Dnevnik gradske cure: Ljubavna trica sa stražnjeg sica
Foto: Filip Dizdar, Ilustracija Index, Privatne fotografije
ODMAH da razočaram ljude koji ovo čitaju s jednom rukom, ovo nije takva priča. Ok. Idemo. Navijačkim glasom:
DRUGI KRUUUUUG! Bravo Rudež! Bravo Šarić! Skansi, tvoja šutnja bi ovih dana vrijedila toliko zlata da bi Hrvatska mogla utrostručit rezerve kod MMF-a i kupit Dubai.
To je to, morala sam ispoljit svoj Eurobasket duh i ovdje.
Basketball is life
Prije točno tjedan dana sam imala jedan od najkul utoraka ikad. Igrala sam košarku sa Gordanom Giričekom. Znam da nisam dobra u tome - iako mislim da imam bolje statistike na slobodnjacima nego Česi. Sve u svemu: Naj-kul-dan-ikad. Igranje košarke s likom koji je bio u NBA! Neke žene su me kasnije pitale: "Kak Gira miriši?" - po suzama radosnicama malih maca. Kajaznam kak miriši. Po košarkaškom uspjehu. Najsmješnije od svega je to što sam sa nekih 18 godina imala onaj tinejdžerski crush na Giru (kao i svaka normalna žena i zbunjeni dječak) - čak sam se uspjela i slikati s njim na jednom koncertu.
On izgleda ko bijeli Ja Rule, ja izgledam ko bijelo roblje, lijepo smo se našli. Desetak godina kasnije, ja imam manje sise. Znam. Jebi ga. Opet ista kombinacija, s jednom velikom razlikom.
Visoki standardi
Prije deset godina, ja sam si zacrtala da moj dečko mora bit užasno visok. Ne ko Ante Tomić, ali ako je netko bio ispod metar devedeset, ja bi ga odjebala brže nego što Vlatka Pokos spegla karticu. To je bio moj jedini zahtjev. Bilo mi je sasvim svejedno je li netko pametan, dobar, pažljiv - u to vrijeme mi se mogao upucavati doktor-pijanist-telekinetičar koji u slobodno vrijeme jednom rukom igra plejku a drugom radi sushi koji ima okus po ribljim anđelima, i ja bi ga ignorirala kao Britanski X factor Žaka. S druge strane, Gira (ili neki random inbred Ličanin koji je slučajnim genetskim odabirom visok ko novogradnja na Jarunu) mi je mogao uletit i reć: Hmflahtndangnfnau (izgovori, bolje je) - i ja bi pala na koljena. Dala bi mu da me odvede u neko selo i pristala bi do kraja života živjet s njim u kolibi i pit vodu iz pljesnjivog bunara. Ne treba nam auto, imat ćemo tačke. To je bilo to za mene - budi visok, i voljet ću te kao Sanader riječ "nisam."
Veća kučka od Skansija
Ne samo da sam bila retardirana (znam, ovo je ružna riječ, kaže se modni mačak) - bila sam i bezobrazna prema ljudima koji se nisu uklapali u moj koncept savršenog muškarca. Sjećam se da mi je jednom na šanku uletio relativno pristojan dečko, mislim, vjerojatno je bio malo naporan, ali svejedno, trudio se - i ja sam mu rekla (mislim ja i Jameson smo mu rekli): "Makni se od mene, nisi ti moj tip, ti si patuljak." Lik je bio visok sigurno 1.85m. Al ja sam bila kul. Kaj on brije, ja imam visoke standarde. Doslovno. Nisam ja kriva, ti si kriv jer nisi jeo dovoljno špinata. Odi si kupi crvenu kapicu pa stani u vrt i čuvaj cvijeće. Nisam mu sve to rekla, rekla sam mu samo ovo pod navodnicima. Ali sam mislila većinu ovog. Kulerica, ja želim muškarca koji može promijenit žarulju bez da stane na lojtre ili prste. Da se sad mogu vratit na taj šank, vjerojatno bi zašamarala samu sebe (dobro ne bi, jer da mogu putovat kroz vrijeme otišla bi uplatit lotto ili kupit kondome Pernarovim roditeljima). I lik se pokupio, jer mu je mala od 1.68 rekla da je patuljak.
Zabranjen ulaz bijelcima
Klinke su bahate, tak to ide - narastu ti sise i odjednom misliš da imaš talent i privilegije, pa se ponašaš glupo. I prođe te, kao što te prođe i opsjednutost Backstreet boysima (ili to barem govoriš pred drugima). Naučiš da su i "niži" ljudi sasvim super ljudi i da si glupača ako ti je glavni kriterij visina. Naučiš i da je užasno nepraktično imat dečka koji je 50 cm viši od tebe. A onda naučiš i da je karma zajebana kučkica. Jer mene je, primjerice, lik odjebao jer, parafraziram: "Sorry, ja se palim na tamnopute cure, po mogućnosti crnkinje, a ti si mi malo previše bijela" - baš tako. "Ali ja sam pametna-ish, i dobra sam cura, i kuham, i rekli su mi da sam zabavna, i mama mi je rekla da sam lijepa, i peglam, i perem veš, i pričam jezike i nisam ljubomorna, i mislim da smo nas dvoje jako kompatibilni, onako karakterno…" - to je sve vrtio moj mozak u trenutku kad sam saznala da nemam budućnost sa tipom koji mi se sviđa jer nemam dovoljno melanina u tijelu. On je poništio cijelu moju esenciju i poistovjetio me sa bojom moje kože. Nisam crna, on me ne želi. Rasizam. Reverse Matrin Luther King.
Ljubav je kao Eurobasket
Još uvijek znam hrpu cura koje će odjebat lika zbog neke gluposti, tipa ne sviđaju joj se njegove tenisice ili način na koji kaže Coca cola. Odjeb. "Zakaj da pričekam i vidim hoće li lik postati super lik, sigurno će biti samo gori. Ne zaslužuje šansu." Ma nemoj. Pogle našu repku - prošli tjedan blamaža protiv Španjolske. Ne valjamo. To nije košarka. Sramota. Bušimo lopte i šaljemo Simona da čuva kukuruz u Meksiku. A onda Gruzija. Op! Poljska. SLOVENIJA! Češka! Sad smo najjači. Sad bi sve seke ljubile mornare, al sad više ne može. Sad je Skejter boj postao sijalejter boj i ima curu, kojoj isto nije bio dobar na početku ali mu je dala šansu. I iz lošeg se pretvorio u Rudeža i zabio metaforičku ljubavnu tricu u produžecima. Ljubav je stvarno kao košarka: Ponekad treba pričekati da se početna igra razvije u bolju. A ponekad samo treba stisnut mjut na Skansija.
Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati