Index Rouge
Lifestyle

Dnevnik gradske cure: U ime obitelji

ANDREA ANDRASSY / UTORAK, 07.06.2016 14:00 Nisam debil, znam da su djeca glasna po defaultu i znam da je izjava "ne volim glasnu djecu" u rangu "ne volim crne crnce" - ne volim RODITELJE glasne djece.
  

Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index

ZNAŠ kaj ja ne volim, Marko? Ne volim kad malo dijete u zoološkom vrtu uđe u kavez sa gorilama i onda čuvari moraju ubit gorilu da ne ozlijedi dijete koje je ušlo u kavez jer je mama nije pazila. To ne volim, jer je tužno da gorila mora umrijet zato što netko nije čuvao svoje dijete.

Znaš kaj volim? Volim kišu. Ovu što pljušti do te mjere da ne vidiš prst pred nosom. Volim kad pada, ne samo zato što mi opere auto bez da moram platit - volim ju i zato što po takvom pljusku smiješ bez ikakve grižnje savjesti ostat doma, bit antisocijalan i čitat knjigu. Kiša je lijepa stvar ako ju gledaš iz pravog kuta (ne kao pod 90 stupnjeva, nego iz prave perspektive).
Šta još volim? Trešnje. Janjetinu. Kruh i paštetu.
Djecu.

Volim djecu Marko, volim ih jako. Svu djecu. #jesusstyle Male bebe od 2 mjeseca. Velike bebe od 2 godine (ili kak bi oni neki roditelji rekli: "Moja Lucija ima 24 mjeseca" - kaj nije lakše reći 2 godine? Zamisli da svi tak počnemo govorit. Ja sam Andrea i imam 371 mjesec. Nemoj. Budi normalan, koristi godine). Volim ih sve.

Maloprije sam u dućanu vidjela dečka od nekih 7 godina koji je došao tamo na pult gdje teta reže salame i sireve i stručno rekao: "Dobar dan, molim vas jednu hrenovku" - bio je toliko sladak da mi je došlo da ga odvedem doma, skuham mu hrenovku i dragam ga po glavi dok ju jede, al onda ne bi stigla napisat kolumnu jer bi sjedila u zatvoru pored svog frenda Josipa pa nisam. Djeca su divna i jedva čekam imat svoju da im mogu kuhat hrenovke (javi mi se u inbox Milojka, jako me zanima tvoj monolog o hrenovkama, pogotovo ako imaš priču o frendu koji je bio u tvornici hrenovaka jednom (90 posto ljudi ima tog jednog frenda) i vidio kaj sve ide u hrenovke i koji ih zato više ne jede, javi mi se Milojka, čekam te da mi objasniš).

Volim svu djecu, osim jedne vrste - ne volim glasnu djecu.

U biti, ne, nije istina, glasna djeca mi ne smetaju - nisam debil, znam da su djeca glasna po defaultu i znam da je izjava "ne volim glasnu djecu" u rangu "ne volim crne crnce" - ne volim RODITELJE glasne djece.

Prije nego što me kreneš napadat, Marija, dopusti da ubacim kocku šećera u šalicu konteksta i promiješam ju da se bolje otopi.

Sjećaš se kad sam prošli put napisala da sam sjedila u restoranu u neposrednoj blizini Gerarda "tvojamaternicajemojamaternica" Markića i da je po cijelom restoranu, cijelo vrijeme trčala i urlala mala curica? E, to. Sjećaš se vjerojatno i da sam napisala da nam je to svima išlo na živce, jako jako jako. Čak i Žacu, zaštitniku obitelji i svega lijepog.

Slično mi se dogodilo i prije par godina u Kineskom restoranu. Sjedili smo mama, brat i ja - nedjeljni ručak, nikakva posebna prigoda. Kineski restorani su specifični jer je većinu vremena sablasna tišina koju tu i tamo prekine neka kineska pop pjesma, ali to i je čar tih restorana -  lijepo je, spokojno je, zen je. U mom slučaju nije bilo.

Par stolova od nas je sjedilo nekakvo društvo mladih i polumladih ljudi, među njima i mlada majka koja ima dvoje djece - jednu malu, slatku curicu i drugo, evidentno draže dijete - Ajfon. Maloj curici je dosadno za stolom jer su svi ostali vejiki, pa ustaje i penje na romobil. Već vidim svog strica koji na ovo reagira sa: "Na romobil u restoranu?" - kao što bi većina odraslih ljudi reagirala, ali ovo je novo doba, moderno vrijeme, millenials, hipsters, heštegz, romobil u restoranu je novo normalno. Uglavnom, curica počinje vozit romobil po cijelom restoranu jer zašto ne. Zabija se u konobare, viče, vrišti, smije se (ja bi radila isto da mi netko dozvoli da vozim romobil po restoranu, ne osuđujem dijete) i nitko još ništa ne govori. Kinezi se međusobno pogledavaju i ne znaju šta da rade jer im je vokabular bogatiji nazivima jela nego opomenama za goste, mi se pogledavamo za stolom jer nam mala u svakom krugu koji napravi malo potegne stolnjak - jedina osoba u restoranu koja ništa ne radi je… njena mama. Ona sjedi i bleji u svoj Ajfon kao da je na predavanju na Ekonomiji. Ne vidi ništa, ne čuje ništa, ne zanima ju ništa. Mala i dalje juri i URLA, onak kak djeca urlaju kad im dovoljno dugo nitko ne kaže ŠŠŠ. Sasvim opravdano, dijete je, kaj dijete zna.

Sjedimo mi, jedemo i pokušavamo ignorirat situaciju ali mala je sve glasnija, sve bliža, sve neugodnija, kao pazuh stranca u ljetnom tramvaju. Odlučila sam počet mrko gledat njenu mamu. Ko pravi mali papak, jasno, ali ovo je jedna od onih situacija u kojima ćeš uvijek ispast šupak ako nešto kažeš jer mama uvijek može zatreptat očima i reć "pa to je dijete, Lucija ima samo 47 mjeseci" i koliko god bio u pravu, osjećat ćeš se kao djecomrzac i nečovjek i bit će ti neugodno što si nešto rekao. Na kraju sam glasno prokomentirala mamu koja ne opominje svoje dijete i znaš kaj se dogodilo? Pozvala je svoju malu Luciju od 47 mjeseci za stol, privukla ju k sebi i rekla, ne serem, ne izmišljam, ne karikiram: "Slobodno i glasnije vičeš Lucija, samo se ti lijepo igraj." U restoranu. Meni u tanjuru. Lucija od 47 mjeseci koja URLA jer joj je prirodno, a mama ne da joj neće reć da ne smije vikat, nego će ju još i potaknut jer je ona vlasnik svog djeteta a njeno dijete smije šta god želi.

Druga situacija, kino. Film Knjiga o džungli - dječji film ali mogu ga gledat i odrasli. Sjedimo opet mama, brat i ja, a u zadnjem redu, skroz pri vrhu sjedi mama s dva klinca. Znam kakvi su klinci u kinu - ne razumiju pola toga, stalno ispituju kaj je ovaj sad rekao i koji je sad ovaj i kaj znači lajoooon tataaa? Sve je to lijepo i slatko, nikom ne smeta. Ali u jednom trenutku, klinac iz zadnjeg reda od nekih 10 godina (120 mjeseci) počinje trčat po dvorani. TRČAT i vikat. Gore. Dolje. Opet gore. Dolje. Stane nasred stepenica pa glumi gorilu. Pa medvjeda. Glumi svakog lika koji se pojavljuje u filmu. Pa opet trči. Viče. Odjednom mu se pridružuje i mlađi brat, pa glume lava u kanonu - prvo jedan, pa drugi i tako u krug. Svi se okreću i gledaju koji k (svi osim jednog mladog tate koji je CIJELI film proveo na Whatsappu i koji je svaki put kad bi ga sin zamolio da mu prevede nešto rekao: "Ne znam, pusti tatu.") U jednom trenutku, stariji malac, ovaj od 120 mjeseci se penje na ogradu i opet glumi lava. Ja više ne gledam film jer cijelo vrijeme pazim da mali ne padne s ograde i gledam gdje mu je mama i zašto ga ne opominje jer a) trči b) viče c) potencijalno pada i lomi ruku… znaš di mu je mama? U jebenom shoppingu. Otišla je kad je film trajao tek 10 minuta, sjećam se jer sam, kad je izlazila, mislila da je neka žena odustala od filma -  vratila se 10 minuta prije kraja s vrećicama. I ostavila 2 klinca same samcate u kinu, slobodne da viču i trče i lome ruke, možda čak i da otiđu s nekim stričekom po slatkiše, nikad ne znaš u kojem grmu leži još jedan Josip.

To je ta šalica konteksta u koju smo ubacili komad šećera, Marija - nije da ne volim glasnu djecu koja se ponašaju kao djeca, ne volim njihove krajnje nezainteresirane roditelje koji se ne ponašaju kao roditelji.

"Vidi se da nisi spremna za majčinstvo" - kaže meni jedna žena na Fejsu nakon što sam u prošloj kolumni komentirala još jednu malu Luciju koja je urala u još jednom restoranu pored još jednih nezainteresiranih roditelja. I tad mi je bilo neugodno nekaj reć, a bilo je toliko glasno da nisam mogla čut vlastite misli. Tata na Whatsappu, mama na Instagramu, Lucija za tuđim stolom - krešti ko Thompson na steroidima i nikog nije briga.

I neugodno mi je reći išta, da ne ispadnem šupak i djecomrzac i da mi neka majka koja je sad majka pa je vrhovni moralni sudac svisoka ne odbrusi: "To je dijete, djeca viču, mak'se seljanko."

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Vidjela sam to više puta, u situaciji kad netko skupi muda zamolit mamicu da zamoli Lovru da možda malo manje skače po drugima, mamica vrlo često bahato odbrusi  - nije u pravu, ali #djecasudjeca pa zapravo je u pravu.
A to je totalni BULLSHIT.

Znam da će se puno roditelja naljutit na mene nakon ovog, znam i da će bit puno onih kojima će ovo bit dražesno jer "Andrea ne razumije roditeljstvo i majčinstvo i deranje u restoranu koje je zapravo uobičajeni blagoslov", ali sorry - to je bullshit.

Djeca su djeca (osim ako si HDZ, onda su češće dijeca), djeca viču, sve to stoji, ali NE MOŽEŠ sjedit u restoranu ko sveta krava, visit na Ajfonu, puštat da tvoje dijete dreči po tuđim stolovima i izvlačit se sa "djeca su djeca". Ne možeš ostavit klince u kinu i otić u shopping i pustit djecu da vrište jer "djeca su djeca." Djeca su djeca, naravno da jesu, ali TI si roditelj i izvoliš bit jebeni roditelj.

"Djeca su djeca" je postala go-to izjava koja označava kraj argumenta i omogućava (nekim) roditeljima da jednostavno prestanu roditeljirat. Nema prestajanja. Nema evo samo da provjerim Whatsapp. Nema evo samo da objavim na instagramu pa ćemo lako. Imaš dijete, izvoliš ga oblikovat u čovjeka i reć mu da ne smije bit gorila. Djeca su djeca, izvoliš bit roditelj - znam da je teško, znam da ne mogu ni zamislit koliko teško dok ne probam, ali nemreš sjest na kavu i isključit roditeljstvo dok instagramiraš o tome kak si dobar roditelj.

Znam, "vidjet ćeš kad ćeš imat svoje" - vidjet ću, al ako mi klinac počne urlikat po stolovima i zlostavljat napaćeni narod koji samo želi popit kavu u miru, bome će vidjet i moje dijete jer ću mu stalno iznova objašnjavat koliko god puta treba, isto kao što su meni moji objašnjavali. Ako Luciji jednom kažeš da ne smije nešto radit a ona usput zaboravi, kažeš joj opet. I opet i opet i opet. Sjebano je, ali djeca su djeca i ako treba ponovit sto puta, ponoviš sto puta.

Ja sam bila UŽASNO dijete. Užasno. Bila sam divlja, bila sam glasna, penjala sam se po drveću, skakala kroz prozor i trčala niz stepenice kad god sam stigla - jednom sam pala toliko jako da mi se zub vratio u meso i ostao tamo par dana - bila sam pomahnitali idiot koji je uvijek htio vikat, ali znaš kaj? NIKAD u životu nisam vikala u restoranu. Ni u dućanu kad nisam uspjela užicat čokoladu. Nisam vozila romobil pored tuđih stolova, nisam urala pored tuđih stolova, kad se išlo van, u društvu, igrala sam se tiho, pristojno, neprimjetno. Jer je u svakom trenutku jedno mamino oko bilo na meni. Ne na instagramu, ne na Whatsappu - na meni, i znala sam da, ako mi uopće padne na pamet da krenem tretirat restoran u kojem drugi koegzistiraju sa mnom kao svoju privatnu prčiju, mama će me vidjet i opomenut. Ako neće mama, tata će, a mama i tata su me naučili da ih moram slušat jer sam ja dijete, a oni roditelji. Nema skakanja, nema vikanja, nema cirkusa kad smo vani. To je bilo pravilo, to se znalo, o tome se nije trebalo previše pričati. Ja sam bila dijete sa svojim fix idejama, ali mama je bila mama, s jednim okom na meni cijelo vrijeme, sigurna da neću nikom doć skvičat za stol jer bi to značilo da me upravo ta mama nije dobro odgojila.

Ima divne djece, ima divnih mama, ali danas vidim sve više tih mladih, nezainteresiranih mama koje će pustit dijete s lanca i provest cijelu kavu na instagramu dok se mala Lucija od 746 mjeseci baca po drugim ljudima - prvi put će možda bit slatko, drugi još ajde, ali četvrti put kad Lucija skoči na mene dok pokušavam pit kavu, želim da ju mama makne. Želim da ju opomene, čak i želim da mi se ispriča - ne zato što mi je Lucija napravila nešto grozno, nego zato što je to lijepo, kao što ćeš reć "sorry" nekom kome si stao na nogu. A ta mama ili broji lajkove ili šalje inviteove za Candy Crush sagu i uopće ne smatra spornim to što joj dijete krešti po stolovima. I ta ista mama će, ako joj slučajno prigovoriš ili ju mrko pogledaš, bahato branit boje svoje roditeljske zastave i razbacivat se rečenicom "djeca su djeca", kao da joj to daje pravo da ona prestane bit roditelj. 

Znaš kaj je najgore u cijeloj priči? Da ta mama tu i tamo makne pogled s instača i barem promrmlja: "Lucija, tiše malo" ili "Lucija, nemoj skakat po teti" - ja bi mogla Luciju trpit cijeli dan jer bi znala da mama barem pokušava. Tad bi i ja rekla: "Ma djeca su djeca, kaj sad, nek se igra." Upravo toga sve više fali današnjim roditeljima - čast svima onima koji nisu zalijepljeni za mobitel, ali sve ih je više koji jesu, koji misle da je dovoljno rodit dijete, obuć ga i odvest na kavu pa nek se snađe među ekipom. Nije problem kad se djeca ponašaju kao djeca, to je sasvim normalno, ali danas se roditelji često ne ponašaju kao roditelji.

A treba bit roditelj djetetu, ako ništa drugo, da ti ne odšeće do gorile dok si ti na instaču.

P.S. Milojka, stvarno se javi za hrenovke, čekam te.

 

Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Podržite jedini hrvatski neovisni medij.
Molimo vas, ugasite AdBlock na Indexu.

U proteklih 15 godina Index.hr je pisao o Sanaderu dok su drugi mediji šutjeli. Pisali smo o Todoriću i Mamiću dok su im se drugi uvlačili u guzicu. Otkrili smo Linića i za to platili visoku cijenu. Index vam je pri tom potpuno besplatan.

Podržite jedini hrvatski neovisni medij gašenjem AdBlocka na Indexu te šeranjem naših članaka.

Hvala,


i redakcija Indexa
SAZNAJTE KAKO UGASITI ADBLOCK NA INDEXU