Vodeni sportovi

Analiza jedne katastrofe: Sva lutanja Ivice Tucka

KLJUČNI PODACI
  • Od Londona kad je Hrvatska osvojila olimpijsko zlato do danas puno se toga promijenilo, uglavnom na štetu hrvatskog vaterpola
  • Ovo su sva lutanja hrvatskog izbornika Ivice Tucka
Piše: Andrija Martić/Dance.hr
ponedjeljak, 11.1.2016. 07:36
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: Screenshot Dailymotion

ZANIMLJIVO je proanalizirati sastave Hrvatske za velika natjecanja od Londona 2012. pa do današnjeg za EP u Beogradu tri  ipol godine kasnije. Lako je doći do zaključka kako izbornik Tucak u sve te godine nije uspio pronaći niti jednog novog mladog igrača osim Luke Bukića. Situacija iz natjecanje u natjecanje sve konfuznija i lošija, odnosno razvoj reprezentacije nema plana, kao da se uopće ne razmišlja o budućnosti.
 
London 2012. – zadnji turnir s Rudićem
 
Golmani: Pavić i Vićan
Sidruni: Dobud i Hinić
Bekovi: Bušlje, Burić i Buljubašić
Vanjski: Sukno, Joković, Obradović, Bošković , Muslim i Barač
 
Nakon zlata na OI Barač je umirovio, Vićan je ionako bio rezerva Paviću i povukao se s 36 godina. Hinić se s 37 samo reaktivirao u reprezentaciji za Olimpijadu, a i danas igra polurekreativno u Turskoj u Enkeu. Burić i Bošković su  se povukli i rekli uzeti jednu godinu pauze, a Perica Bukić i Tucak su ih obojicu napali preko novina. Burić se ipak vratio prošle godine, a Bošković se pokušao vratiti, ali vidio je da više ne ide.
 
Barcelona 2013. – kreće Tucak
 
Golmani: Pavić i Bijač
Sidruni: Dobud i Paškvalin
Bekovi: Bušlje,I. Milaković, Lončar
Vanjski: Sukno, Joković, Obradović, Muslim, Šetka i Bukić
 
Bijač kao prvi golman Juga po defaultu ulazi u reprezentaciji iako je i danas, 4. natjecanje u nizu i dalje rezervna opcija Paviću. To je „prokletstvo“ pozicije golmana, a još k tome Pavić je u ovom periodu fenomenalan, a niti jedna reprezentacije nema tako kvalitetni opciju na klupi. Doduše Bijač još nije nijednom branio neku iole bitniju utakmicu na niti jednom od prethodna tri turnira. Vjerojatno neće ni sada.
 
Paškvalin se vratio na poziciju drugog sidruna nakon ponovnog odlaska Hinića. Bila je Tucku odlična prilika da pozove Vrlića u tom trenutku, posebice što i nije vjerovao (zašto li ga je onda uopće zvao Wink ) Paškvi jer je u važnijim utakmicama Dobuda odmarao Lončar koji je išao kao treći bek na papiru.
 
Obzirom da uz Bušlju ima Obradovića te Lončara, Tucak je također imao idealnu priliku da odmaranjem Burića da šansu nekom mladom beku i počne njegovo školovanje za idući četverogodišnji olimpijski ciklus. Međutim Tucak je odlučio za tada 33-godišnjaka Ivana Milakovića koji ni u najboljim danima nije bio klasa, a kamoli 2013. godine. Buljubašić je bio ozlijeđen.
 
Umjesto Boškovića i Barača u reprezentaciju ulaze Šetka i Bukić koji su u Tuckovoj eri stalno unutra. Šetka je debitirao na nekom natjecanju s 28 godina, a Bukić s 19 postaje jedini mladi igrač čijoj kvaliteti vjeruje Tucak sve ove 3 i po godine.
 
Budimpešta 2014.
 
Golmani: Pavić i Bijač
Sidruni: Dobud i Lončar
Bekovi: Bušlje, I. Milaković i Buljubašić
Vanjski: Sukno, Joković, Muslim, Bukić, Šetka, Živković
 
Obradović je otišao na operaciju koljena tako da je u momčad umjesto njega ušao Živković koji inicijalno nije dobio niti poziv (bili su tu još ljevak Zović, kao i Kristijan Milković koji je otpao zadnji u dvojbi sa sinom dugogodišnjeg tajnika saveza). Ostatak reprezentacije je jednak kao i godinu ranije uz podatak da je Paškva opet van kruga reprezentacije, a Buljubašić se vratio nakon ozljede. Bošković i Burić nisu se vratili nakon najavljene jedne godine pauze. Bošković je početkom sezone najavio da će otkriti sve detalje povlačenja nakon što su ga Tucak i Perica Bukić prethodno prozivali po novinama, ali nismo ga dočekali, predomislio se. Burić je nešto kasnije otkrio da se on već tada htio vratiti, ali ga Tucak nije zvao.
 
Kazan 2015.
 
Golmani: Pavić i Bijač
Sidruni: Lončar i Paškvalin
Bekovi: Bušlje, Burić i Obradović
Vanjski: Sukno, Joković, Muslim, Bukić, Šetka i Petković
 
Dobud je dobio suspenziju što je značilo da se Paškva po tko zna koji put vraća u sastav. Konačno se i Burić vratio, a Obradović se oporavio od ozljede i po prvi put ide kao treći bek iako, jasno i dalje igra i na drugim pozicijama. Vanjska linija gotovo ista, samo Petković umjesto Živkovića. Petković malo prije 30-tog rođendana debitira.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Iz reprezentacije je nakon 6 godina ispada Buljubašić.
 
Beograd 2016.
 
Golmani: Pavić i Bijač
Sidruni: Lončar i Pavlović
Bekovi: Bušlje, Burić i Macan
Vanjski: Sukno, Joković, Bukić, Šetka, Petković i Vukičević
 
Tucak pokušava vratiti 40-godišnjeg Hinića, ali nakon odbijenice odlučuje se na 5 godina mlađeg Pavlovića nakon što je opet zaključio da Paškvalin ipak nije kapacitet za reprezentaciju. Samo zbog ozljeda Obradovića i Muslim u momčad ulaze dva mlađa igrača, Macan i Vukičević, 22-godišnjaci. Zar mislite da bi netko drugi otpao da su Obradović i Muslim zdravi?
 
Kroz pregled sastava od Londona 2016. do Beograda 2016. vidimo sva lutanja Ivice Tucka
 
Kroz pregled svih ovih sastava vidimo Tuckova lutanja. Najžalosnije je što uopće nema vizije odnosno planiranja za budućnost glede sastavljanja momčadi. Imali smo i ranije primjera kada su se u reprezentaciju vraćali stariji igrači poput Vićana, Vrdoljaka, Hinića, Smodlake itd... Vraćali su se igrači koji su i kao mladi igrali reprezentaciji jer su bili dovoljno dobri, jer su svojim povratkom donosili kvalitetu više. Tucak je promovirao cijeli niz igrača u poznim godinama koji po prvi put nastupaju na nekom natjecanju od Šetke koji je ušao s 28 godina, pa Petkovića s 30, Ivana Milakovića s 33. Vratio je Pavlovića koji će ove godine napuniti 36, a koji je jako kratko prije 10 godina igrao za reprezentaciju  u 2005. i 2006. godini.
 
Bijač i Lončar su se kroz Jug i Mladost etablirali kao vrhunski igrači pa su ušli u reprezentaciju. Iako Tucak nije htio preskočiti Paškvalina pa je Lončara prvi put vodio kao beka. Tamo 2013. Kao što zbog istog igrača jedan Vrlić nikad nije dobio poziv ni na pripreme.
 
Tucak je od mladih promovirao samu Luku Bukića
 
Od mlađih igrača samo je Luka Bukić dobio priliku. I to je stalno tu, ovo će mu biti već četvrto natjecanje, kao i Tucku. Još se nije dogodilo da u barem jednoj utakmici bude među 4-5, ma i više igrača koji su donijeli pobjedu. Čak niti ne zabija gotovo uopće iako igra lijevo krilo i to pored jednog Sandra Sukna koji svakog suigrača čini 30% boljim jer protivničke obrane uvijek na njega više paze što ostavlja više prostora drugima, a on uvijek u pravom trenutku doda idealnu loptu. Nije zaslužio da ga se toliko forsira, recimo Vukičević je u jakoj Mladosti s Udovičićem kao jako mladi igrač pokazivao puno više nego Bukić recimo sa Suknom u reprezentaciji.
Bukić je s 19 ušao u momčad, dok je za Vukičevića lani pisalo da je premlad i da za njega ima vremena iako je tada imao 22.
 
Princip sastavljanja reprezentacije trebao bi biti potpuno drugačiji. Recimo još tamo 2010. (tada 25-godišnjak) vratio bih Markovića nakon ozljede. Čovjeka koji je odlučio polufinale SP-a s 22 godine. uz pravo podršku vjerujem da bi se on već tada ili godinu kasnije vratio u punu formu, a ove sezone igra u klubu jako dobro tako da je za njega opet moralo biti mjesta u 13.
 
Mlađe igrače se kroz reprezentaciju može potaknuti na ozbiljni rad. Vaterpolo je sport u kojem nema puno novaca i igrači odustaju od igranja ili igraju polurekreativno uz druge obveze. Kad nekoga s 18-19 godina pratiš i zoveš u reprezentaciju, kad taj igrač zna da je zaista tu jer će već tada ili kroz koju godinu postati reprezentativac vjerujem da bi još jače i ozbiljnije radio i napredovao. Jer potrebno je jako puno rada da bi se postalo kvalitetan za vrhunsku reprezentaciju poput naše.
 
Usporedba sa Srbijom i kako to radi Savić
 
Najbolje se uspoređivati s boljima od sebe pa uzmimo primjer Srbije i izbornika Savića. On je nakon suspenzije Rađena u vatru odmah ubacio 18-godišnjeg Jakšića. Naš izbornik se nije odlučio na 18-godišnjeg Duževića umjesto Dobuda već za Pavlovića (privremeno za n-ti povratak Paškvalina koji je tada imao gotovo 31 godinu), koji je doslovno duplo stariji. Srbija danas ima iznimno jaku momčad gdje uz ovih 13 igrača imamo braću Rašović, Nemanju Ubovića, Gavrila Subotića i Dimitrija Rističevića koji mogu već sada uskočiti u momčad da se gotovo ne osjeti razlika. A sve su to redom mlađi igrači koji znaju da će doći njihovo vrijeme. A tu je i niz još mlađih igrača iz juniorske reprezentacije koji se većinom kroz Partizan razvijaju.
 
Još ranije je Srbiji odjednom otišla cijela prva postava, nešto kasnije i najbolji igrač i vođa Udovičić s čini mi se 29 godina, pa su i tada imali spremne igrača čijim ulaskom u sastav rezultati ne da nisu pali, već su postali još i bolji. Stoga učeći iz ovog odličnog primjera, a i ne samo zbog toga, princip rada izbornika mora biti sasvim drugačiji. Nemam ništa protiv starijih igrača pod uvjetom da su kvalitetni. Ali teško da je netko baš tako kvalitetan ako nije imao mjesta u reprezentaciji do svoje 30 godine. Da Tucak nije te 2012. nakon Londona kada je imenovan, nije mogao pronaći čak i 2-3 mlada beka pa se između njih odlučiti za najboljeg ili onoga s najvećim potencijalom pa da uz Bušlju i Obradovića, malo kasnije i Burića, uče i napreduju, a ne za jednog 33-godišnjaka.
 
Ako su svi mladi igrači s iznimkom Luke Bukića toliko loši onda je u ove 4 godine trebao inzistirati na potpunom zaokretu u radu s mladima jer smo nekad znali s puno mladih igrača u momčadi osvajati medalje, pa čak i zlato u Melbourneu. Jasno da imamo i danas mlađih igrača samo nisu dobili priliku. A o lutanjima u izboru dosta svjedoči i primjer Kristijana Milakovića koji je prije dvije godine do zadnjeg dana bio u konkurenciji za momčad, pa neopravdano otpao u duelu s Živkovićem (bio jako loš na natjecanju). Obojica igrača nakon toga nisu dobili poziv ni na pripreme niti primjerice na jednu utakmicu svjetske lige.
 
Uz igrače koje imamo žalosno je da nas Srbi ''masakriraju''
 
Tucak se uvijek ''brani'' kako smo mi svjetski doprvaci, kako jesmo i na SP-u prije toga ostali brončani. Osim što smo imali dosta sreće s ždrijebom (oba puta redom neeuropske momčadi protivnici) ili sreće općenito (sjetimo se utakmice protiv Australije 2013. kada je ta momčad u nastajanju propustila veliki zicer da nas izbaci u četvrtfinalu), mi imamo jednog Sandra Sukna koji je fenomenalan igrač. Koji igra stalno, koji je odličan u obrani, fenomenalan u napadu, koji vodi momčad, koji čini suigrače boljima. Imamo najboljeg golmana na svijetu Pavića. Imamo ponajboljeg ljevaka Jokovića. Uvijek imamo najmanje jednog odličnog ili vrlo dobrog sidruna i beka. I uz takve igrače žalosno je da mi nismo stalno u borbi za zlato koje bar tu i tamo i osvojimo.
 
A ne da ne možemo uopće parirati Srbiji pa nas ''masakriraju'' 11:4 u finalu, a da sad u najavama piše da će bit čudo ako osvojimo medalju.
 
Dakle situacija je sve lošija i lošija, a nismo usput mislili na budućnost, niti smo promovirali neke nove igrače.
 
>>> Index donosi analizu u suradnji s portalom Dance.hr
Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.


Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije