Neki malo stariji teniski zaljubljenici sjećaju se legendarnog meča 17-godišnjeg Michaela Changa i tadašnjeg broja 1 svjetskog tenisa, Ivana Lendla u polufinalu Roland Garrosa 1989. godine. Naime, tada je Chang iznenadio sve, pa i samog Lendla servisom "ispod ruke", približavanjem do same servis-crte na meč loptu, dizanjem balona te istezanjem kvadricepsa u samom poenu, a sve to da bi konačno trijumfirao nad favoriziranim suparnikom. Kasnije je osvojio turnir, a to mu je ujedno bio i jedini osvojeni Grand Slam u karijeri.

Isto tako, nekoliko godina ranije, Boris Becker je kao nepuni 18-godišnjak osvojio Wimbledon.

Možda se pitate zbog čega u današnje vrijeme nismo svjedoci sličnih rezultata tako mladih igrača kao nekada, što je razlog da i najtalentiraniji mladi igrači ne mogu parirati "staroj gardi"koja i dalje drma svjetskim tenisom... Da li je uzrok takve situacije nedostatak izvanserijskih mladih talenata ili su stariji igrači naučili kako trajati što duže te na taj način ostaju u svjetskom vrhu...

U sljedećih nekoliko redaka pokušat ću dati odgovor na ovo pitanje koje, htjeli mi ili ne, svakako zaintrigira svakog ljubitelja bijelog sporta u posljednjih nekoliko godina.

Uzrok takve situacije leži u nekoliko činjenica koje svakako treba uzeti u obzir. Jedna od njih je usporavanje podloge (na to zna upozoravati Goran Ivanišević). Usporavanjem podloge mnogo toga se mijenja u igri, počevši od taktičkih varijanti do fizičkih prednosti spremnijih igrača i u tome po meni leži glavni razlog zbog čega nema više mladih izuzetne klase na vrhu. Naravno, ima ih, ali im treba više vremena da se probiju do vrha upravo zbog činjenice da moraju biti vrhunski fizički pripremljeni za igru s najboljima. Fizička priprema nikada nije bila toliko važan faktor kao što je to danas u modernom tenisu. Usporavanjem podloge poeni duže traju, snaga i izdržljivost itekako dolaze do izražaja te često pobjeđuje snažniji i izdržljiviji igrač, tako da biti junior u današnjem tenisu svakako nije prednost.

Jedan od najboljih pokazatelja bio je nedavni meč Murraya i našeg Borne Ćorića u Davis cupu. Tu se točno vidjelo u čemu je prednost najboljih.

Borna je igrao odlično, bilo je izmjena i po 50 udaraca u poenu, a rezultat je na kraju bio - tri glatka seta za Murraya. Nakon meča Borna je izjavio da je mislio predati kod 2-2 u prvom setu jer je imao osjećaj da više ne može jer ga hvataju grčevi. Prva četiri gema trajala su 40 minuta. Kasnije je Murray izjavio da je namjerno igrao duže poene na početku da bi izmorio Bornu, što mu je i uspjelo.

Da se razumijemo, Borna je trenutno drugi junior svijeta i osvajač juniorskog US Opena. Andy Murray je za njega bio jednostavno prejak. I čak sama njegova pojava podsjeća na građu ultimate-fightera, savršeno pripremljenog borca u kavezu.

Dakle, sigurno da je fizička priprema jedan od glavnih razloga što nema više tako mladih osvajača velikih turnira, jer je nemoguće tako mlad organizam pripremiti za tako fizički ogromne zahtjeve koje zahtijeva osvajanje Grand Slam turnira.

Usporavanje podloga i, na neki način, izjednačavanje brzine terena svih podloga (Ivan Ljubičić je jednom prilikom izjavio da mu je draži Roland Garros nego Wimbledon, jer je zemlja u Parizu brža nego trava u Wimbledonu!!) dovelo je do toga da stil igre bude tome prilagođen. Većina igrača danas igra slično, poput agresivnog baselinera.

Teško je naći nekih značajnih varijacija u stilovima igre kao što je nekad bio slučaj. Igrači kao što su Edberg, McEnroe pa i Ivanišević, danas ne postoje.

Naš Ivo Karlović je jedan od rijetkih koji igra servis-volej igru, zbog nevjerojatnog početnog udarca kojeg je skoro nemoguće reternirati dovoljno kvalitetno, ali najbolji su i tu u prednosti upravo zbog sporih podloga. U razgovoru mi je rekao da mu je ponekad žao što se nije rodio 15-ak godina ranije, kad su podloge bile brže...

Vezano za to dovoljno je istaknuti da današnjem igraču nije dovoljno jedno oružje da bi bio vrhunski, već kombinacija više odličnih udaraca ukomponiranih u savršenu psihofizičku pripremljenost. Odličan volej Stefana Edberga ili besprijekoran servis Borisa Beckera bili su tada dovoljni za sam vrh. Danas svi igrači u Top 100 serviraju preko 200 km na sat, a s obzirom na brzinu podloge, nemaju problema s vraćanjem servisa ili pasing-udarcima, tako da se poen i te kako treba dobro pripremiti prije izlaska na mrežu. I opet se vraćamo na usporavanje igre i trajanje poena koje zasigurno idu u prilog iskusnijim i spremnijim igračima.
 
Još jedan od razloga što nema više mladih u vrhu je taj što je nagradni fond za koji igraju tenisači svake godine sve veći i pogoduje igračima koji su u vrhu. Samom tom činjenicom, stariji se sve kasnije odlučuju za mirovinu, te ostaju trajati koliko im to god tijelo i rezultati dopuštaju. Naučili su voditi brigu o sebi, žive maksimalno posvećeni pozivu, drže se u formi i igraju dovoljno motivirano da ne dopuštaju mlađima lagani prolaz.
 
Što se mentalne pripreme tiče, poznato je da igrač postiže svoju zrelost u dobi oko 25-27 godine, te ako nije već potrošen kao mlađi, upravo u toj dobi postiže najbolje rezultate...
 
Zbog svega navedenog imamo situaciju takvu kakva jest na ATP turnirima, najveći napredak još uvijek pokazuju oni malo stariji, a mladim nadama potrebno je nešto više vremena da pokažu i dokažu svoj talenat.
 
Kako bi talentirani mladi igrač uspio parirati najboljima danas, jednostavno mora biti jednako tako izdržljiv kao i oni, mentalno i fizički izdržati njihov ritam te tražiti šansu u pravom trenutku. Tek tada, kad situacija zaista dopusti, treba tražiti poen, winner ili takav pritisak koji će prisiliti iskusnijeg da se krene braniti.
 
Vjerujem da ima talentiranih mladih igrača koji će zasjesti na mjesto sadašnjih šampiona, samo u ovim uvjetima treba biti strpljiv i malo duže čekati da oni sazru i stasaju nego što je to bio slučaj prije dvadesetak godina, piše u svojoj analizi za Totalsport bivši teniski profesionalac Igor Šarić koji danas radi kao trener u TK-u Ponikve te kao asistent izborniku hrvatske Davis Cup reprezentacije Željku Krajanu.