored bio dva, tri dana unatrag. Na koju vremensku zonu si trenutno naštiman? Čak i da spavaš čitav dan, tijelo te u 3:40h ujutro preklinje da ga vratiš natrag u krevet, jer je to vrijeme kada svi normalni ljudi odmaraju i spavaju. I tvoje noge to znaju, i tvoje oči vide samo krevet, ali mozak i dalje radi, jer nema drugog izbora. Ponekad si zamislim kako je lako dat otkaz na zemlji - kažeš dajem otkaz, fuck this shit, okreneš se i odeš, zalupiš vratima za dramatičniji doživljaj, možda baciš papire na pod ili tako nešto. Ne znam, čula sam da se to tako može :). Ali, ovdje gore u zraku, što točno mogu napravit, kuda pobjeć i koja vrata zalupit za sobom? Jedino ona od wc-a. Noć je vrijeme za spavanje i točka. Ali, uredno svaki mjesec imam bar dva takva simpatično ugodna leta, nakon kojih imam osjećaj da bih mogla odvaliti tri dana i noći spavanja u komadu. Nekad si pripomogneš tabletama za spavanje pa se probudiš ko zombi i ne znaš jel to uopće bilo pametno ili ne. Nekada ni tablete ne pomognu. 

 

Nekada planiraš taj dan danima unaprijed, pokušavaš ići spavati čim kasnije navečer, buditi se čim kasnije popodne ili se budiš full rano i fizički se umaraš cijeli dan da bi mogao odspavati na večer par sati. A onda s druge strane, što ako ne uspiješ? Tek si se onda sje... Kamilica ili toplo mlijeko frišku figu, ne pomaže ništa! Noćni turnaorundi su letovi za koje ljude najčešće javljaju da su bolesni, povraćaju, imaju proljev, temperaturu, uganuli su zglob u teretani to popodne i slične pizdarije, što se onda vrati onima koji su na rezervi! Zvon zvon u 2 ujutro, dobro jutro Tea, imaš let za 2 sata, putuješ u...tantararaaaaaa...Trivandrum! Wooohooo! Diži dupence iz tog toplog mekanog kreveta i ajmo na posao! Ježim se od zvonjave tog telefona. Ako se ne javiš 3 puta na telefon za redom, smatra se kao da se nisi prijavio na dužnost.

 

 

Kad sam već spomenula i Ramadan i vrijeme Iftara, da pojasnim malo kako to izgleda u avionu. Prijatelji i poznanici me često pitaju da li se ljudi mole u avionu? Naravno da se mole! Na ekranima mogu točno vidjeti u kojem smjeru je Meka u tom trenutku pa neki mole na svom mjestu, prilagođavajući se situaciju i nedostatku mjesta, a neki žele moliti baš onako kako treba i zato im uvijek dajemo čiste dekice za staviti na pod i objasnimo gdje ima najviše mjesta i gdje im može biti najugodnije, ako u avionu ikako može biti ugodno. No, da se vratim na ono što sam htjela reći. Vrijeme Ramadana, prekidanja posta i letenja te mijenjanja vremenskih zona može biti poprilično zafrknuto. Vrijeme prekidanja posta može pasti baš u vrijeme polijetanja ili baš u vrijeme slijetanja, a kao uvijek i svugdje postoje ljudi koji o tome ne razmišljaju, ne pripreme se i koji nemaju razumijevanja da baš SADA u tom trenutku nije moguće dati sok, vodu, datulje, voće, sendvič, jer SLIJEĆEMO/POLIJEĆEMO! U većini slučajeva mi smo tu da razmišljamo o tome kada se post prekida pa se pripremamo unaprijed dajući takozvane "Iftar kutije", u kojima je sve navedeno iz prethodne rečenice. Kada to iz nekih razloga nije moguće nastaju problemi. A sada tome nadodaj i noćni turnaround! Mijenjati vremenske zone je još zajebanije. Neki se ravnaju po vremenu u Dubaiju, neki po vremenu iz kojeg su došli, a neki prema vremenu u koje putuju. Urnebes! 

 

I evo gledam stjuardese na svom letu, polazak u 2:50 ujutro, neke jedva drže oči otvorene, ne ispuštaju šalicu s kavom iz ruke, neke ponijele cijelu cisternu red bulla, snalaziš se kako znaš i umiješ, a ja sretna da upravo sada nisam na njihovom mjestu! Svoj noćni let odradila sam preksinoć, a nakon toga dnevni jučer, kad se sve zbroji i oduzme evo brojim već nekih 30 sati na nogama, nespavanja.  Kad sam već kod svog zadnjeg leta, turnarounda, naravno, leta za Bagdad. Definitivno nije destinacija u koju bi bilo tko ovih dana išao turistički i samo je jedna od destinacija na koje letimo, u državama gdje se sranja svakodnevno događaju. Mnogima nije ugodno odrađivati te letove, jer "nikad se ne zna", ali kada doživiš od odraslog muškarca, od preko 40 godina, da me gleda pogledom koji zapravo gleda kroz mene i govori "Jel mogu ostati u avionu i vratiti se s vama u Dubai?", a na kraju se zahvali onim klasičnim američkim vojničkim "Thank you Ma'am", dođe ti da se rascmoljiš na licu mjesta! 

 

Prelijećemo Island... Oči mi se lagano sklapaju... Još samo par klikova, spajanje na wi-fi, slanje teksta urednici pa da pokušam pronaći neku pozu u kojoj bih možda nekako mogla zaspati i skratiti vrijeme do slijetanja. Ovaj ponedjeljak ću definitivno htjeti provesti budna...u New Yorku, u šopingu...Kod frizera... Na koncertu Michael Bublè-a...zzzz....!

 

Pssst! Teina putovanja pratite i na njezinom blogu!