Cimerica me jučer vodila na 30. rođendan svoje prijateljice Ayanne. Roštilj uz javne bazene duboko u "projectsima" (neboderi kojima je vlasnik vlada ili neka organizacija i u koje useljavaju ljude slabije financijske moći, u New Yorku su to uglavnom afro-amerikanci). Opet sam bila jedina bijelkinja i najmlađa, ali svi su se trudili da se osjećam veoma ugodno. Cure su bile jako simpatične i tople, što će sve cure priznati - nije često slučaj s nepoznatim ženama. Uglavnom su znali gdje je Hrvatska, no oni koji nisu su me nakon par pića jednostavno zvali Europe. Pripremili su takozvani soul food: makarone sa sirom, pečenu piletinu i raštiku. Poput onih fantastično osmišljenih kombinacija u menzi na Cvjetnom. Muzika koja se ovdje sluša svugdje, ne može biti drugačija od one kakva se sluša u Zagrebu. "Pop That", "0 to a 100" i "Shabba" su bili na repertoaru Ayanninog prijatelja DJ K Blacka, nekadašnjeg DJ-a Jay Z-u, Drake-u i sličnima. Ali, kada je krenula ovogodišnja himna New Yorka, "Hot N*gga" od Bobby Shmurde, svi su krenuli plesati Shmoney dance, kojeg je i sama Beyonce na nekom nastupu otplesala i lansirala klinca iz Brooklyna direktno u veliku izdavačku kuću. Začuđeni što znam te stvari i nije mi neugodno plesati, rekli su mi najkomičniju rečenicu ikad - "Europe, you my n*gga!" 

 

 

Napokon sam na novčaniku osjetila teret života u New Yorku gdje stanarina iznosi pola ili, ako si sretniji, trećinu plaće. Ali, nema problema, naučila sam se obožavati kinesku hranu. Pakiranje od šest večera instant-rezanaca košta svega 20 kuna i u njihovim restoranima se za 30 kn može dobiti prefino meso i kuhana brokula, tolike porcije da redovito ostavim polovicu za sutrašnji ručak. Vodu i kavu napunim u uredu, serije se na Netflixu besplatno gledaju prvi mjesec, a kao teretanu sam odlučila prepješačiti doma zapadnom stranom Manhattana nakon posla. Kojih stotinu i pedeset ulica, daljine koliko od istočnog do zapadnog Zagreba. Ima toliko zanimljivih sitnica, lokacija iz filmova i lijepih kuteva za razliku od bogatije, istočne strane. Hura za ekonomičnost! 

 

 

 

Marko me vodio kroz Wall Street koji je, izuzev nekolicine turista, potpuno prazan iza 7 navečer. Nema nijedne stambene zgrade, nijednog znaka života u tim zgradama. Te sablasno tihe zgradurine služe kao savršeno jeziv uvod u ono što je iza ugla - Ground Zero. Mjesto na kojemu su se nekada nalazili tornjevi World Trade Centra. Žamor turista nadglasuje slap vode koji se prelijeva preko goleme crne rupe u obliku kvadrata. Unutar te rupe se nalazi jedna manja kojoj se iz nitijednog kuta gledanja ne vidi dno u koje se slijeva voda. Simoblizira ljude koji su se urušili u zemlju zajedno sa tornjem. Samo sam se jednom osjetila poniznije nego sad, prisjetivši se svih ljudi koji su se naglavačke bacili sa tko zna kojeg kata, jer je to bila jedina alternativa sagorjevanju. Na rubu te dvije fontane, koje su točnih promjera nekadašnjih tornjeva, ispisana su imena žrtava. Jedna studija je pokazala da se skoro svaki Amerikanac prisjeća šta je radio u trenutku kad su tornjevi pali. Godinama se debatiralo kako će se pravilno odati počast i kako će gradnja okolnih zgrada (koje su također bile veoma oštećene) izgledati. Nastavili smo dalje prema ostatku financijskog centra zapadnog svijeta. Uz zgradu Moody’sa postavljena je umjetnička instalacija popularnog Jeffa Koonsa, poznatog po golemim figurama nalik psima napravljenih od balona. Jer šta je dvadesetak milijuna dolara za te divove zaslužne za svjetsku krizu? Svi turisti su se naslonili na kut Moody’sove zgrade i uprli pogled gore. I stvarno, ako pratiš tu liniju možeš točno vidjeti kako završava u vrhu zgrade, sjajna arhitektura. Marko mi je šapnuo "Sad zamisli svo to željezo kako se stropošta na tebe." Uvijek je znao uljepšati atmosferu… 

 

 

 

Počela sam prepoznavati ljude koje srećem na ulici, busu ili u dućanu. Lica koja sam vidjela kad sam tek došla u Harlem. Postali su mi dragi na neki način. Navikla sam se na dobacivanje koje dobivam kad god prolazim. Čak i kad izgledam najgore na svijetu, njih nije briga. Sve što je žensko je zanimljivo i oguglala sam na to već. Navikla sam i na debelog crnca koji svakih nekoliko večeri provodi na ulici sa prijateljima par brojeva niže i smije se najčudnijim smijehom. Navikla sam čak i na miris trave koji svaku večer dolazi u moju sobu od tipova na stepenicama. Bojim se da će mi takve nebitne sitnice faliti kad se vratim, jer u nostalgiji simboliziraju nešto veće i bitnije. New York je najljepši u rano jutro. Kada hodam po refleksijama sunca koje se kao nekakav tepih odbijaju od golemih staklenih zgrada na Park Aveniji. Kada u prolazu osjetim miris svježe ispečenih bagela. Kada se odijela najboljih krojeva mršte na turiste koji stvaraju prepreke u njihovoj žurbi na posao. Toliko sitnica koje su naoko nebitne, ali meni specifične za samo jedno mjesto i jedan veliki trenutak u mom malom životu. I dalje mi se kola samo jedna misao po glavi - ne želim da ovo bude vrhunac mog života. Želim da mi se ovakve prilike nastave nuditi i najviše od svega - želim ih zaslužiti.

 

Pssst! Nove pustolovine naše Perle, čitajte i idućeg četvrtka samo na Index Rougeu!