Makar na samo par sati prošetala sam Moskvom. 

 

Grad od skoro 12 milijuna ljudi, grad s najvećom knjižnicom u Europi (drugom najvećom u svijetu!), grad s najviše bilijonera prema Forbes magazinu iz 2011., najveći grad Europe, a samo par sati u danu vremena. Po običaju, obišli smo ono najbitnije - Crveni trg i sjeli na večeru kada više nismo osjećali prste na rukama i nogama. Moram priznati, svjetla grada su me impresionirala, dok s druge strane ono što diže tlak je promet! Nevjerojatno koliko jedan takav bogat grad može imat zaje**** promet. I to je nažalost sve o Moskvi, čitava dva sata vani na -10, nakon cijele neprospavane noći, kao i ostatak mjeseca, a pogotovo ovog tjedna! Fale mi klasična putovanja, fali mi vrijeme kojeg nikada nemaš dovoljno, fali mi ono uzbuđenje oko planiranja nekog putovanja, fali mi konkretan doživljaj neke destinacije i ono što je najbitnije od svega, fali mi vrijeme NAKON putovanja u kojem uživaš u sjećanjima na isto, u kojem se dojmovi slegnu... Sve ono čega u ovom poslu nema! Vratila sam se iz Moskve odlične volje i puna dojmova, par dana kasnije, dva leta kasnije i tri neprospavane noći i više se niti ne sjećam da sam stvarno bila u Rusiji. Putovanja kao takva počnu djelovati kao san, previše ih je odjednom da bi svako od njih mogao doživjeti kako ona zaslužuju... 

 

 

Sljedeće što se dogodilo bila je neobjašnjena smrt svih podataka na mom laptopu i eksternom hard disku. Što znači i svih slika! Ne želim ni razmišljati o tome da se to neće popraviti i da se podaci neće izvući tamo negdje iz raja svih izgubljenih podataka, ali to je bio samo uvod u večer koja je na kraju završila... Vatreno :) U doslovnom smislu te riječi! 

 

Spominjala sam već kako nas na obuci za stjuardese, između ostalog, uče i kako ugasiti požar, treniraju naše reakcije i pumpaju (koliko je to moguće) samopouzdanje, za slučaj da se to ikada dogodi u stvarnom životu.  

 

I moram priznati da je i više nego pomoglo, kada se trebalo uhvatiti aparata za gašenje požara u vlastitoj kuhinji. Sve je dobro što se dobro svrši, a svršilo se uz nekoliko čašica za smirivanje živaca nakon cijelog cirkusa u kuhinji! Sutradan je uslijedilo veliko spremanje, a kuhinja se sjajila kao nikada prije. Obje smo shvatile koliko nam je zapravo taj trening u tom trenutku pomogao. Pitam se da li bi u suprotnom znale što napraviti u toj sekundi, da li bi razmišljale i kako bi se sve završilo. Sada se možemo smijati cijeloj situaciji, ali u tih par sekundi nije bilo smiješno ni malo! Zatim skužiš da su ti se sve te stvari toliko urezale u mozak da ih možeš nazivati i profesionalnom deformacijom (i ne mislim na posluživanje pića). U bilo koju zgradu da uđeš, primijetiš gdje su izlazi za nuždu, u prostorijama primijetiš gdje su aparati za gašenje požara, kada vidiš osobu na cesti kojoj očigledno nije dobro, u toj sekundi prođe ti glavom što ćeš napraviti, ako ovog trena padne u nesvijest i tako dalje... A sve to dolazi totalno nesvjesno. Iskreno, uvijek sam mislila da su to samo bulšit priče, ali izgleda da nisu. Jednostavno. A i očito dobro dođe s vremena na vrijeme. Pogotovo ako se požar dogodi na 30000 feet-a, jer u tom trenu 90 sekundi je vrijeme koje imamo za staviti vatru pod kontrolu, sve duže nakon toga postaje prekasno... 

 

 

Ono što je zaokružilo ovaj tjedan bili su noćni letovi, pješčane oluje, kiša, kašnjenja svih letova zbog vremena, i naravno iscrpljenost i extra rad. Caka u svemu ovome je ova - plaćen si samo dok letiš. Sve ono vrijeme na zemlji s nervoznim putnicima u avionu, koji kasne na svoje konekcijske letove, posluživanje istih dok stojimo na zemlji samo da bi manje pizdili, trpljenje uvreda, slušanje izderavanja (kao da ja uživam biti tamo s njima pa sam zato poslala pješčanu oluju nad Dubai), prijetnje i sve ostale blagodati ovog posla, koje donosi kašnjenje aviona, NIJE plaćeno. Pa eto, da još jednom bude jasnije onima koji mi vole trljati na nos kolike ja "milijune zarađujem i samo plandram svijetom" da nije onako kako vi to sebi zamišljate. Sve navedeno je naravno popraćeno našim kimanjem glava, pokazivanjem potpore, osmjesima iza kojih se krije škripanje zubiju i gutanjem svake riječi koju bih izgovorila natrag, a ne smijem, osim ako ne želim izgubiti sve te silne zlatne poluge, koje skupljam u ormaru od svoje plaće. Da ne spominjem da su se putnici rušili u nesvijest, pa kud sve tud još i to! O rosteru za idući mjesec da ne pričam, iz mjeseca u mjesec sve je lošiji, osim ako ga sama ne uspijem promijeniti.

 

 

Sve u svemu, toliko stresa koliko sam imala zadnjih nekoliko dana, već dugo se nije zaredalo.

 

Napokon dva slobodna dana, mozak off i vrijeme za naspavati se i pripremiti za još jednu novu destinaciju, koju jedva čekam posjetiti - Hong Kong! Nakon kojeg onda ostaje još samo Japan od cijele Azije i destinacija na koje letimo, a da nisam posjetila (kak spada).

 

Pssst! Teine leteće avanture čitajte i na njezinom blogu!