-Jebote, kako je dobra - jedva je suzdržavao riječi dok je neumorno zurio u nju. Poznanik. I još nekoliko desetaka njih koji su stajali pored. Ja, također. Ipak smo svi mi samo muškarci - neki više, neki manje. Ali, opet samo muškarci. I svatko će pogledati. Ipak, ne traje svačiji pogled jednako. Kao ni što svatko ne gleda isto na isti način. - Kako bi ju karao – Peliću, jel ju znaš? Ona je neka manekenka sigurno. – Znam ju. Iz viđenja samo. Nismo dobri i nije manekenka. Ali, istina, dobra je – kažem i okrenem pogled. – Jebena je. Daj nas upoznaj. – nastavlja on. I prije nego li sam odlučio ostvariti mu, naizgled, adolescentsku želju i mahnuti joj, ona je mahnula meni. Samo nekoliko minuta kasnije stajala je s nama. Nisam je stigao ni upoznati sa svima, a poznanik koji je dobar dio večeri proveo gledajući je, sada ju je obasipao rečenicama, koje su između ostalog uključivale riječi sexy, najljepša i ostatak superlativa koje je vrlo vješto izgovarao kao da ih poprilično često koristi u razgovorima. Subotom navečer. Vani. S curama. Sličnog izgleda, jednakog karaktera. Što piješ, bilo je zadnje što sam čuo prije nego li sam nastavio razgovor s frendom, a i zadnje što me zanimalo u već viđenoj situaciji. Samo nekoliko minuta kasnije, ona je već stajala za drugim stolom, kod drugog frenda, ispijajući novo piće jednako onom koje joj je ovaj bio naručio, jednako smješkajući se, slušajući novu dozu superlativa. Nepotrebno reći kako sam je u nekoliko navrata tijekom večeri vidio za nekoliko različitih stolova: i dalje je pila isto, smijala se isto, a vjerojatno i slušala isto. S drugim frajerima. Oni su je i dalje grlili, hvatali za guzu, tu i tamo netko bi pokušao i nešto više, a ona se i dalje samo smijala. Classy and fabulous.

 

Sexy. Jebena. Najljepša. Tri riječi i ona je svoj cilj ostvarila. Trosatno spremanje, šminkanje i oblačenje valjda najkraćih mogućih vrućih hlačica se isplatilo. Čula je što je htjela. Tko zna koliko čaša šampanjca poslije i on je svoj cilj ostvario. Uz samo tri riječi, dobio je ono što je htio. Tri riječi od kojih se nijedna nije nalazila na njenoj naslovnoj fotki na Facebook profilu. – Frendica ti se jebe vrhunski. Malo je priglupa, ali zna dovoljno za ono što treba - čitam u poruci popraćenoj s brdo smajlića nekoliko dana kasnije. Poznanik. S razlogom ne kažem frend, jer frendovi nismo. A i nisam siguran da bi mogli biti, s obzirom da se svaki razgovor u koji je on bio uključen odnosio na seks, pičke i vikend. Tim redom. Nedjeljom bi ta tri termina spojio u istu rečenicu pa bih onda još jednom imao prilike poslušati o avanturama prethodne noći. Jebeno, kaže mu zadivljeno moj frend, koji svaku njegovu riječ doživljava inspirativno i jednakim intenzitetom, kojim je i moja "frendica" svršila noć prije. Frend je naime zauzet već sedam godina. Tih sedam godina vikende redovito provodi vani. U društvu poznanika. Upija njegove priče i divi se njegovom iskustvu. Tih sedam godina svaki vikend želi prevariti svoju curu. Uskoro zaručnicu. Sedam godina slušanja priča poznanika, sedam godina željenja, sedam godina varanja. U glavi, barem. Znam da uvijek nešto pokušava, ali nisam siguran je li mu ijedan urodio plodom. Uspjehom mislim. Plod bi bio itekako problematičan kraj naizgled savršene veze. Ruku na srce, teško da će i imati uspjeha. Barem ne na mjestima na kojima ga on traži. Novaca nema, o izgledu je nezahvalno govoriti, ali svejedno on mu ne može biti zahvalan. Dobar je dečko, ali o tome je u današnjem svijetu bespotrebno raspravljati. Cura s početka priče riječ dobar veže uz neke druge imenice. Uz neka druga razmišljanja. Uz neke druge ljude. Poznanika. Lika s tri riječi, nešto više para i dokazane nevinosti. Kada je o inteligenciji riječ. I to je u redu. Oduvijek je svijet funkcionirao na način da par para nađe. I zaista ne mislim ništa loše o tome. O dvoje solo ljudi koji se razumiju (čitaj: zabavljaju) na način njima razumljiv (čitaj: zabavan). Sasvim dovoljno da rade štogod ih je volja, a da im svijet oko njih nema što prigovoriti. Na kraju krajeva, nije ni ona ta, ali ni poznanik, koji iza sebe imaju sedam godina veze i neutaživu želju za varanjem. Zaručnica mu jedino može biti sretna što mu se ta ista želja vjerojatno nikada neće ostvariti. Ali, i želja je dovoljna, jer činjenica je da ne varaju oni koji mogu, nego oni koji ne mogu. Prvom prilikom.

 

Cura s početka priče ne bi znala ništa o tome. Kako bi i mogla kada je jedinu vezu koju je imala bila ona kada je upisivala faks. A faks je daleko od ljubavi. To znamo svi mi koji smo studirali. U nekoliko rečenica koje progovorimo svaki put kada se sretnemo zapravo potvrđuju poznanikovu priču. Iako nisam siguran kako se jebe, sasvim sam siguran da joj se vokabular ne razlikuje u mnogočemu više od onog poznanikovog. Par para nađe, zar ne? – Jel ti poznaješ onu malu kaj vodi ono na TV-u? Jesi bio na otvorenju onog novog dućana? Mene je zvao taj i taj, ali fakat sam se ubila u petak, tak da mi se nije dalo. Kako je bilo jebeno prošli vikend, šteta kaj nisi bio, ne znam ni tko nas je vozio doma. Di si ti bio? – Radio sam i došao kasno s puta, a onda čitao neke knjige koje mi trebaju sada za predavanja. Idem za Coacha. Lifecoaching. – Life kaj? Kaj ti briješ jebote? I te tvoje kolumne? Kaj ti je? Daj idemo piti. Naši su razgovori nadasve bazični i gotovo uvijek završavaju jednako. Razgovorom o vikendu. Vikendu koji ona jedva čeka budući da joj predstavlja ono jedino što zna i u čemu je najbolja. Puno vanjštine, besmislenih razgovora, čaša šampanjaca i bezbroj prividnih komplimenata. Komplimenata korištenih u isključivo jednu svrhu. Komplimenata koje će ona objeručke prihvatiti. Komplimenata koji će joj vrlo brzo dosaditi.

 

-Pročitala sam tvoju zadnju kolumnu. Takvi muškarci ne postoje. Zašto ja nemam nekog takvog? Kada će mene netko tako voljeti? – budi me poruka u neko doba noći. Vikend. Ona nije vani. Ona čita moje kolumne, dok se vani nemali broj muškaraca uključujući i poznanika pitaju gdje li je, točnije s kim li je dok jedni drugima prepričavaju priče vezane uz nju. Priče nimalo lijepog sadržaja. Priče koje nijedna cura ne bi trebala čuti. Priče koje nijedna cura ne bi trebala zaslužiti. Ipak, ne moraš se bojati da li će te netko voljeti. Na kraju krajeva muškarci vole takve cure. Zaista. Ali, jednokratno. Onako da prođe vrijeme. Zbog dobre priče frendovima. Da bace nešto pod jaja. Da kresnu nešto s nogu. Bez stajanja, jer istina je da takva cura ni ne zna stajati. Ni sama za sebe. A kamoli uz nekog drugog muškarca. Istina je da će takvu curu muškarac "okrznuti" samo u prolazu. Onako, usput. Vikendom. Dok traži onu pravu. A prava će kada tada doći. I to onoga trenutka kada se ti zaljubiš. Tada ćeš vidjeti koliko si zamjenjiva. I onda ćeš vidjeti što muškarci zapravo traže. I što ona ima, a ti ne. I onda ćeš se htjeti promijeniti. Zbog njega. Jer ti to možeš. Jer ti to želiš. Jer ti njega voliš. Ali za vezu je potrebno dvoje. Sada je kasno. I onda ostaješ sama.

 

Idući put, prije nego li me opet upitaš isto, stani na sekundu i razmisli. Što dobivaš, a što daješ? Najlakše je tražiti, a nemati ništa zauzvrat ponuditi. Na kraju uvijek dobiješ ono što i zaslužuješ. Problem je u tebi. I jedino u tebi. Privlačiš ono što i sama jesi. Par para nađe. Kažu, s kim si takav si. Tražiš ljubav, a sama nemaš nekome što pružiti. Da nije vikendom. Da nije pijano. Da nije jednokratno. Reci mi, želiš li zaista cijeli život biti nekome samo usputni poznanik?!

 

Pssst! Ostale kolumne našeg Deana Pelića pročitajte ovdje!