DOBRA dva tjedna su već prošla, a ja imam filing da je prošlo i dva mjeseca, otkako sam sletjela na otok, a zapravo nisu prošla niti dva mjeseca otkako sam "sletjela na zemlju". 

 

Potrefila sam ovaj, nazovimo zimski period, u kojem svaki drugi dan kiša cmolji bez prestanka i puše vjetar, pa iako je vani 15-ak stupnjeva, postane toliko hladno i mokro i vlažno, što me uporno podsjeća na to da nisam uspjela spakirati baš sve što mi je bilo potrebno za ovakve vremenske uvjete. Čekamo Kinesku Novu godinu, jer kažu da nakon tog slavlja prestaje "zima" :). 

 

Nije se puno toga uzbudljivog dogodilo u ova dva tjedna, osim ako vas ne zanima tko je pobijedio na predsjedničkim izborima ili da na Tajvanu živi najstarija prostitutka na svijetu i da su joj 82 godine. Euforija se pomalo stišava. Puno to energije oduzme, a i treba mi jedan prijelazni period, jer imam filing da još uvijek dolazim k sebi pa iako želim i trebam više obaveza, da si ne bih počela postavljati nepotrebna pitanja, razmišljati o stvarima o kojima ne bih trebala razmišljati, toliko mi fizički paše da ih još uvijek nemam svaki dan. Još uvijek se navikavam na normalan bioritam. 

 

 

Iako se ništa uzbudljivo nije dogodilo, primijetila sam dvije stvari u zadnjih 15-ak dana...

 

Prošli tjedan sam vam napisala da dajem privatne instrukcije engleskog jednoj profesorici engleskog. I dok to u Hrvatskoj zvuči ludo i nevjerojatno, ovdje je to poprilično normalna pojava, s obzirom da ljudi loše govore taj strani jezik, ali voljni su ga naučiti! Profesorica zna pisati, razumije značenje velike većine riječi, zna i čitati, koliko toliko, ali muči ju izgovor, govor. Čak lako i za to što ona nema dovoljno samopouzdanja, problem je u tome što oni nemaju opće znanje o svijetu, tj. jaaaako je slabo! Također, čitanje teksta je toliko zamorno, jer se sve čita istim tonom, bez interpunkcijskih znakova i uzimanja istih u obzir. Ne znam što djeca u školama uče i kakav im je program te da li imaju kulturu čitanja knjiga, ali zemljopis, povijest, opću kulturu nitko od njih ne bi položio u našim školama. Ti kratki tekstovi, koje ja s njom čitam svaki put, o kojima pričamo i iz kojih joj pojašnjavam riječi i fraze, su tekstovi iz američkih knjiga, većinom, ali osim značenja određenih riječi, koje joj pokušavam objasniti primjerima u drugim jednostavnijim rečenicama da bi ih lakše shvatila, također joj moram objasniti i geografsku podjelu svijeta, jer njoj nije jasno što je to Škotska ili Irska, ona ne može shvatiti da se na jugu i sjeveru Amerike priča drugačijim naglaskom. Ona putuje u Koreju i kada sam ju pitala gdje točno, rekla je na sjever. Hm? Ne bih rekla. Putuješ u Južnu Koreju, u Seoul? Ah, da, da... Ona nema pojma što se događa u Sjevernoj Koreji! Ona ne zna što su ironija i sarkazam. Nekada imam osjećaj da me gleda kao u čudo, kada joj pričam priče koje su meni najnormalnije, jer sam ih naučila u nižim razredima osnovne škole, a njoj je to otkrivanje tople vode. Draga ženica od 38 godina, koja nema pojma o svijetu oko sebe! Tužno... Danas, kada nam je sve tako lako dostupno, ljudi koji imaju sredstava su i dalje neuki. Da ne kažem koliko mi smiješna bude situacija u kojoj se pokušam našaliti s njom i nasmijati ju, a ona me gleda tupastim pogledom malog djeteta s upitnikom iznad glave, kojem moraš objasniti zašto je neki vic smiješan. 

 

Ali, nije ona jedina. Nebrojeno takvih osoba sam upoznala i u Dubaiju. Razlika između nje i njih je ta da ona želi naučiti, dok je ovaj ostatak potpuno nezainteresiran za svijet oko sebe, iako su ga proputovali uzduž i poprijeko. Jesam li vam pričala o Irkinji, koja nije znala što je Louvre? O Grkinji, koja me uvjeravala da je Moskva na Azijskoj strani Rusije? O Egipćaninu, koji je mislio da je Kineski zid visok, a ne dugačak? O Južnoafrikanki, koja je uporno tupila da se u Brazilu priča brazilski jezik? O Australki, koja ne zna pravopis svog materinjeg jezika? I njima je sve to normalno, njima nije bitno što ispadaju gluplji nego što jesu, njihova obrana je: "Pa ni ti ne znaš spellovati svaku riječ u svom jeziku!" Čekaj da razmislim - da, znam, zato sam i išla u školu! "Pa šta sad, kao da je bitno da znam koji se jezik priča u Brazilu!" Daj da si opet razmislim - bitno je, jer radiš takav posao? I dok takvi namjerno zatucani mozgovi misle da su najpametniji na svijetu, meni je drago da imam priliku barem nekoga naučiti nečemu i otvoriti joj pokoji prozorčić u svijet...

 

 

Druga stvar koja se dogodila otkako sam došla ovdje i otkako se na fejsu vidi da sam se preselila na ovu stranu svijeta, su poruke koje su počele stizati od bivših kolega. Znate onih kolega čije ste zahtjeve za prijateljstvom prihvatili samo da ne biste ispali bezobrazni, ali ste se s njima nakon toga čuli jednom, jer im je nešto trebalo) ili niti jednom? Oni s kojima ste odradili jedan let i više ih nikada u životu nećete vidjeti? E pa takvi ljudi su mi počeli slati poruke s pitanjima kako mi je nakon otkaza? Jesam li požalila? Gdje sam sada? Što radim? Zašto Tajvan? Većina njih je također u procesu davanja otkaza i povratka doma. Očito je vrijeme za promjenu došlo velikoj većini i sada te iste ljude zanimaju razlozi drugih, zbog kojih su dali otkaze i kakav je život "na zemlji". Pristojno im i odgovorim kako i zašto, pa iako me ne zanima, pitam i ja njih isto, samo da bih potvrdila samoj sebi da se te poruke šalju ne zato da bi mi zaželjeli sreću ili da bismo zajedno podijelili sve te pomiješane osjećaje, kroz koje sam ja prolazila prije 2 mjeseca, a oni sada. Ne. Takve poruke se šalju, jer očekuju da ću odgovoriti kako sam sva jadna, da sam pogriješila što sam dala otkaz, kako razmišljam da se pokunjeno, s repom među nogama vratim natrag, kako nema posla doma i padam u depru, jer više ne mogu svaki mjesec spizditi soma eura na šoping. Takve poruke se šalju, jer žele vidjeti da ima još takvih kao što su i oni, koji se vraćaju doma bez ikakvog plana, očekujući da im roditelji ponovo počnu davati džeparac, dok si ne nađu posao, iako im je već dobrih 30 u dupetu. Takvi će na kraju i požaliti, jer će shvatiti da bakina penzija nije dovoljna za nove krpice i bruncheve svaki vikend, da život s mamom i tatom nije život s cimerima, da obveza plaćanja režija ponovo postaje stvarnost. 

 

 

Zato kada čuju da nisam jadna, nesretna, depresivna i da zapravo znam što želim raditi i što ću sama sa sobom, više niti ne odgovore na poruku. Shvate da ja nisam ta, čijim će se nezadovoljstvom oni tješiti, kada im dođe do mozga da razlozi davanja otkaza i napuštanja Dubaija nisu bili dovoljno dobri i da im plan za kasnije nije najbolje promišljen, ALI "sva sreća ima netko kome je gore nego meni". Naći će tog nekog kome je gore nego njima, naći će si tu utjehu. To su takve osobe, to su takvi fejsbuk frendovi. Ali, drago mi je da postoje, jer upravo takvi te podsjete koliko si sretan s onima koji se iskreno vesele tvojoj sreći i navijaju za to da ti uspiju planovi i ostvare ti se želje koje imaš.

 

P.S. Može li mi netko poslati kilu Čokolina i tubu majoneze sa zvjezdicama? Sad mi je već kriza :)!

 

Pssst! Teine avanture pratite i na njezinom blogu!