ZNAŠ kako najlakše steći prijateljicu? Kažeš curi: volim te. A ona će tebi: I ja tebe. Kao frenda. I onda se družite. Ona tebi priča o dečkima koji joj se sviđaju. Ti se praviš da slušaš, ali zapravo znaš da nijedan nije dovoljno dobar za nju. Osim tebe, naravno. Ti njoj pričaš o curama koje se tebi sviđaju. Iako za tebe postoji samo ona. Naravno. Ona šuti, jer iako te voli kao frenda, ne želi te izgubiti zbog druge. Eh, kad bi ona barem znala to što ti znaš. Eh, kad bi barem ti znao da ona zna. Da to nije prijateljstvo. Da je to više od prijateljstva. Da se tebe pita. Da to nije ljubav. Da se nju pita. Ali, i dalje šutite, jer niste zajedno. A znate da prijatelji ne možete biti.

 

Zašto? Zato. Najkraći i najlakši odgovor na tu temu. Svaka iduća riječ je daljnje kompliciranje nečeg što je i ovako dovoljno komplicirano. Muškarci i žene jedva da uspijevaju biti zajedno, a kamoli još i da se druže. Svako druženje muškarca i žene je već u startu komplicirano. Ako nije, biti će. Zašto? Zato. Ljudski su odnosi komplicirani. Ljubav najviše. Prijateljstvo odmah iza toga. A tek oboje zajedno odjednom?! Previše. Pa čak i za nas ljude. Od kojih neki nisu sposobni ni voljeti, a kamo li prijateljevati. A kamo li oboje zajedno odjednom.

 

Zašto ne? M + Ž = Best friends forever. Zaista, zašto ne? Kada je moguće. U rijetkim situacijama. Ali, jest moguće. Ja sam primjer. Imam dvije prijateljice, s kojima nikada nisam bio. Dvije cure koje mi znače više nego ijedna cura s kojom sam bio. Dvije cure koje će mi vjerojatno uvijek značiti više nego ikoja cura s kojom ću ikada biti. Iz samo jednog razloga: jer ih znam duže. Znam ih više od dvadeset godina. Poznajem ih cijeli svoj život. I nikada, ali nikada mi nije palo napamet gledati ih na način drugačiji od onog na koji sam ih gledao cijeloga života. Prijateljski. Isključivo prijateljski. Za njih sam uvijek tu i biti ću uvijek tu. Ma koliko one frajera promijenile, s koliko god ja cura bio. Neke stvari ostaju nepromijenjene. Naše prijateljstvo ostaje netaknuto. I kada me pitaju vjerujem li u muško-ženska prijateljstva, uvijek ću reći da. Imam i zašto vjerovati. Znam zašto to govorim.

 

Ipak ne. Budimo realni, takvi primjeri jesu rijetki. Danas, kada se malo tko druži s nekime s faksa, s posla, a kamoli iz osnovne škole. Takvi primjeri su iznimke. Iznimke koje potvrđuju pravilo. Iznimke koje pokazuju da muško-ženska prijateljstva zapravo ne postoje, ukoliko ona nisu sklopljena nekada davno. Davno, prije no što smo znali da bi se možda jedno u drugo mogli zaljubiti. Davno, prije no što smo mislili da će se o tome raspravljati. Davno prije, jer nismo znali da je tako nešto i moguće. Jer nismo razmišljali. Jer se nismo opterećivali. Jer nismo znali da muškarci i žene ne smiju biti prijatelji. Ipak, istina nije daleko: muškarci i žene teško opstaju kao prijatelji. Još teže ostaju prijatelji. Istina je da prije ili kasnije, netko od njih dvoje osjeti nešto. Dovoljan je jedan krivi pogled. Dovoljna je jedna krivo izgovorena rečenica. Dovoljan je jedan zalutali leptirić. I paf. Gotovi smo. Zaljubljeni. Zatelebani. Ne možemo disati. Ne možemo pričati. Ne možemo vjerovati. Da smo se mogli zaljubiti. Ne u njega. Ne u nju. Pa on mi je kao brat. Pa ona mi je kao sestra. Znamo se cijeli život. Znamo sve, ali ovo nismo mogli znati. Tko je i mogao?! To nije moguće.

 

Ipak je. A to se i najčešće događa. Zato. Ne pitaj puno. Neke se stvari ne daju objasniti. Što više vremena provodiš s osobom suprotnog spola, počinješ kužiti da te privlače stvari za koje nisi mislio da će te privući kod nje. Počinješ shvaćati da fizički izgled nije primaran. To ne znači da nema fizičke privlačnosti. To znači da nema površnosti. To znači da počinješ primjećivati i druge stvari koje možda, ukoliko je situacija obrnuta, ne bi primjećivao. Nekada, čitaj najčešće, trčimo samo za lijepim licem i dobrim tijelom, a onda se brzo ohladimo kada, čitaj najčešće, skužimo da je to sve što i dobijemo. Na kratke staze. Na duge staze. Apsolutno je svejedno, jer to nije nešto na što bi itko potratio svoje trčanje. Zato radije produžiš korak i usporiš. Pogledaš sa strane i skužiš da je svo to vrijeme uz tebe uvijek jedna i ista osoba. Ona. On. Frendica. Frend. I onda ne možeš, a da se ne zapitaš zašto je ona uvijek tu. Tim bitnije, zašto ti očekuješ da će ona uvijek biti tu. Tim bitnije, što točno znači da je ona uvijek uz tebe. I kada se zaljubiš, i kada prekineš, ona je negdje sa strane. Promatra. Nekada iz daljine. Ali, uvijek prisutna. Ne možeš da se ne zapitaš, zašto ne bi napravili dodatni korak. Iskoračili i prekoračili prijateljstvo. I postali nešto više. Nešto kao par. Probali nešto više. Nešto kao ljubav.

 

Kažu da se iz prijateljstva rađaju najljepše ljubavi. Ljepše nego one iz ljetnih avantura. Ljepše nego one iz noćnih klubova. Ljepše nego one stvorene online. Ne bih znao. Meni se nikada nije dogodila. Nažalost. Volio bih da je. Iz razloga što je to lagano. Jednostavno. Što nema bespotrebne drame i konstantnih iznenađenja. Što nema prljavih igri i neočekivanih situacija. Iz razloga, jer se znate. Poznajete. Jako dobro. Godinama. I znate tko ste, odakle dolazite te što jedno drugom značite. Znate da nema laži, licemjerja i razočaranja. Svega onog što netko novi inače, svjesno ili ne, donosi u tvoj život kada ga upoznaš. I zato je to dobra stvar. I zato je to nešto što bi ti se trebalo dogoditi. I zato je to nešto što bi svi trebali željeti. I zato je to nešto što ti se, ruku na srce, vrlo vjerojatno nikada neće dogoditi.

Kao frenda. Kaže ona. I ispriča priču mog života. Tvog života. Po sto i prvi put. I smjesti te u frendzonu. Tamo gdje završavaju svi dobri i fini dečki. O onim drugačijima slušat ćeš iz njenih priča. I pitati se, zašto ne vidi stvari na način na koji ih ti vidiš. Zašto ne razumije ono što ti već odavno znaš. Zašto samo kao frenda, kada je ona tebi jedina. Zato jer svaki drugi odgovor je samo daljnje kompliciranje nečeg što je i ovako dovoljno komplicirano. Nečeg što teško možeš razumjeti pa taman i da ti objasni. Silver lining u cijeloj priči jest da si barem dobio iskren odgovor. Jer mogla je slagati. Mogla ti je dati lažnu nadu i reći: i ja tebe. Mogla je to reći, jer joj je dosadno u životu i fali joj muškarac. Mogla je to reći, jer trenutno nema nikog drugog pa ćeš i ti biti jednako dobar. Trenutno. Dok ne naiđe netko drugi. Ti. Frend kojeg poznaje cijeli život. Njen buraz kojeg nikada nije imala. Buraz, koji zapravo razmišlja kako bi ju htio oženiti, a ona i dalje razmišlja o onom liku kojeg je sinoć upoznala vani, ostavivši tebe na cjedilu. Vi ste ionako samo frendovi. Možda najbolji, ali ipak: samo frendovi. I koliko god to tebi bilo mrsko, a s obzirom da ona nije zainteresirana za ništa više, to je sve što ćete i biti. Ali, još kratko. Vrlo kratko.

 

To ne može opstati. Ti bez nje(ga) ne možeš ostati. On(a) te neće voljeti. Ne, na način na koji ti želiš. Ne, na način na koji bi trebala. Ne, na način kako zaslužuješ. "Ali, ja ću voljeti za oboje", i sam sam čuo nekoliko puta. I shvatio koliko je takvo što smiješno. Ne, jer nije moguće. Moguće je. Ali, zato jer nije realno. I zato jer takvo što nema budućnosti. Zato (jer) takvo što ne postoji. Onoga trenutka kada se jedno od vas dvoje okrene i kaže: "Mislim da te volim više nego što bih trebao", stvari više nikada neće biti iste. Jednom izgovorene, te se riječi teško brišu. A ako ih ne dobiješ natrag, postane neugodno. Toliko jako da se nekada staro prijateljstvo lako zaboravlja. I onda misliš kako nema smisla. Kako bi bilo bolje da si šutio, jer ovako si sve pokvario. A moglo vam je biti super i dalje. Ti nju voliš. Ona tebe isto. Ali ne i jednako. Kao frenda. I tako unedogled. A ti šutiš, jer nisi siguran. Jer ona možda ne misli isto. Možda. A možda ipak misli jednako. Možda ona misli isto što i ti. Možda ona šuti jer i ti šutiš. Možda bi vam zaista moglo biti super. Možda. Kad bi samo znala ono što ti misliš. Da za tebe postoji samo ona. Možda. Kad bi samo znao ono što ona misli. Da za nju postojiš samo ti. Možda bi vam moglo biti lijepo. Ako šutiš, nećeš nikada znati. Ako ne probaš, nikada nećeš ni imati. S obzirom da nemaš što izgubiti, što kažeš?

 

Pssst! Ostale Deanove kolumne pročitajte ovdje!