RUKOMET

ANALIZA Ova talentirana Hrvatska ne smije bježati od velikih stvari

KLJUČNI PODACI
  • Hrvatska je osvojila broncu na Euru
  • Štrlek je bio najbolji hrvatski igrač na turniru
  • Trojica su oduševili; Marić, Stevanović i Slišković
  • Alilović je ostao dužnik
Piše: Dario Dalmacija
nedjelja, 31.1.2016. 22:33
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: HRS

HRVATSKA je Europsko prvenstvo u Poljskoj okončala na trećem mjestu. S obzirom da je izbornik Željko Babić na turnir otputovao sa šestoricom debitanata, dvojicom igrača kojima je ovo drugo veliko natjecanje u reprezentativnoj karijeri i uz ozlijeđene senatore Domagoja Duvnjaka i Marka Kopljara, treću europsku broncu moramo promatrati isključivo kao veliki uspjeh.

Oprostite na optimizmu

Međutim, ova bronca nije samo potvrda da je Hrvatska dio rukometne elite, nego je i obveza za ovu mladu generaciju koja će već na iduće veliko natjecanje krenuti praćena ogromnim pritiskom javnosti. Fraza poput "bronca zlatnog sjaja" ne smije postati moto ove nove Hrvatske, kao što je to bio slučaj u Golužinoj eri. Ne treba bježati od velikih stvari i odgovornosti. Hrvatska nije rukometni "fićo", već najozbiljniji kandidat za najsjajnije odličje.

Rekli smo uoči turnira kako od ove "štrkljave Hrvatske" ne treba još ništa očekivati uz napomenu da njihovo vrijeme tek dolazi. Ubrzo su nas demantirali i pokazali kako je njihovo vrijeme već počelo. Sa šestoricom debitanata, dvojicom relativno novih igrača i ozlijeđenim "veteranima", koji imaju 27 i 29 godina, pala je bronca pa je sasvim logično razmišljati o višem plasmanu u budućnosti ako se sjetimo svih ozlijeđenih igrača koje je Babić morao ostaviti kod kuće.

Dva, tri imena za budućnost

"Možemo biti i zadnji, ali samo da dobijemo dva, tri imena za budućnost", rekao je Ivano Balić nakon otvaranja Eura. Hrvatska je u Poljskoj odigrala osam utakmica sa skorom pet pobjeda i tri poraza, a gotovo svi igrači dobili su prolaznu ocjenu. Neki su turnir završili sa čistom peticom, a samo je jedan, da se tako izrazimo, pao razred. 

Bez imalo dvojbi, Manuel Štrlek odigrao je najbolji turnir u reprezentativnoj karijeri. Najbolje lijevo krilo Europe turnir je završilo s 80 posto učinkovitosti (43/54). No, Štrlek je već godinama jedan od najvećih aduta hrvatske reprezentacije pa se od njega i očekivalo da bude na vrhunskoj razini. Isto vrijedi i za Domagoja Duvnjaka, koji je najbolji asistent Eura. Njihove kvalitete odavno su nam poznate, baš kao i Baliću, pa su se u Poljskoj tražila nova imena koja će u budućnosti nositi hrvatski rukomet. Mi izdvajamo trojicu koji su se posebno istaknuli: 

Marino Marić - pokazao je da Hrvatska može biti mirna po pitanju kružnog napadača nakon odlaska posljednjeg iz zlatne generacije, Igora Vorija. Prvi pivot reprezentacije bio je 11. strijelac turnira u Poljskoj s visokih 71 posto realizacije.

Ivan Slišković - Hrvatska je na Euro u Poljskoj otputovala bez iskusnog lijevog vanjskog. Marko Mamić bio je debitant, a Slišković se nikada nije našao u poziciji da bude član udarne postave, da se od njega očekuju ključni golovi i da povuče kad zagusti. Pritisak je bio golem, ali on je, unatoč ozljedi, uspio ispuniti očekivanja. Četvrti je najbolji strijelac Hrvatske na turniru.

Ivan Stevanović - najljepša priča ovog Eura. Debitirao je u dresu reprezentacije s 33 godine nakon što je na popis upao kao četvrti golman. Prvo se ozlijedio Ivan Pešić, zatim je otpao i Filip Ivić, a nakon što se ustanovilo da je Mirko Alilović u slaboj formi Stevanović je spremno preuzeo "jedinicu" i oduševio. Turnir je završio s 34 posto obrana, među deset najboljih vratara Europe.

Spasite Alilovića

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Njegov tužan pogled na dodjeli medalja sve govori. Hrvatska javnost brzo zaboravlja, ali Aliloviću su se u čast dizale stranice na Facebooku prije tri godine. Proglašavalo ga se "ministrom obrane", baš kao što se danas na isti način kruni Stevanovića. Turnir u Poljskoj psihički ga je slomio, a pritisak javnosti natjerao da razmisli hoće li se odazvati idućem pozivu izbornika.

Ljude zabavlja ta haranga na nekadašnjeg "ministra obrane", ali činjenica da Aliloviću ne ide u reprezentaciji nije nešto što bi nas trebalo zabavljati. Hrvatska bez pravog vratara, istinske klase, može samo sanjati o zlatnim medaljama. Dokaza o važnosti vratara je bezbroj, od Thierryja Omeyera pa do novog junaka njemačkog rukometa Andreasa Wolffa.

Stoga Valter Matošević, Venio Losert i ostali koji su preuzeli skrb o hrvatskim golmanima pod hitno moraju pronaći način kako da ožive Alilovićevu reprezentativnu karijeru. Ako to znači da treba preskočiti idući turnir, neka. Znao je i Losert biti na ledu pa ga je Červar izvadio iz naftalina 2004. godine. Bio je to potez vrijedan zlata, jer je Venio u Ateni radio čuda na golu.

Aliloviću prije svega treba ukazati na tehničke pogreške koje se vratarima iz balkanske škole ne bi smjele događati. Njegova masa nije dovoljna, a tehnika mu je ista otkako je stao na vrata reprezentacije. Sve su to nijanse s kojima se i sam Alilović mora baviti. Nije samo dovoljno tepati mu kako je talentiran s 30 godina.

Ovaj slučaj s vratarima također je i upozorenje Babiću, koji je dopustio da mu prvi vratar dođe na metu žestokih kritika. Ako je primijetio da je Stevanović bolji izbor, što se jasno vidjelo na utakmici protiv Poljske, zašto je onda protiv Španjolske počeo s Alilovićem? Izbornik ne smije biti rob svojih špranci, kao što je to bio Goluža, već mora osjetiti u pravom trenutku što je najbolje za njegovu ekipu.

Crne rupe kao odraz mladosti i neiskustva

Okosnica hrvatske reprezentacije u Poljskoj bili su Alilović, Čupić, Horvat, Duvnjak, Kopljar, Štrlek i Gojun. Kapetan Kopljar i motor reprezentacije Duvnjak na turnir su doputovali ozlijeđeni. Nakon prve dvije utakmice mogli smo uočiti da Alilović nije u formi, a kako je Gojun iskoristiv većinom u obrani Hrvatska je u fazi napada ostala tek na trojici zdravih i iskusnih krilnih igrača. Sve ostale pozicije popunjavali su, većinom, debitanti. Stoga je razumljivo zašto je Hrvatska imala toliko crnih rupa u igri. Uzmimo za primjer Luku Šebetića. Mladić rođen 1994. godine prva je zamjena Luki Stepančiću u Zagrebu, a kako onda od takvog igrača očekivati da na svom prvom velikom turniru u karijeri nadoknadi načetog Kopljara.

Isto vrijedi i za Marka Mamića. S obzirom da je i Slišković bio ozlijeđen, Babić mu je namijenio ulogu prvog lijevog vanjskog, ali unatoč ogromnoj želji vidjelo se da je još uvijek prezelen kako u obrani, tako i u napadu. S pozitivne strane, navedeni igrači prošli su kroz jednu rezultatski bezbolnu školu i od njih se u narednim godinama očekuje daleko značajniji učinak.

Skinuti luzerski mentalitet

Hrvatska ne zna za finale od 2010. godine. Od srebra u Austriji pa sve do danas, hrvatski rukometaši igrali su pet polufinala i svih pet su izgubili. Babić na idućem turniru mora obratiti posebnu pozornost na psihološku pripremu igrača, jer se samo tako može prekinuti ovaj neugodan niz. Naravno, pod uvjetom da Hrvatska dospije do novog polufinala.

Dosta je bilo pomlađivanja

Hrvatska je na Euru u Poljskoj preživjela pomlađivanje, iako smo riječ pomlađivanje toliko puta čuli iz usta Zorana Gobca da je izgubila na značenju. Ipak, bio je ovo prvi turnir na kojem je Hrvatska nastupila s ogromnim brojem debitanata, koji su Europi pokazali klasu i talent. U prvom nastupu za reprezentaciju osvojili su broncu, a sada je na Babiću i njegovom stručnom timu da stanu s tim pomlađivanjem, nadograde ovu ekipu s imenima kao što su Stepančić, Ivić i drugi te da stvore momčad koja će u godinama koje dolaze osigurati hrvatskom rukometu prvo zlato nakon 2004. godine.

UČINAK HRVATSKIH RUKOMETAŠA NA EURU U POLJSKOJ:

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.


Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije