Tekst: Zvonko Alač
Foto Drago Sopta, Ronald Goršić (Cropix)

ŽALOSNO je kako izgledaju "dva najveća hrvatska kluba" kada ukrste tupe mačeve. Dinamo je nemoćan protiv iole organiziranije obrane, a Hajduku se igra temelji na Pandži.

Hajduk je blokirao Dinamo igrom s po pet braniča i veznjaka, jer pogrešno je Ibričića u ovoj formaciji nazivati najisturenijim igračem, on je bio tek za dva koraka ispred nevidljivog Sharbinija i Tomasova koji se na desnoj strani uvijek namještao na lijevu nogu.

Napučio je Špaco obranu stoperima, Skoki i Andriću zabranio prelazak centra, a "ofenzivnom" trojcu dopustio dva alibi istrčavanja prema Kovaču i Barbariću. Pliće od toga ne može, "udaljenosti između linija" nije ni bilo, ali Jurčić do kraja utakmice (čak ni kad je imao igrača više) nije odstupao od četiri braniča. Da nije sklon bahatom otresanju na novinare, bilo bi ga lijepo pitati "zašto?"

Hajduku jedan, Dinamu dva igrača manje

Imao je i Dinamo čak dva igrača manje - Sammir i Morales su ostali van igre zahvaljujući Poklepovićevoj "Maginot liniji", a čak je i takav Hajduk mogao biti na pragu finala da je Ibričić jednu od rijetkih kontri (koje inače pravdaju ovako antinogometno postavljanje) pretvorio u gol pet minuta prije kraja prvog dijela.

Lijepo je čuti samouvjerenost Hajdukovaca u izjavama poslije utakmice, ali stvarno nismo gledali istu utakmicu koju su oni igrali jer nemamo pojma o kojim to "prilikama" pričaju.

Otkud Bilima s ovakvom igrom pravo da misle kako će proći dalje?

Druga stvar na kojoj temelje vjeru u prolazak je puni Poljud. U "školjci" će nesumnjivo biti paklena atmosfera, ali neće im to donijeti gol, nego sposobnost transformacije iz famozne "pirije" (ljevak, op.a., ma ustvari špacizam za kukavnu bunkerčinu), ali smo malo skeptični kako će to izvesti jer na Maksimiru su pokazali da su im manevarske sposobnosti na razini Crvene armije na početku Barbarosse.

Osim toga, Hajduk je imao problema i u obrani kada bi se plitka formacija barem malo pomaknula naprijed od zacrtanih 30-ak metara, što je i logično jer zastor satkan od petorice se ne može uvijek jednako sinkronizirano njihati i dovoljna je samo jedna podvaljena lopta iza leđa.

Na Poljudu prolazi onaj tko zabije - Obje momčadi nemaju kapaciteta za preokret

Ako Hajduk promjeni igru, pristup i nekim čudom zabije gol, u nemotiviranom, sitom i prebogatom Dinamu ne vidimo snagu koja bi preokrenula utakmicu. Gledajući "igru" Sammira i kompanije dojma smo da je jedino što taj klub može spasiti (jer koga zanima četvrta uzastopna hrvatska dupla kruna?) orijentacija na "domaće dečke", ali upitno je i koliko smo tu u pravu jer i oni u 21. počinju mahati virtualnim ponudama Chelseaja ili u 18. listovima zagrebačkih tiskovina koje ih guraju u Bilićeve skute.

Poklepović ima barem jednu izliku - nema klasnog napadača, ali koja je Jurčićeva?

Srđan Andrić nedvojbeno je igrač utakmice, a nitko nije uočio da je u drugom dijelu bio najbliže nepostojećoj špici gostiju - par puta je opasno povukao naprijed, ali Dinamova bezopasnost i beskrvnost trebali bi zabrinuti svakog "ljubitelja plave boje". Ivankovićev kontrolirani rizik je za ovako nasađenu momčad čisti avanturizam, da ne spominjemo ziheraško slaganje momčadi s "provjerenim snagama".

Zbog svega navedenog nepodnošljivo je bilo slušati međusobno gugutanje trenera poslije utakmice kao i Mamićev zavjet da ga je ovakva grandiozna predstava natjerala na ostanak u hrvatskom nogometu. Svakome tko je s parom zdravih očiju gledao prvu utakmicu polufinala Kupa, viđeno je bilo dovoljno da se do daljnjeg kloni "spektakala" u režiji Dinama i Hajduka.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje