Index Rouge
Frajeri

Njegova strana priče: Sve je ostalo varka

D.PL. / SRIJEDA, 11.02.2015 14:00 Nemoj biti ona koja ne vjeruje. Ona koja se odlučila pomiriti. Koja je odlučila da bolje ne može. Da nije drugačija. • Samo jednom se ljubi. Ako je iskreno, samo jednom je i dovoljno.
  

Foto: Siništa Uštulica, Ilustracija Index

KADA sam zadnji put poklonio nekome nešto za Valentinovo? – prošlo mi je kroz glavu dok sam obilazio dućan nedavno. Police krcate medvjedićima različitih veličina i boja, a svi s istom porukom: Volim te. Danas od njih ne možeš vidjeti ništa drugo u dućanima. Za tri će pak dana te police biti prazne, a medvjedići svoj dom pronaći negdje drugdje, koji će dijeliti s još nekoliko njih od proteklih godina. Sve zbog ljubavi. I pokazivanja iste. Nije prošlo baš toliko dugo, razmišljao sam, jedino nikada nisam bio od uobičajenih rituala kojima se dokazuje koliko ti je stalo do nekog. Naročito ne u materijalnom izdanju od 79,99. Popust ako imaš karticu.
 
Sjećam se, baka mi je uvijek govorila kako ne bi voljela da ostanem sam. Govorila mi je bila da vidi kako oko mene ima mnogo djevojaka, ali kako bi htjela da odaberem pametno. Da odaberem pravu. Da se ne povodim za krivim vrijednostima. Da nekad jednostavno ne znači i bolje. Da ne gledam uvijek isto. Da isto gledam drugačijim očima. Nekada ćeš na mjestima na kojima nikada ne bi ni tražio, pronaći nekoga, koga nisi ni znao da tražiš. Nekada. Ali, uvijek ćeš se za tog nekog morati potruditi. Pravog, nekog.
 
- Znao sam hoditi i po 8 kilometri da bih došao do njene kuće kada joj otac i mater nisu bili doma. Nije bilo ceste kao što ju danas imaš. Išlo se nekim prohodnim puteljcima, pored izvora i tako sve dok ne dođeš do sela. Kada sam već došal do sela, mogao sam ju samo poljubiti za laku noć i vratiti se. Već se bilo smračilo, a mene je čekalo još toliko kilometri kroz šumu nazad. Ali, nije mi bilo žao. Vrijedilo je pa makar na 5 minuti. I tako svaki dan. – slušao sam razgovore starijih mještana, inače bakinih i dedinih prijatelja u to kasno ljeto na terasi njihove kuće u Crikvenici. Sati su prolazili, a da ja nisam rekao ni riječi. U nekim drugim uvjetima, za starog pričopričalicu poput mene bio bi to šok za organizam. Ali, ne i tada. Upijao sam svaku riječ. Nije me bilo briga što je ljeto i što propuštam najbolju zabavu u centru. Što moji na Črnom molu otvaraju već treću bocu nekog skupog alkohola, a slatke hostese ih oblijeću cijelo večer. Nije me bilo briga što neću imati što ispričati frendovima dan poslije na plaži. Zaista nije. Jer imao sam najbolju večer koju sam mogao imati. Imao sam priču za sebe. Nešto što nijedan moj vršnjak ne bi mogao ispričati.
 
Nekoliko godina kasnije, na istom mjestu, u gotovo isto vrijeme, gledao sam baku i djeda kako slave 50. godišnjicu braka. Oboje bolesni, deda je već dosta teško hodao, ali u jednom je trenu ustao, bacio štake i zaplesao s mojom bakom. Bilo je to nekoliko minuta grljenja, poljubaca i mnogo krivih koraka. Toliko pravih, da ako do tada nisam bio siguran, u tom trenu bio sam sigurniji no ikad: meni ne trebaju medvjedići, ja želim kilometre.
 
Letvica je moja postavljeno visoko. Kriteriji nekad ne toliko bitni, sada su prioritetni. Nešto sam pronašao nedavno. Napisao sam ne tako davno. Meni, kao podsjetnik. Tebi, ako ćeš pročitati. Nisam mislio podijeliti. Ali, ipak. Možda zato što mi je neki dan bio bakin rođendan pa me podsjetilo. Na njene riječi. Na njih dvoje. Na ono što tražim. Možda zato i što je Valentinovo. Dan kada zaljubljeni pokazuju svoju ljubav. Dan kada oni koji nisu razmišljaju zašto. A možda jednostavno iz razloga što mislim da trebaš znati.
 
Ako se već zaljubljuješ, zaljubi se u djela. Zaljubi se i u riječi, ali imaj na umu da se riječi mogu naučiti. Misliš li da bi on mogao biti taj, jer je nevjerojatno kako završava svaku tvoju započetu rečenicu, zapitaj se nije li ih koristio već možda. S drugima. Dok ti prodaje istrošene riječi, negdje iza stoji on. Netko tko nije toliko vješt na riječima i slatkorječju. Netko tko uvijek stoji zadnji u redu i redovito gubi zbog tipova kao što je ovaj. Netko na koga nikada do sad nisi obratila pozornost, jer si bila zauzeta praznim pričama kratkog sadržaja, koji su mnoge već spoznale. I onda kada si zaključila da svi su isti i da ne vjeruješ više nikome, shvatiš da je krivica jedino u tebi, jer slušaš umjesto da gledaš. Pusti priče, davno si prerasla slikovnice. Traži djela. Traži ljubav. I poštovanje. I razgovore cijele noći. I stajanje na kiši s kazetofonom u ruci. I na kraj svijeta ako je potrebno. I svaki mogući klišej. Što god treba da budeš sigurna. Da si na njega čekala. I da je on čekao tebe.
 
Zaljubi se u staru dušu. Dušu koja je proputovala svijet. Koja je vidjela i dobro i loše, ali izabrala najbolje. Dušu koja te vidi zatvorenih očiju. Koja prepoznaje i prije nego što te osjeti. Dušu koja dolazi iz nepoznatog svijeta tebi jako poznatog. Jer nema goreg od gledanja kada ne vidiš. Od slušanja kada ne razumiješ. Od želje kada to nije ono što želiš. Zaljubi se... iz svih pravih razloga, ma koliko se činili krivim. Toliko puta krivi će te vlak odvesti na pravo mjesto. Zaljubi se u dušu. Tijelo svatko može imati.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
 
Nađi romantika. U ovom ludom svijetu gdje sve se promatra kroz prizmu cijene i dobiti, ono je još jedino što je besplatno. Zagrljaj, poljubac, lijepa riječ i zaljubljeni pogled ne koštaju ništa, a opet ih ljudi konzumiraju kao da je riječ o najskupljem dobru . Koliko parova funkcionira na temelju jedne ruže, jednih naušnica i skupe večere. I možeš vidjeti da su sretni. Zaista jesu. Dok su ruke pune darova. Dok se moraju smješkati. Dok ne dođu doma. Dođe tako vrijeme kada maske više ne vrijede, kada treba skinuti šminku i leći u prazan krevet. Pored njega. I nema tu riječi. Nema ni poljupca ni zagrljaja. Dobila si svoju ružu, večeru i poklon na kojem će ti prijateljice sutra zavidjeti. Koja si ti sretnica. Imaš sve, govorit će ti. A nemaš ništa, znat ćeš samo ti. Shvatit ćeš da si bogata jedino onda kada imaš nešto što novac ne može kupiti.
 
Ako ikada budeš morala izabrati, izaberi onog drugog. Bez razmišljanja. Jer da ti je doista stalo do prvog, drugog ne bi ni bilo. Nije to neka mudrost, ne možeš voljeti dvije osobe podjednako. Ako i misliš da ti to možeš, budi sigurna da nekog voliš manje. I to će ti postati jasno, kada jedan od njih otiđe. U životu je sve stvar odluke. Nema dobrih i loših. Postoje samo one koje zaista želiš i one koje misliš da želiš. Što god odlučila, budi sigurna da to ne želiš. Zabludu je teško spoznati, još teže je se riješiti. A najteže vratiti - potraćeno vrijeme na krive ljude kada nisi znala bi li ostala. Ili otišla. Zauvijek. 
 
Nemoj biti ona koja ne vjeruje. Ona koja se odlučila pomiriti. Koja je odlučila da bolje ne može. Da nije drugačija. I da nikada nije ni bila. Da je sve ono što je htjela samo puka bajka. Priče koje su joj pričale prije nego li je zaspala. Nemoj biti ona koja mora prihvatiti realnost. Gdje ti živiš? Pusti druge nek se čude, tvoj svijet je savršeno mjesto. Tebi. I onima kojima dozvoliš da uđu. Nitko pak nije savršen. Ipak, nečije je nesavršenosti lakše podnijeti. Nečije su nesavršenosti nekima savršene. Ma koliko god se teške činile. Tvoj svijet, samo je tvoj. Štogod drugi mislili o tome. I nema ništa loše u tome što ti želiš. Nema ništa loše u tome što tražiš nedostižno. Nema ništa loše u tome što tražiš neobično. Traži obično samo kod posebnih ljudi. Obični ljudi ne mogu te učiniti posebnom. 
 
Ako se već zaljubljuješ, zaljubi se za cijeli život. Iz svih pravih razloga koji će se nemalo puta činiti pogrešnim. U pravu osobu koja će se možda katkada činiti greškom. Tada. Iako je to daleko od istine, jer istina je da za svakog od nas postoji mnogo osoba, ali samo jedna ona prava. To govorim uvijek. U to vjerujem oduvijek. Imam i zašto. Moji baka i deda sada su negdje drugdje. Na nekom boljem mjestu. U kratkom vremenskom roku otišli su zajedno. 55 Valentinova, jako puno kilometara i dragocjenih trenutaka, oni su još uvijek zajedno. Bez ijednog medvjedića. Bez nepotrebnog dokazivanja. Sebi i drugima. Bez ispraznih poruka. Imali su nešto mnogo bitnije. Nešto stvarno. Nešto što je trajalo. Što traje. I trajat će zauvijek. 
 
Samo jednom se ljubi, pjevao je Mr. Morgen. Pomalo staromodnom, u nekim stvarima još uvijek tradicionalnom, meni je ovo jedna od najdražih pjesama. U doba kada je glumatanje bilo nepoznat pojam. U doba kada si se morao malo, puno više potruditi od slanja jedne sms poruke. U doba kada je poruka značila pismo. Pismo koje si pisao ono jednoj, do koje si hodao kilometrima. Samo da bi joj rekao laku noć. Volim te nije bilo potrebno. Djela su govorila više. Mnogo više. Više od 79,99. Samo jednom se ljubi. Ako je iskreno, samo jednom je i dovoljno.
 
Pssst! Ostale kolumne Deana Pelića pročitajte ovdje!
Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Podržite jedini hrvatski neovisni medij.
Molimo vas, ugasite AdBlock na Indexu.

U proteklih 15 godina Index.hr je pisao o Sanaderu dok su drugi mediji šutjeli. Pisali smo o Todoriću i Mamiću dok su im se drugi uvlačili u guzicu. Otkrili smo Linića i za to platili visoku cijenu. Index vam je pri tom potpuno besplatan.

Podržite jedini hrvatski neovisni medij gašenjem AdBlocka na Indexu te šeranjem naših članaka.

Hvala,


i redakcija Indexa
SAZNAJTE KAKO UGASITI ADBLOCK NA INDEXU