Foto: Instagram, Ilustracija Index

Tjedan drugi

Ponedjeljak

Stojim nepomično ispred goleme staklene zgrade na Aveniji Madison i pogledom uprte u nebo gledam nazire li joj se kraj. Ovdje bi trebao biti novi tehnološki inkubator, o kojem pišu Wall Street Journal i NY Times - moj novi ured.

Ulazim u prelijepi atrij čiji je stakleni strop visok skoro koliko i sama zgrada. Srećom morala sam zaštitaru dati svoju osobnu iskaznicu inače mi bi se vrat ukočio od konstantnog gledanja prema gore. Dočekala me moja mlada šefica Jillian da mi pokaže gdje je naš ured. Na prvom katu, u bivšem sjedištu Facebook-a, stotinjak ljudi iz raznih tehnoloških start-upova sjedi za kompjuterima na dugačkim paralelnim stolovima. Zidovi su šareni, sve je otvoreno i nema pregrada nigdje kako bi se povećala kreativnost zaposlenika. Dok me Jillian vodi duž tog golemog prostora, čiji prozori sežu od poda do stropa visokog 7-8 metara, svima me predstavlja kao 'mondenu plavušu sa sjajnim smislom za copywriting’. Okej... Dolazim za naš stol i tu se umalo rasplačem. Moj stol gleda na povijesni tunel na Park Avenue, Chrysler i MetLife zgrade. Gledam s osmjehom od uha do uha i potajno se u sebi molim kako ovo nije moj vrhunac života.

Utorak

Gledam u njega, i milujući mu tepam: “Falio si mi bebo, ali sad smo zajedno opet, moj Subway sendviču.” Taj fast food ovdje… Najgore. Nekonvencionalni, prenaglašeni okusi po niskim cijenama. To će biti moj kraj. Obučena u crnu haljinicu i crne špic cipele išla sam u Chelsea na privatnu HBO premijeru dokumentarca “Dangerous Acts”, Jillianine prijateljice kojoj je prošli dokumentarac bio nominiran za Oskara. A čini se da će i ovaj biti - sjajan uradak! Osjetila sam kako mi vjetar nosi kosu i inspirirana prelijepim ulicama Chelseaja stavila sam u slušalice Robyn - Dancing On My Own. Uslijedilo je hodanje u ritmu uz mini koreografiju po praznim ulicama. Cijelim putem sam zabavila svega 3 i pol’ osobe, koje u potpunosti nije smetalo šta radim. I to je to, to je New York. Sve dok ih to doista ne ugrožava, imaš od Njujorčana potpunu slobodu da javno budeš kakav doista jesi, bez osude. To je to što sam čekala marinirajući se u knjigama, serijama i pjesmama inspiriranima ovim gradom.

Subota

Vrijeme za Jillianin tulum u vrtu. Znala sam da su njeni roditelji bogati čim su joj platili studiranje na Harvardu, ali ovoliko… Veliki travnjak ispred velike prekrasne kuće u predgrađu New Yorka, koja je štoviše, spomenik kulture. U vrtu okupljeni otmjeno obučeni mladi ljudi, redom u khaki i bijelom, s mokasinama na nogama. Marko, kojeg sam povela kao svog +1 mi je stalno šaputao kako su ovo ‘Najbjeliji ljudi koje je ikad vidio’ i “Dvije sobe za glazbu. Kome, dovraga, trebaju dvije sobe za glazbu!?”. Vidjela sam da se, iako uvijek siguran u sebe, osjeća pomalo nelagodno zbog toga što su svi rođeni Amerikanci, redom s Harvarda i jako ambicioznih karijera. Taj nametnuti elitizam ja, možda pomalo naivno, nisam osjetila i kada me Marko natjerao da ‘minglamo’ sam spretno uskočila u to. Kao pčela sam išla od grupe do grupe, bacavši svoj maksimalni šarm na tu kremu mladog poslovnog New Yorka. Odnekud je krenula violina i harfa.

Išla sam provjeriti izvor muzike i stala pored nekog dečka. Kad su završili s tim jako neobičnim i pomalo dosadnim činom za jedan ‘tulum', dečko pored mene mi je šapnuo: “Šta misliš, da uskočim sa električnom gitarom i sve ih šokiram?” Pogledala sam ga. Bio je malo viši od mene, plave kose i očiju i s velikim sjajnim osmjehom koji me momentalno potaknuo da ga dalje nasmijem. Odgovorila sam mu: “Uzmi moj make-up i budi član Kiss-a”. - “Ova kuća mi izgleda kao da sadržava lovačko oružje, mogao bi probati glumiti Kurt Cobaina.” I tako je postao jedina osoba s kojom sam do kraja večeri pričala. Otkrila sam da je urnebesan, profesionalni nogometaš, magna cum laude iz političkih nauka sa prestižnog koledža i Talijan podrijetlom. Morala sam se maknuti sa tuluma. Ovo je bilo previse za moje parametre idealnog tipa.

Nove avanture Perle De Medici čitajte na Index Rougeu, slijedeći četvrtak u isto vrijeme!