VEĆ PET godina 41-godišnji Gabriel Batistuta ne igra nogomet. Sada je kod kuće u Reconquisti, u argentinskoj regiji Santa Fe, sa svojom stokom i konjima.

Otkad je prestao igrati aktivno nogomet u katarskom klubu Al Arabi u siječnju 2005. godine, a prestao je, kako sam kaže, zbog bolnih gležnjeva, slavni se argentinski centarfor izgubio na dvije godine u australskoj pustinji.

"Odmarao sam se od 20 godina duge karijere nogometaša", izjavio je Batistuta za FourFourTwo.

Na pitanje o najboljoj desetki od nekoliko vrhunskih s kojima je igrao, Batistuta je odgovorio lagano (Maradona). Na pitanje tko je bio najbolji obrambeni igrač protiv kojeg je igrao, odgovorio je već puno originalnije.

"Nemam pojma. Svi su oni isti jer svi su tukli. U Argentini i u Italiji. Svaki od njih ima kod sebe dio mog gležnja ili koljena. Nekad je bilo daleko teže, u vrijeme dok nije bilo tako puno televizijskih kamera i dok se sporne situacije nisu tako pomno analizirale kao danas, i to pogotovo na gostovanjima".

Batistuta je posebna osobnost. Sam kaže da je jedan od rijetkih Argentinaca poštovanih u bilo kojem dijelu Južne Amerike. U tom dijelu svijeta to graniči s mogućim.

"Vrlo je malo Argentinaca koji mogu otići bilo kamo, a biti jednako poštovani kao u Argentini. Jedan sam od njih. Vole me u Brazilu, vole me u Čileu. Danas mi je jako drago što sam ponašanjem kroz vlastitu karijeru zaslužio taj respekt".

"Imao sam strast igrati za manji klub. Volio sam napredovati, igrati sve teže i teže utakmice, te u njima sve češće i češće pobjeđivati. Predao sam se stoga misiji: učiniti Fiorentinu boljom momčadi. Zašto nisam otišao ranije iz Firence? Volio sam grad, a volio sam i momčad. Trudio sam se koliko sam god mogao osvojiti Seriju A s Fiorentinom. Ali to nije bilo moguće. Stoga sam morao otići čisto da bih si dokazao da s dobrom momčadi i dobrim suigračima mogu osvojiti veliki trofej, u mom slučaju scudetto. Uspio sam to s Romom iz prvog pokušaja".

"Imao sam u to vrijeme vrlo dobru ponudu iz Manchester Uniteda. Nisam otišao jer u to vrijeme, pod broj jedan, engleska liga nije bila najjača u Europi kao što je danas. Što je još bitnije, nisam otišao zato jer nisam osjećao izazov. Tada su u Premier ligi pobjeđivale samo dvije momčadi. Da sam otišao u Manchester United, naslove bih osvajao kao od šale, gotovo bez napora. To nisam želio. To nije moj mentalitet".

Urbana je legenda da su vam građani Firence svakodnevno ugađali poklonima. Je li to točno?

"Jest. Poklanjali su mi svašta, od motocikla do hrane. Ostavljali su mi pred kućom cvijeće i vino. Događalo se to svaki dan. Očigledno, osjećali su zahvalnost zbog svega što sam dao za klub. Kada sam otišao u Romu, navijači su u bijesu razbili moju brončanu statuu koja je stajala ispred stadiona. I dan-danas, međutim, ponosim se zvijezdom na nebu koju su zakupili samo za mene. Nadam se da neće eksplodirati".

Danas Batigol, kako su ga zvali za igračkih dana, kod kuće u Argentini jako puno igra golf, a počeo je igrati i polo.

"Držim u svojoj staji konje za polo. Vlasnik sam farme zajedno s ocem. Uzgajamo stoku. Imam vlastitu polo-ekipu. Zove se La Gloria. Odjeveni smo u ljubičaste majice nalik Fiorentininima, a imamo čak i vrlo sličan grb kao i klub u kojem sam tako dugo igrao. Sve više sudjelujemo na turnirima i sve više napredujemo".

Polo je Batistuta počeo igrati na nagovor prijatelja Adolfa Cambiassa, Argentinca koji slovi za najboljeg igrača pola na svijetu.

"Dogodilo se to ujesen 2005. godine, kada sam na njegov poziv debitirao za njegovu vrhunsku momčad, Loro Piana. Sjajan je tip. Trebao je vještog jahača koji ne zabija golove pa me pozvao. Pobijedili smo na vrlo jakom turniru. Bilo je fantastično".

"U jednom trenutku imali smo kazneni udarac 30 sekundi prije kraja utakmice. Navijači koji su gledali utakmicu počeli su skandirati moje ime tražeći da ja pucam penal. Naravno, mislili su da svoju nogometnu prirodu posjedujem i u polu. Naravno, udarac je izveo Adolfo i pogodio. Ja nisam čak niti pomislio pucati. Zamislite da sam promašio".

"Osjećam i dalje pritisak od gledatelja. Oni očekuju da zabijam golove i u polu, a ja to jednostavno ne znam raditi. Kako bih i znao, kad gol nema čak niti gredu".

"Iskreno, nije lako igrati polo. Meni je najprije bilo jako teško naviknuti se na sedlo, jer sam navikao jahati bez njega. Također, jako je teško uskladiti sve bitne elemente pri igranju pola: jahati, držati palicu, udarati lopticu i raditi s konjem. Jako je važno sve te stvari držati u uzajamnom skladu".

"Tretiram polo poput hobija, ali se konstantno trudim poboljšavati. Osjećam da se to bolje zabavljam što se više popravljam. Igranje pola podiže mi adrenalin, mogu slobodno reći, kao što mi je podizalo igranje za Fiorentinu ili Argentinu. Radi se o vrlo taktičkom, strateškom sportu. Zbog toga u njega ulažem jako puno slobodnog vremena kako bih postao bolji".

"Zabavljam se, no moj mi karakter istodobno nalaže da se borim, da pobjeđujem, da radim stvari ispravno. A za to treba vježbati. Polo je također vrlo iscrpljujuć sport. Nakon svake utakmice igrači padaju s nogu".