KAKO počinje jedan radni dan, kada imam ranojutarnji let... 

 

3:30: Prerano je, imaš još vremena, spavaj, odmori se, čeka te duuug dan.

 

4:40: Što nije u redu s tobom?! Spavaj!!! Imaš još sat i pol, iskoristi to! Ajme SAMO sad i pol, pa nisam ništa odspavala, kako ću izdržat, muko moja (i od te nervoze više ne možeš zaspati, sama sebi stvaram pritisak, počneš zbrajati sate koje si odmorila, a koje ćeš provesti budna, umorna, iscrpljena, a odlaziš na novu destinaciju, koju želiš istražiti i pofotkati, ja i moja luda glava).

 

Nekako uspijem zadrijemati još sat vremena i uredno se budim prije alarma, proklinjem noć koju nisam prospavala kak' spada, ali spremam se i odlazim na posao. Ista uniforma, ista šminka, ista frizura, ili bar varijacije na temu, sve isto zadnje tri godine. Da, 3 pune godine smo navršili ovaj tjedan! Tri godine od dolaska, promjene posla, životnog stila, kulture, pogleda na svijet. 156 tjedana, 1095 dana. Prvi ugovor doveden do kraja, drugi se potpisao "za svaki slučaj". 13.5.2012. mi je 13.5.2015. izgledao toliko daleko, kako mi sada izgleda penzija! Tri godine u kojima se toliko toga promijenilo, ali i toliko toga ostalo isto. Pa tako u 7:40 ulazim na brifing, koji se isto tako ne mijenja previše iz dana u dan. Iste rasprave, isti razgovori, ista pitanja, iste informacije...

 

9:00: Putnici se počinju ukrcavati, 360 ljudi, avion dupkom pun, mic po mic, torba po torba, let za Chicago... Američki let, a u avionu niti "a" od Amerikanaca. Biti će to pre pre dug dan...

 

9:40: Polijetanje. Četrnaest sati posla od tog trenutka! Sve ono prije se ne broji, 14 punih sati u avionu. Profil putnika plus profil kolega, to jest one glavne kolegice zvane Purser je kombinacija za poludjeti. 14 sati ta nije prestala prigovarati i kvocati svima nešto na uho, što naravno rezultira nezadovoljstvom i nadrkanošću, što pak let čini još dužim i zahtjevnijim. 

 

 

Čujem da neke Europske kompanije na letovima od "samo" 6 sati, imaju pauze od cca 2 sata. Mi na letu od 14 sati imamo jedva tri i pol sata odmora. I pod odmorom podrazumijevam vrijeme za spavanje. Ostalih 11 sati nemamo vremena prdnut, pardon my french, tako da ta tri sata dođu kao psihički odmor od svega što se događa u kabini, a spavaš u takozvanom CRC-u, kao da te netko odvalio letvom posred čela! CRC je kratica za "crew rest compartment" i ako želite znati kako to izgleda, neki dan je izašao članak sa slikama pa bacite pogled. Dva pitanja se uvijek vežu na spomen tih kreveta u kojima posada spava - da li se tko sexa tamo i zašto putnici ne smiju unutra? 

 

Prvo neću uopće ni početi komentirati, jer nemam toliko vremena, a drugo... Pa zapravo bih i o tome mogla razglabati do preksutra, ali razmislite o samo ove dvije stvari - ako pustimo tebe jednoga, što ćemo reći ostalim putnicima? Logika nalaže, ako pustiš jednu osobu, moraš sve. A to ne ide tako. To je najjednostavniji odgovor "zato". Drugo što se trebate zapitati jest da li biste znali izaći od tamo, da se dogodi recimo požar unutra i vratima kroz koja ste ušli, više ne možete prići od vatre? Jednostavan primjer. Znate li gdje je drugi izlaz? Znate li kako pokušati ugasiti vatru? Gdje se nalazi aparat za gašenje? Sve se na kraju krajeva svodi na sigurnost. Nije sigurno za putnike niti za nas posadu i točka. 

 

Enivej... Tu pauzu dočekaš k'o ozebo sunce! Bilo da je dnevni let pa je jako bizi i padaš s nogu od umora, bilo da je noćni let i glava ti klone, jer si pospan.

 

Slijetanje u Chicago u 15 sati po lokalnom vremenu, pravac hotel, tuš, sapun, čista odjeća, hrana i iduća 24 sata ne moraš gledati seniore, kojima je jedino zadovoljstvo pokušati zagorčati život svojoj posadi. Putnici, koji su ti ispijali krv na slamku, već su prošlost. "Ja bih kokice!" I ja bih puno toga, ali život je okrutan, a kokice nemamo... "Moja kćer želi jabuku (kćer bajdvej ima 12 godina). Zelenu! Narezanu na kriške. I bez koštica!" Da ju i prožvaćemo umjesto nje usput? "Zašto ovo nije Airbus 380?! Na prošlom letu za New York smo letjeli s Airbusom!" (Naglasak na uvrijeđen i i razočaran ton glasa). Ah, i ja sam na zadnjem letu imala simpatične putnike pa ne možemo uvijek dobiti što hoćemo! Nekada kao da radim u dječjem vrtiću!

 

 

Napokon Chicago... Poprilično hladan proljetni dan, ali zrak je svjež, "morski", s obzirom da je jezero Michigan toliko da djeluje poput mora, vjetrić pirka, sve je na dohvat ruke, jer je hotel u centru grada i ono najbolje - društvo! Rijetko kada će se dogoditi da od 17 članova posade, nećeš naći barem jednu osobu koja ti je po guštu, a kada nađeš nekoga tko layovere provodi baš kao i ti, onda je to pun pogodak! Obje smo istražile što bismo htjele vidjeti, kuda prošetati i što poslikati, a s obzirom na jet lag, gradom smo šetale već u pola 8 ujutro. Grad s najviše stanovnika poslije NYC-a i LA-a, a njegov O'Hare Int. Airport je jedan od najprometnijih na svijetu. Grad u kojem su rođene mnoge poznate ličnosti, kao npr. Ernest Hemingway, Walt Disney, Al Capone, Hugh Hefner, Barack Obama, Oprah, frajer i pol Jeremy Piven itd. itd... Poljski je treće zastupljeni jezik, nakon engleskog i španjolskog u Chicagu, a naše ljude čuješ na svakom ćošku. 

 

Neke od zanimljivosti o ovom gradu su da je tamo otvorena prva banka krvi u Americi, kao i prvi Rotary club te Playboy mansion. U Chicagu su izumljene boja u spreju, ciferšlus, sauger i mobitel. Route 66 starta u Chicagu, sa čijeg se Willis Tower-a vide još tri države, uz Illinois, Indiana, Michigan i Wisconsin. 

 

Već u 2 popodne smo bile mrtve umorne, a čekalo nas je novih 14 sati natrag do Dubaija... Nadam se da ću se jednom vratiti ovdje, zaviriti u pokoji muzej, okupati se u jezeru i poslušati kakvu dobru svirku u jednom od jazz, blues, soul barova... Sve u svemu, odličan layover!

 

Pssst! Teine leteće avanture pratite i na njezinom blogu!