Index Rouge
Dnevnik gradske cure

Dnevnik gradske cure: Goni se, Murphy!

A.AS. / UTORAK, 26.06.2012 14:00 Ljubomorni ispadi cura oduvijek su mi bili nelogični i strani: Ako misliš da te tip vara, deri se na njega, a ne na curu koja nema pojma o čemu se radi • "Koji kurac ti imaš pričat s mojim dečkom?" - pitala je, s dozom gracioznosti koju možete vidjeti na licu Zdravka Mamića dok "dovodi stvari u red"
  

Foto: Ilustracija Index

NEKI ljudi nikada ne saznaju što je Murphyjev zakon, valjda ih nekako zaobiđe. Uzmite za primjer moju prijateljicu: Prije nekoliko godina je otišla na odmor u Tunis, tamo upoznala super frajera s kojim je u braku već dvije godine, i seli u Dubai. I ne, nije neki debeli četrdesetogodišnjak s jednim okom i 12 žena, nego tip za kojim bi se svaka cura okrenula. Sigurna sam da bi i ja upoznala nekoga u Tunisu, ali bi mi vjerojatno ukrao bubreg ili barem mobitel.

Gdje su normalni muškarci?


Dugi vikend je došao kao naručen za moj plan ulijetanja tipovima: Iako se većina mojih frendica pokupila na more, Tea i Martina su ostale u Zagrebu jer obje rade. Poučene stresom koji nam je prouzročio zadnji izlazak u štiklama, odabrale smo klub u kojem te redari ne gledaju kao beskućnika ako dođeš u starkama. Na putu do tamo Tea i Martina su imale "genijalnu" ideju: One će odabrati tipa kojem moram uletjeti. Svjesna činjenice da sama najčešće odaberem najgoreg idiota, odlučila sam se složiti sa idejom. Tea i Martina su, u suradnji sa dobrim starim Murphyjem, odabrale nekog nasumičnog tipa. Popila sam 2 Jamesona za hrabrost i krenula u akciju. "Bok" - rekla sam i postala svjesna u što su me uvalile. Iako sam u zadnje vrijeme odlučila malo smanjiti standarde, nekih se još uvijek držim: Tip mora biti muževan, simpatičan, i nikako, ni u kojem slučaju ne smije biti hipster. Preda mnom je stajao Vigo (vjerojatno se rodio sa hipsterskim naočalama "s dioptrijom" pa su ga nazvali tako):  Crvene hlače koje su toliko uske da ima muški camel-toe, opet premala majica sa V izrezom iz kojeg viri nestašno paperje, tenisice koje govore "ja sam poseban" i imaju ih svi u klubu i prekrasne, nikad viđene naočale koje uokviruju njegove pametne oči koje vrište "Radije bih čitao Voltairea i slušao bend koji je toliko underground da ne zna da postoji, nego bio u klubu". Deset minuta razgovora s njim bilo je dovoljno da sama poželim čitati Voltairea: Vigo je vegan (naravno), ne shvaća kako mogu piti Jameson (niti išta drugo što nije voda), ekološki je osviješten i bavi se fotografijom (čitaj: sjedi na livadi i stavlja slike svojih stopala na Instagram) i mrzi sve što vole mladi. Voli nezavisne filmove na jezicima koji ne razumije, organski uzgojenu hranu i mota duhan jer se bori protiv industrijskih cigareta i konzumerizma. Frendice su mi uspjele naći tipa koji se za izlazak uređuje dulje od bilo koje prosječne žene, a sve s ciljem kako bi izgledao nesređeno. Zamislila sam nas zajedno: Pili bi vodu iz potoka, jeli datulje koje smo našli na suncem obasjanom proplanku i vodili ljubav s organski uzgojenim kondomima na kojima bi bili citati o prolaznosti vremena. Mozak mi je povratio i odjednom me obuzela želja za kebabom i Colom. Vigo bi vjerojatno dobio moždani udar da to čuje.

Zauzet i usran

Subota je započela prilično dobro: Popile smo kavu u gradu i uspoređivale bilješke sa sinoćnjeg izlaska. Danas idemo u klub gdje su štikle dobrodošle. Par stolova do našeg sjedio je Vigo: Opet uređen, ovaj put u mornarskom stilu, sjedio je u svojim espadrilama i zamišljeno čitao novine. Pio je sok od cijeđene naranče (valjda je donio svoju, organski uzgojenu) i šibicama palio cigarete. Iphone 4 sjajio je na stolu, naglašavajući ironičnost njegovog cijelog lika. Srećom, večeras ga sigurno nećemo sresti. Ispred kluba tipična situacija: Ako imaš tenisice, ne možeš u klub. Očito je da, ako imaš štikle ili cipele, trošiš više novca, zar ne? Rezultat: Klub pun maloljetnica u prekratkim haljinama, koje važno ispijaju koktele koji koštaju više od cijelog njihovog outfita, i starijih likova koji mogu zbarit jedino cure koje još primaju džeparac. U organiziranom kaosu masnih poduzetnika i budućih starleta (a nismo ni u narodnjačkom klubu, tko zna kako je tamo), isticala se grupica oku ugodnih tipova. Kao jedini komadi mesa na vegetarijanskom ručku, privlačili su našu pozornost, i na trenutak se činilo kako će ovo biti sasvim dobar izlazak. Zauzele smo mjesto na šanku i zadovoljno razmišljale o taktikama uleta. Izmjenjivale smo poglede s njima i na tren zaboravile na sve one glupe situacije koje su nam se do sada dešavale. Dečki su bili zgodni, visoki, i što je najvažnije, ponašali su se civilizirano i normalno - jackpot s obzirom na okolnosti. Jedan od njih mi je posebno zapeo za oko: Traperice, bijela majica i starke, crna kosa i tijelo koje i mu moglo osigurati ulogu u filmu "300" - to je tip kojem ću uletjeti, sigurno. Dva Jamesona kasnije, krenula sam prema njemu. "Bok, ja sam Andrea, oćeš do šanka sa mnom?" - jedini ulet koji mi je pao na pamet bio je sasvim dovoljan. Srce mi je bilo u ustima i bila sam ošamućena od adrenalina, ali tip je na sreću bio dovoljno normalan i kroz gužvu me doveo do šanka. Naručili smo dvije pive i krenuli pričati. Razlog zbog kojeg izgleda kao što izgleda je to što trenira američki nogomet, a ljeti i surfa. Sljedećih sat vremena proveli smo pričajući uz pivu, i saznala sam nekoliko stvari o njemu: Voli kompjuterske igrice (to je to, možemo se vjenčat) i junk food (jede meso!), voli serije koje ja volim i sasvim je normalan. Tražio me broj, i baš kada sam izvadila mobitel da upišem njegov, ispred mene se stvorila ljutita luđakinja. Moj do tada savršeno muževan tip pretvorio se u prestrašeni žele - čak bi i Vigo kraj njega izgledao muževno.

Ova mala mi je jeeeebeeeena


"Ko si ti?" - pitala me, očito pijana i ne baš stabilna na svojim štiklama iz Roberta. "Andrea, drago mi je" - rekla sam smireno, postajući svjesna onoga što se dešava. "Koji kurac ti imaš pričat s mojim dečkom?" - pitala je, s dozom gracioznosti koju možete vidjeti na licu Zdravka Mamića dok "dovodi stvari u red". Ljubomorni ispadi cura oduvijek su mi bili nelogični i strani: Ako misliš da te tip vara, deri se na njega, a ne na curu koja nema pojma o čemu se radi. Uvidjevši da je logika ovom "sretnom paru" jednako bliska kao krvavi biftek mom prijatelju Vigu, odlučila sam se maknuti od njih. "E!" - za mnom se zaderao pijani glas, "Da te više nisam vidla blizu njega!" - zaprijetila je, "Jel znaš ti ko sam ja"? Pijana luđakinja koja se sramoti, pomislila sam, i iako sam htjela samo okrenuti glavu i otići, odlučila sam saznati s kim se to usuđujem pričati. "Slušaj mala" - nastavila je cura evidentno mlađa od mene, "Nemoj se zajebavat samnom, jer ono, sredit ću da te izbace iz kluba. Moja sestra je menadžerica od Connecta, tak da ono, malo respecta ne bi škodilo". Čula sam svakakve provale u životu, ali ovo je bio vrhunac. "Može, ja sam ti tamo s frendicama na šanku, pa kad dođe tajna služba koja čuva tvoju iznimno važnu sestru, nek nas potraže" - rekla sam, i otišla do svojih cura. S njima je stajao neki tip. 

Zabranjeno voće

"Ej mala" - rekao je dobro poznati glas. Dorian je bio savršeni tip: Pametan, seksi, pravnik sa odličnim smislom za humor, i naravno, bivši moje dobre frendice. Poljubio me u jedan obraz, pa u drugi, i pretvorio u zacrvenjenu glupaču koja ne zna konstruirati zavisno složenu rečenicu. Sad znam kako je onoj sestri od menadžerice od Connecta. Oduvijek smo znali da između nas postoji kemija, i oduvijek smo bili svjesni da po tom pitanju ne smijemo ništa napraviti. Kao što Ted i Barney imaju "bro code", frendice i ja smo imale svoj kodeks: Nema muljanja s bivšima od frendica. "Ali Ted i Barney su obojica bili s Robin" - govorila mi je podsvijest, opčinjena Dorianovim likom. Tea i Martina su me mrko pogledale, kao da su čule što razmišljam. Fajrunt me spasio od potencijalnog sranja koje sam mogla napraviti, i krenule smo prema van. Dok smo taksijem prolazile cestom koja vodi van Jaruna, još sam jednom vidjela svog zgodnog tipa s početka večeri. Pješačio je prema izlazu, okrećući očima na spori hod sestre od menadžerice od kogbolibriga, koja se jedva držala na nogama. Vjerojatno ju čeka limuzina na izlazu, pomislila sam posprdno. Spavala sam prilično dobro, zadovoljna što još 2 dana ne moram na posao. Probudila me Dorianova poruka. Zove me na kavu. Sranje.

Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Podržite jedini hrvatski neovisni medij.
Molimo vas, ugasite AdBlock na Indexu.

U proteklih 15 godina Index.hr je pisao o Sanaderu dok su drugi mediji šutjeli. Pisali smo o Todoriću i Mamiću dok su im se drugi uvlačili u guzicu. Otkrili smo Linića i za to platili visoku cijenu. Index vam je pri tom potpuno besplatan.

Podržite jedini hrvatski neovisni medij gašenjem AdBlocka na Indexu te šeranjem naših članaka.

Hvala,


i redakcija Indexa
SAZNAJTE KAKO UGASITI ADBLOCK NA INDEXU