Tekst: Vedran Buble
Foto: Cropix

I DOK SE gotovo cijeli svijet posljednjih godina ostavio popularne 3-5-2 taktike, smatrajući da je ista zastarjela, a samim time i nedovoljno kvalitetna da bi odgovorila modernom nogometu, stručnjaci diljem globusa tu i tamo vrate se korijenima, potvrdivši onu tezu kako evolucija ni u kojem smislu nije linearan proces.

Ova tema potaknuta je vizijama izbornika hrvatske reprezentacije Slavena Bilića, koji u budućnosti Vatrene vidi u naizgled staromodnoj 3-5-2 formaciji, za koju su mnogi mislili da će nestati zajedno sa stratezima poput Marcella Lippija, Luiza Felipe Scolarija, Ćire Blaževića, Edoarda Reje, Hassana Shehata i sličnih. No, izgleda da su se prevarili jer talentirani nogometni stratezi, u koje mediji svrstavaju i Slavena Bilića, sve češće inovacije u igri traže povratkom u prošlost. Bilićev pokušaj rješenja problema naizgled je smislen i lako obrazložliv.

Naime, stručni stožer naše reprezentacije odavno je shvatio da nema pravo rješenje za mjesto lijevoga beka u 4-4-2 formaciji. Šimunić je prespor i prestatičan za današnji dinamični nogomet u kojem bekovi sudjeluju u gotovo svim napadačkim akcijama, Pranjić je hendikepiran  visinom pa u obrani od njega nema velike koristi, a Čale je pak hendikepiran tehnikom pa od njega koristi nema u napadu.

Što i kako u 3-5-2 formaciji

Vodeći se za tezom kako je napad najbolja obrana, u ovoj formaciji Slaven Bilić svjesno bi žrtvovao stabilnost obrane na uštrb kvalitetne i osebujne napadačke igre. 3-5-2 formacija najbolje je rješenje kada se u utakmici iščekuje velika bitka u sredini terena, bilo da se radi o organiziranju napada ili sprječavanju protivničkih kontranapada. U ofenzivnom smislu do izražaja dolazi kreativnost veznog reda, a uz krila, posebice je značajna uloga ofenzivnog veznjaka(Kranjčar), koji figurira i kao playmaker i kao treći napadač. Za vrijeme defenzive pak, dva napadača trebaju biti postavljena dijagonalno, s tim da je brzi napadač (Olić) isturen sasvim naprijed, a njemu se pridodaje tehničar(Eduardo).

S druge strane, ova formacija najranjivija je tijekom kontranapada, pogotovo kada se isti organizira dubinskom loptom preko bokova ili kroz sredinu. Obrambeni trojac tada ostaje sam na velikom prostru i često je u nemogućnost spriječiti dobro organizirane protivnike. Kako bi se izbjegle ove situacije, krilni igrači (Srna i Pranjić) moraju ponajprije biti jako dobro fizički pripremljeni kako bi u fazi obrane igrali desnog beka, a u fazi napada ofenzivno krilo. Primjer iz udžbenika za ovo su Cappelova Roma na klupskom te Scolarijev Brazil na internacionalnom planu, s tim da je u oba slučaja jedan od glavnih aktera bio Cafu, kojem su se pridruživali Candela u Romi, odnosno Roberto Carlos u Brazilu.

Još jedan način ojačavanja ove najslabije karike 3-5-2 formacije jest u ofenzivnom dijelu postavljanje lijevog i desnog stopera (Šimunić i Ćorluka) visoko po krilima, odmah iza ofenzivnih bekova, odnosno krilnih igrača, kako ih tko naziva, kako bi ovi zatvorili eventualne kontre po krilima. Centralnom braniču koji je ostao sam u sredini tada se pridodaju dva defenzivna veznjaka (Vukojević i Modrić) kako bi zatvorili eventualne prodore po sredini.

Tko igra u 3-5-2 formaciji

Reći će netko kako ova formacija ne može uspješno egzistirati u modernom nogometu. Evo i primjeri da može. Najeksplicitniji je onaj iz 2002. godine gdje je na Svjetskom prvenstvu u Japanu i Koreji Brazil osvojio naslov prvaka igrajući upravo u toj formaciji. Roque Junior, Lucio i Edmilson kao centralni braniči, R. Carlos i Cafu kao krila, Gilberto kao defenzivni, a Juninho kao centralni veznjak, Ronaldinho kao ofenzivni veznjak, Rivaldo kao povučeni napadač, a Ronaldo kao istureni špic.

Možda će nekome bahato zvučati ako kažemo da Hrvatska ima sličan profil( zato i kažemo profil, a ne kalibar) igrača kao i Brazil tada, ali razmislite... Tri velika, jak i čvrsta stopera(Ćorluka, Križana, Šimunič). Defenzivni veznjak (Vukojević), centralni veznjak(Modrić), ofenzivni veznjak (Kranjčar), povučeni tehnički potkovani napadač(Eduardo), brzi špic (Olić). Samim time, možda je Slaven i na tragu čega?

Spomenimo na koncu i još neke momčadi koji su se posljednjih desetak godina proslavile igrajući 3-5-2 formaciju. Galatasaray 2000. godine(osvajač kupa Uefa), Roma 2001. godine(osvajač Serie A) i CSKA Moskva 2005. godine (osvajač Kupa Uefa). U svakom slučaju treba pokušati. S razlogom se nismo plasirali na SP u Južnu Afriku, a samo zatupljen čovjek ne bi pokušao nešto promijeniti kako bi momčad avancirala. Bilić je očigledno nešto naučio iz prošlih kvalifikacija, pa sada sustav više ne želi mijenjati stihijski, kao u tijeku utakmice na Wembleyu(1:5), već planski prije novih kvalifikacija i novih prepreka.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje