Come fly with me: Proljeće na Manhattanu
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
NEĆU citirati Luku Nižetića, iako mi je uvijek prva asocijacija na spomen proljeća njegovo "Proljeće" i iako bi se stihovi čak i uklopili u cijelu priču.
Skupila sam 8 slobodnih dana za redom, ne 8 dana godišnjeg, nego slobodnih dana i ponovo zbrisala k Njemu, preko bare. Malo mijenjanja letova, malo upornosti, dosta sreće i evo me opet ondje, izgubljena među 8 i pol milijuna ljudi, dišem punim plućima!
Nikada mi zapravo nije bilo jasno kako se netko može izgubiti na Manhattanu, ulice se protežu vodoravno istok-zapad, a avenije okomito. Dobro, okej, možda dolje niže, južnije gdje prestaju brojevi, ali zapravo je ovaj grad toliko jednostavan! Metro te vozi svugdje, pa čak i ako fulaš stanicu nije bed, svatko tko zna bit će ti spreman pomoći i uputiti te na pravu stranu. A na kraju krajeva, najbolje stvari ionako doživiš, pronađeš, upoznaš onda kad se izgubiš! Ako ne, bar se naučiš snalaziti u prostoru.
Pokušavala sam potrefiti Lykke Li u gradu i stigla na vrijeme za koncert u Harlemu. Prvi "kazališni" koncert na kojem sam bila, simpatično čudna plavuša s preeekrasnim glasom. Jedna od onih koja mi može svaku večer sjediti kraj kreveta i pjevušiti dok ne zaspim...I, I follow, I follow you... Kad smo već kod spavanja, ne sjećam se kada sam zadnji puta toliko spavala! Inače sam ja tip osobe kojoj je potreban mrkli mrak i grobna tišina da bih mogla spavati, ali ovdje mi ni danja svjetlost ni buka ulica uz otvoren prozor nije smetala. Pročitala sam jedan putopis u kojem je i tišina u New Yorku opisana kao bučna, glasna. Nema veće istine od toga, taj grad ne spava u doslovnom smislu riječi. Ako preko dana čuješ brujanje autiju, žamor ljudi ili buku sa gradilišta, noću ćeš slušati smetlare, sirene, pijane budale, ma sama noć ima svoj zvuk! Mir i tišina u nekom drugom obliku i svejedno spavaš kao beba. I kada se napokon odmoriš, naspavaš, na korak si od uhvatiti normalan ritam, kada se navikneš na vremensku zonu... Ajmo nazad u Dubai! Uf!
Vikend! Napokon pravi osjećaj vikenda, napokon slobodan petak navečer, cijela subota i čitava nedjelja, onako kako svi drugi normalni ljudi doživljavaju vikend. Tjedan dana osjećaja normalnog života? Enivej, petak navečer... Tko je upoznat s razdobljem prohibicije u dvadesetim godinama prošlog stoljeća? (Trebali bi biti svi, ali tko nije, shame on you i pravac ponoviti povijest iz osnovne škole) Zabrana uvoza, kupovine, konzumacije alkohola tjerala je ljude željne zabave na drastične mjere, kao i uvijek kada ti je nešto zabranjeno, najslađe je upravo to i napraviti, onako, po skrivećki... Pa se tako alkohol počeo prodavati ilegalno, naravno, a način na koji se to radilo zvao se "speakeasy". Ubrzo je to postao izraz kojim su se ljudi služili govoreći o barovima, tajnim mjestima na kojima se moglo cugati. Sakrivene prostorije, lažni zidovi, lozinke... Danas su takva mjesta popularizirana i označavaju tematske retro barove ili klubove koji više nisu tajna, a lozinke postoje čisto iz fore, ali ulazak u bar kroz telefonsku govornicu jednog jeftinog sendvič bara, ulazak u dvadesete jednim korakom zbilja jest fora! Dakle princip je ući, u ovom slučaju u sendvič bar (i osjećati se kao Alisa u zemlji čudesa kad navučeš haljinu i štikle s obzirom kako to mjesto izgleda!), pronaći telefonsku govornicu, zatvoriti se u nju kao Superman, okrenuti broj telefona i kad ti se teta s druge strane javi, otvori vrata i pusti te unutra i to je to! Please don't tell, i samo ime mjesta zvuči tajnovito, kao mala slatka tajna. Iako te tada, vjerujem, iza tih vrata čekao čisti raspašoj! Lista čekanja je podugačka, nema rezervacija, ali za jedan put se isplati pričekati! Da je na meni i dress code bi bio obavezan.
Kišni petak, ali zato prekrasno sunčana subota i nedjelja rezervirana za izlet do Kipa Slobode i izležavanje u Central Parku, divota... Ni On koji živi tamo, a ni ja u nekoliko puta koliko sam posjetila grad, nismo bili na otočiću na kojem živi Teta Sloboda pa smo u subotu ujutro sa svim ostalim turistima sjeli na brod i prošetali otokom. Predivan pogled na Manhattan, mogu si samo zamisliti kako je bilo nekada kada si mogao vidjeti i Twinse u daljini, ali svejedno je wow! Na Ellis Islandu smo otišli u muzej i tražili naša prezimena u arhivu da vidimo imamo li nekoga u daljnjoj familiji tko je među prvima naselio New Amsterdam i da stvar bude još čudnija, ne samo da smo pronašli naša prezimena nego i sva druga kojih smo se sjetili. Logični zaključak - svi smo mi zapravo Amerikanci porijeklom, haha!
Nakon ogromnog nedjeljnog doručka, podugačke šetnje do i kroz Central park i naravno, nezaobilaznog hot doga, utaborili smo se pod drvo u cvatu (kud pametnije za moju alergiju) i radili, svak svoj posao. Čak mi je u jednom trenu prošlo glavom da bih ovako lako mogla učiti za ispite! Da, čudne stvari mi u zadnje vrijeme prolaze glavom. Stiglo je toplo doba godine i svi su dočekali otvaranje livada u parkovima! Glavna livada u Central Parku bila je prepuna. Meni osobno, od svih, najljepši je Bryant park, drito iza Knjižnice, između 5. i 6. Avenije, na tri minutice hoda od Times sq. Nije bitno da li si dijete ili odrasla osoba, da li imaš na sebi odijelo ili trenirku, da li si došao raditi ili odmoriti, ljudi dolaze uživati u maloj oazi usred grada, u malo zelenila između svih onih nebodera. Dolaze se sunčati, dolaze se s klincima igrati, dolaze raditi na laptopu ono što bi radili u uredu, ali ljepše je to isto vani na sunčeku, dolaze GUŠTATI! I vjeverice skupa s nama, bez beda, bez straha. Sve odjednom oživi, potpuno drukčiji doživljaj nego prije 2 mjeseca!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Gdje god se nalazi slobodan dio pločnika na koji stane par stolova i stolaca, neki manji trgić, neće ostati prazno! Pa tako svake godine otvore i "Madison eats" na istoimenoj aveniji, preko puta Flatiron zgrade. Mjesec dana traje, naguraju tamo dvadesetak štandova s klopom i cugom, šarene stolove i stolce, još šarenije suncobrane, lampice i udri brigu na veselje! Nemoguće je pronaći slobodno mjesto od kada se otvori ujutro pa sve dok ne zatvore navečer, nevjerojatno! Možda Ameri nemaju naviku sjedenja na kavi po 6 sati kao mi Balkanci, ali zato imaju naviku klopanja po vani, druženja uz hranu, u pauzama od posla, nakon posla, prije posla, vikendima, petkom i svetkom. I to je meni baš guba!
Jednu večer otišli smo i na "izlet"u Queens. Na bejzbol! Prvi put u životu. Iako sam čula da je dosadno, jer traje i do 4 sata, a ti nemaš pojma što se događa na terenu, meni je bilo baš kul gledati kako oni navijaju, na koji način prate tekmu, naučiti možda neko pravilo, čisto da znam što znače prelasci s jedne na drugu bazu, a da nema veze sa seksom. Bilo mi je kul vidjeti kako se palica prepolovi na pola od udarca, kako kamere hvataju gledatelje i prikazuju ih na screen-u i još više mi je bilo kul praviti se da sam jedna od njih s hot dogom u ruci. Da ne mislite da sam samo to jela tjedan dana, nisam, samo ta dva puta, časna izviđačka. I samo zato što je to MUST, jer ja kazem da je:). Što se tiče samog Queensa, nisam vidjela ništa osim Mets-ovog stadiona i ono malo što se može pogledom uhvatiti kroz prozor metroa. Sasvim drugi svijet, djeluje depresivno i ne čini se kao da postoji "e" od one energije na Manhattanu, zbilja imaš filing da je točno onako kako ga prikazuju na filmovima. A možda se i varam?
Ostatak tjedna prošao je u bauljanju gradom preko dana, dok je On radio. Šetnjama gore-dolje, lijevo-desno, spavanju (!), šopingu, zapravo više slinjenju po izlozima nego trošenju para, ali lagala bih kad bih rekla da sam lako zatvorila kofer na povratku. A večeri u otkrivanju novih barova, restorana, fine klope, boci bijelog na otvorenom krovu...
Neki dan sam ponovno dobila poruku od jedne curke koja će se prijaviti za ovaj posao i zadnje pitanje koje mi je postavila je bilo - vrijedi li ostaviti sve, otići od doma i doći ovdje? Odgovorom na to pitanje podsjetila sam se zapravo koliko je vrijedilo svake sekunde i koliko i dalje VRIJEDI! Podsjetila sam se koliko mi je dobroga ovo iskustvo (?), život (?), kako to uopće nazvati, donijelo. Vrijedi svega negativnog, ali zato pozitivnog i duplo više. Vrijedi svakog novog putovanja, uzbuđenja, vrijedi svakog novog dragog poznanstva, vrijedi svake priče koju imaš za ispričati, vrijedi svakog dobrog djela koje možeš napraviti putujući, vrijedi svake fotografije, svakog potrošenog novčića, svakog uzdaha, svakog osmijeha... Bez toga danas ne bih pisala o svemu ovome, bez toga ne bih imala ovih tjedan dana, ne bih imala svoj New York. Naš New York:)?
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati