Foto: Guliver Images/Getty Images

BARCELONA je uzela prvu set loptu u utrci za novi naslov prvaka Španjolske. Jasno da je prerano davati konkretnije predikcije, ali uzevši u obzir kako je Barceloni još od ere Pepa Guardiole siječanj krizni mjesec (fizički su tada zbog periodizacije treninga daleko ispod svojeg maksimuma), situacija je i više nego obećavajuća. Atletico na čelu sa Simeoneom radi vrhunski posao, ali vrlo često je potrebno odigrati ne vrlo dobru, nego perfektnu utakmicu da dobiješ družbu s Camp Noa.

Dva različita poluvremena

Utakmica se može podijeliti u dva dijela, poluvremena koja to nisu : razdoblje od prvih pola sata u kojima je Atletico fenomenalnom igrom demonstrirao zašto je opet dark horse Lige prvaka, i ostatka utakmice u kojoj je, slijedom vlastitih zasluga i nepromišljenih poteza gostujuće momčadi, Barcelona okrenula vodstvo i koliko-toliko kontrolirala utakmicu.

Prvi dio odlikovao je visoki i hrabri presing Atletica koji na temelju intenziteta, broja „osigurača“ koje je imala svaka linija i harmoničnoj kretnji svih 10 igrača u polju može i mora ući u sve obrambene nogometne udžbenike na svijetu. Fleksibilnih 4-4-2/4-5-1 imalo je vrlo usku formaciju u sredini terena što je ohrabrivalo stopere Barcelone da loptu daju na bok, a zgusnutu sredinu izbjegavaju. Na oku je napadačka ekipa uvijek ograničenija aut – linijom i tu je fantastičnim zamkama prilikom koje bi prednji igrači Atletica okupirali Busquetsa i time onemogućili resetiranje napada u sredinu, a najbliži igrači agresivnim pritiskom na malom prostoru oduzeli lopte i tako konstantno razbijali Barcelonin ritam. Sjajan ulazak u utakmicu kojoj je Barcelona doslovno prvi put prešla centar u šestoj minuti susreta, oplemenili su golom Kokea u desetoj minuti utakmice (inače, Koke je bio strijelac kada je prije dvije sezone Atletico porazio i izbacio Barcelonu u Ligi prvaka). Raštimane Enriqueove trupe izgledale su kao da se iz toga ne mogu izvući, ali onda u samo par poteza i minuta pokazuju kako mogu izmisliti golove i pobjedu praktično ni iz čega.

Za 1:1 pogađa Messi nakon pucanja viška u veznom redu Atletica, kada je Neymar prvi puta uspio bez pritiska primiti loptu i odigrati „prebrojavanje“ na Albu koji vraća Messiju i on zabija 25. pogodak Atleticu u karijeri (najdraža žrtva mu je upravo ovaj madridski klub). Dugi gol jedini je donekle pokazao glavnu defenzivnu slabost Atletica danas, a to je nešto s čime se Simeone očito svjesno kockao. Naime, njegovi bekovi su vrlo usko i daleko pratili Messija i Neymara koji su se znali izvlačiti duboko po loptu, što je ostavljalo puno prostora između beka i najbližeg stopera. Bolno je očito bilo da tu postoji koridor otvoren za eksploataciju, ali Suarez se libio maknuti iz sredine. Vrlo nezamijećenu, a ključnu ulogu odigrao je naš reprezentativac, Ivan Rakitić – ulaskom u tu zonu nekoliko napada zaredom sasvim je poremetio defenzivni balans Atleta. Gabi ga je kao korektor vezne linije suparnika puštao, ocijenivši da nije velika opasnost u tom prostoru, što je natjeralo stopera da ga preuzme. Baš je kod drugog gola Godin izašao ispratiti Rakitića, što je ostavilo Suareza u 1 na 1 situaciji protiv Gimeneza. Alves pogađa fenomenalan pas, a Urugvajac to koristi i sada je prednost na strani Katalonaca.

Postupno odumiranje utakmice

Utakmica je i dalje na momente bila živa, ali više to nije bio kontinuirani uzorak, već su razni izolirani incidenti okretali momentum susreta. Bolja reakcija Atletica poslije primitka dva gola vjerojatno je svoj kraj doživjela pretkraj prvog dijela kada je Luis Felipe vrlo neopreznim startom nad Messijem zaradio crveni karton i ostavio svoje suigrače na cjedilu. Drugi žuti Godina 20 minuta kasnije, u krajnje glupoj situaciji u kojoj Suarez nije imao gdje s loptom, trebao je značiti mirno privođenje utakmice kraju od strane vidno malaksale Barcelone koja je pretrčana i s igračem više. Dapače, Griezmannova šansa koju Bravo vrhunski skida mogla ih je vrlo lako koštati izgubljenih bodova, koji su u ovakvoj situaciji dragocjeni. Tri boda više od Atletica, uz utakmicu manje i dvije pobjede u međusobnim dvobojima daje im, u slučaju da pobijede utakmicu zaostatka, dva kiksa prednosti ispred Madriđana. Ispred mrskih madridskih rivala, Reala, imaju sedam bodova prednosti i pobjedu u međusobnom susretu za koju je teško vjerovati da će se nadoknaditi. Budući da za 4 kola stiže i međusobni okršaj dva kluba iz glavnog grada Španjolske, Barcelona je definitivno u pole positionu uoči kraja prvenstva. I dok će mnogi s razlogom njezin uspon (ne samo ove sezone, već pod cijelim Enriqueovim mandatom) opravdano tražiti u Messijevoj genijalnosti, Suarezovoj hladnokrvnosti, Iniestinoj magiji ili Busquetsovoj nadmoćnoj inteligenciji, jedan treći lik šuti, obavlja svoj posao, pa i puno više od njega, a rijetko kada dobije svaku pohvalu koju zaslužuje – Ivan Rakitić.

Evo koliko je Rakitić važan Barceloni

I dok je nepotrebno nabrajati trofeje, statistike u vezi golova ili asistencija i ostale parametre poznate cijeloj nogometnoj javnosti, fokus se mora staviti na ulogu koju nosi, a koju je vrlo lako propustiti kraj sjaja kojim sjaje najveće Barcelonine zvijezde.

Njegova uloga na desnoj strani na kojoj mora pratiti Messijeve kretnje daju Barcelonu optimalnu širinu i formu u napadu – sjajno prepoznaje situacije u kojima će Messi zalomiti prema sredini, i time otvoriti zonu na krilu koju on mora zauzeti kako bi raširio suparničku obranu. Još bolje osjeća kada Dani Alves dolazi visoko u suparnikovo polje ne bi li kombinirao s Messijem, pa se povlači na svojevrsnog libera na toj strani, omogućujući im balans kojeg sezonu prije, s Xavijem u toj ulozi (iako se radi o jednom od najboljih veznjaka u povijesti igre uopće) – nisu imali, bar ne u tolikoj mjeri. Messijeva indiferentnost u obrambenoj fazi igre koja je često rezultirala povećim pritiskom na Dani Alvesa koji je tako podosta i nezasluženo ponio titulu defenzivno jako slabog beka, smanjila se baš Rakitićevim ulaskom u postavu – njegova radna etika, volja da se žrtvuje  za suigrača koji je opasniji kada ne mora misliti na fazu obrane već se pozicionira u optimalnu poziciju da pokrene kontru jednom kada Barcelona osvoji loptu i općenito napredak u obrambenom segmentu igre vjerojatno je najveći napredak kojeg je neki naš igrač pokazao na ovom nivou u dugo vremena.

Ofenzivno, njegov profil direktnijeg veznjaka prikladniji je za ovu, stilski drugačiju Barcelonu u kojoj je zapravo fokus igre na prednja tri igrača, dok se veznjaci tek koriste kao ispomoć u kreiranju boljih situacija za dribling nekom od MSN trojca. Nakon perioda prilagodbe povodom selidbe iz ekipe u kojoj je veliki obim napada išao upravo preko njega, dojam je da savršeno shvaća u svakom trenutku svoje dužnosti – ne guši igru, ima sjajan raspon dodavanja, igra sve jednostavnije i čišće, s manje izgubljenih lopti i baš zato je idealan "glue guy", netko tko će svim fenomenalnim pojedincima dati konkretan okvir. Imate li nekad deja vu, kad zabije gol, na neku epizodu iz Sherlockovog života, kada mu najbolji prijatelj Watson ponudi neko jednostavno rješenje koji se savršeno poklopi s elaboratom čitavog slučaja? Baš je to Ivan Rakitić, danas najbolji sidekick svjetskog nogometa.