Borilački sportovi
Borilački sportovi

Gladijator mog djetinjstva

Piše: Ivo Anić
subota, 4.6.2016. 21:55
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: Hina

VIJEST da je preminuo Muhammad Ali pogodila me više nego sam mislio da hoće, a znao je cijeli svijet da takva vijest jednom jebiga, treba doći jer je to takva bolest, tiha, podmukla i razorna. No ono što me pogodilo više od te tužne kartice na portalima koja je jutros zaustavila svijet, bilo je pitanje mog sina, naime moj me sportaš, košarkaš, upitao jutros zašto šutim i na moj odgovor upitao me zbog čega toliko tuge za jednim Gladijatorom.

Razmišljao sam dugo što da mu odgovorim i na kraju mu nisam odgovorio ništa. Kako sažeti Gladijatorov život u par rečenica i kako taj život objasniti u par riječi, život i borbu koja je praktički promijenila svijet i jednog dječaka koji je sa svojim djedom u gluha doba, smanjenog tona na televizoru kod prijenosa, uz glas Dragana Nikitovića, polako učio životne lekcije od najvećih.

A najveći su svakako bili ti naši Gladijatori koje smo budno pratili tih hladnih, sitnih sati umotani u djedove stare bezrukavnike podstavljene ovčijom vunom. No ono što mi je tih večeri koje ću pamtiti cijeli svoj život davalo posebnu draž bio je moj otac. Mog oca nije zanimao sport, no kao bivšeg boksača amaterske teške kategorije, zanimao ga je samo jedan, onaj koji je istinski volio od djetinjstva. Moj otac bi nam se pridružio, izustio da nismo normalni jer je meni ujutro škola i sve ono najljepše što pamtim iz svog djetinjstva dogodilo bi se tada. Bez obzira čekali Marijana Beneša ili Matu Parlova, razgovor ta dva zaljubljenika u boks otpočinjala su neizbježnim usporedbama sa Muhammadom Alijem. Građa tijela, način kretanja, tehnika i stil komparirali su se samo sa jednim, neprikosnovenim, sa Gladijatorom.

"It will be a killa, and a chilla, and a thrilla, when i get the gorilla, in Manila"

Bila je zima i očekivali smo meč godine kako su ga nazivali tadašnji mediji, bio je 11. prosinac 1981. godine i pamtim da smo neobično rano tih blagdana okitili bor. Na malom crno-bijelom televizoru trajala je uvodna emisija Televizije Beograd u kojoj sam saznao sve o Gladijatoru, no saznao sam puno više o tom čovjeku iz razgovora dvojice ljudi koji su obilježili moje odrastanje, mog djeda armera splitskog Lavčevića koji je volio Gladijatora iz sasvim drugih razloga i mog oca koji ga je volio isključivo kao sportaša, čovjeka koji se vratio praktički iz mrtvih i prebio Joea Fraziera prvi listopada 1975. u predgrađu glavnog grada Filipina. Taj meč gledali su obojica na istom ovom televizoru i taj ih je meč spojio zauvijek. Od tog dana poštivali su jedan drugoga. Djed se prisjećao tog meča te večeri 1981., a ja sam slušao širom rastvorenih očiju kako je Cassius Clay (Klej kako ga je zvao moj djed) nabavio gumenu lutku gorile koja je neobično sličila na Fraziera te razgovarao s njom na pressicama koje je prenosila televizija danima prije meča.

"It will be a killa, and a chilla, and a thrilla, when i get the gorilla, in Manila", oponašao je moj djed, a mi smo se valjali od smijeha.

Oko jedanaeste runde kada se umorio Frazier otpočela je borba na život i smrt, borba koju su mi prepričavali mašući rukama kroz zrak. Nikada više svijet nije vidio takvu borbu, govorio je moj otac, kada je Smokin Joe Frazier krenuo potpuno slijep u zadnju rundu, a njegov trener Eddie Futch bacio ručnik u ring. No ono što je uslijedilo nakon meča fasciniralo je čitav sportski svijet i moga oca, svijet koji je očekivao tradicionalni Gladijatorov show vrijeđanja „čiča Tome.“ Gladijator je svijetu priznao kako ga nitko nikada nije istukao kao Joe te večeri i kako nikada nije bio bliže smrti nego onog momenta kada je zazvonilo zvono za zadnju rundu, a Smokin Joe se podigao sa stolca i zateturao podignutih šaka kroz ring prema njemu. Takav je bio čovjek Gladijator, kazao je moj djed i ja sam prepun očekivanja čekao da ga konačno vidim uživo, na malom crno – bijelom televizoru, Gladijatora o kojem sam toliko slušao, sportaša koji je toliko značio dvojici ljudi koje sam gledao i upijao svaku njihovu riječ.

"Drama in Bahama"
 
U 39. godini svog života, ozbiljno načet strahovitim udarcima i ozljedama svoje karijere Cassius Clay alias Muhammad Ali izašao je u ring da po drugi put u svom životu povratiti titulu apsolutnog prvaka svijeta u superteškoj kategoriji i ode u vječnost kao Šampion, kao Gladijator. Na putu do tog cilja stajao je Jamajkanski boksač Trevor Berbick i nas trojica u tri sata po ponoći na nogama.

Prije točno sedamnaest godina po prvi put su ga gledali kada je prebio Sonnya Listona i stavio pojas oko bokova, gledali su ga deset godina poslije kada se vratio i u Zairu pretukao Georgea Foremana, gledali su ga kada je potom izgubio titulu 1978. protiv Larrya Holmesa i gledali su ga konačno kada je izašao ponovo istom tom Holmesu kojeg su prezirali zbog toga. U kolovozu 1980.godine gledali su kada su obojica potpuno iscrpljeni padali nakon jedanaest rundi bespoštedne borbe, gladijatorske borbe. Holmes je Gladijatora nokautirao baš u toj rundi i svijet, a i njih dvojica, znali su da je gotovo, da gledaju posljednji put Muhammada Alija uživo u ringu.

I prevarili su se obojica na moju veliku radost.

"Drama in Bahama" mogla je otpočeti, dok smo mi bili na nogama, a božićne svijetiljke obasjavale mali crno – bijeli televizor. Queen Elizabeth Sports Centre u Nassau, na Bahamima bio je prepun ljudi koji su praktički stajali oko ringa. Dragan Nikitović naglašavao je kako je Gladijator unatoč preporukama doktora obećao svijetu : „ I shall return“, i kako je na pressici prije meča zajebavao Trevora kako će ga prebiti u svojoj četrdesetoj godini i osramotiti pred cijelim svijetom. Gladijator se zajebavao, ali mom djedu i nije bilo do zajebancije.

"Tempo" je tih dana donosio koncizno i opsežno stanje Gladijatorova zdravlja ističući kako Šampion ima ozbiljna oštećenja mozga i kako na svoju ruku unatoč zabrani liječnika izlazi zadnji put u ring.

Ugledni doktor Ferdie Pacheco nastojao je na sve načine zabraniti Gladijatoru borbu, no ovaj mu je došao pred kuću i pred okupljenim novinarima se kleo u svom stilu da će kada prebije Trevora prebiti Ferdia pred njegovom mladom i  prekrasnom ženom. Doktor je na kraju popustio kada mu je Ali ozbiljan konačno objasnio koliko mu meč znači i zašto mu je ova borba uistinu potrebna, da zauvijek u povijest ode kao Šampion, povijest koju su mu ukrali, povijest koju je trebao davno ispisati no nisu mu dali da je ispiše i ja sam tada shvatio tko je i kakav je čovjek Gladijator.

Čovjek kojemu su obraz i srce bili važniji od ponosa, časti, slave i novca

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
"Nemam problema sa Vijetkongovcima, oni me nisu nazvali crnčugom. Neću da putujem 16 tisuća kilometara kako bih ubijao i pomagao u paljenju kuća drugih ljudi, niti imam namjeru pomagati očuvanju dominacije bijelih robovlasnika nad ljudima druge boje kože diljem svijeta. Ovo su vremena kada zlo mora i treba nestati sa lica zemlje. Zašto bih pucao i bacao bombe na ljude u Vijetnamu dok moju braću u Luisvilleu tretiraju kao pse i oduzimaju im osnovna ljudska prava?"

Neposredno prije te rečenice koja će zauvijek promijeniti svijet, ali i Ameriku kao naciju, Gladijator je simbolično prešao na islam, kao dvadesedvogodišnjak, kao apsolutni prvak svijeta u teškoj kategoriji pod utjecajem „Nacije Islama“ koja je bila tadašnji simbol borbe crnačkog stanovništva Amerike protiv ropstva i ugnjetavanja. Pod novim imenom Cassius X, po uzoru na vođu zajednice Malcolma X-a, Gladijator je ušao u izravan sukob sa vladom SAD-a koja je na sve moguće načine rat u Vijetnamu kroz medije pokušavala prikazati kao obrambenim i domovinskim ratom. Sam Malcolm dao mu je vjersko ime Muhamed Ali, no kao posljedicu svog odbijanja da bude kotač u stroju ubijanja američke vlasti su mu oduzele naslov prvaka i osudile ga na pet godina zatvora.

Četiri duge godine trajala je borba van ringa, četiri duge godine svijet je bio bez Gladijatora jer je žalba toliko čekala da se otvori u sudnici Vrhovnog suda SAD-a. U međuvremenu je Gladijator postao inspiracija mladim Amerikancima diljem zemlje koji su odbijali da pođu u rat. Da bi shvatili čin Gladijatorove pobune danas bih ga mogao opisati kroz nesreću koja se dogodila na ovim prostorima 1991. godine. Taj čin bio je čin potpuno neshvatljiv velikoj većini Amerikanaca koji su vjerovali svojoj Vladi i medijima. Zamislite da se najveći borac Srbije usprotivio otići boriti u Bosnu ili da se najveći sin Hrvata usprotivio javno tada uključiti u odbranu svoje zemlje? Ta usporedba možda i nije najsretnija, ali je ja tako vidim i jasno mi je što je prolazio, javno vrijeđan i pljuvan na ulici kao izdajnik domovine i kao kukavica, on koji je zasigurno bio najhrabriji od svih ljudi na planetu, on koji je zujio kao osa i ubadao kao pčela.

Mnogi sportski novinari, uključujući i mog oca i djeda pitali su se tih dana nije li Gladijator svjestan odluke koju je zapravo žalio čitav svijet.

No, Gladijator je ostao postojan i čvrst u svojim uvjerenjima, nikada se nije pokajao niti požalio na šikaniranja i težinu svoje odluke. Gladijator je vjerovao samo svom odrazu u ogledalu i Gladijator je vjerovao samo sebi, poštivao samo ono lice koje u tom odrazu vidi, a htio je da ostane moralno i čisto usprkos svemu, usprkos napuštanju života, slave i u konačnici sporta za koji je rođen. Takvu odluku mogao je donijeti samo Gladijator, čovjek kojemu je obraz i srce bilo kudikamo važnije od ponosa i časti, kudikamo važnije od slave i novca i u konačnici kudikamo važnije od onoga što će bilo tko reći o njemu osim onog odraza u ogledalu kada ostane sam.

Borba je ulazila u svoju sedmu rundu, Gladijator je bio očigledno umoran ali se nije predavao, na svaki njegov udarac moj djed i moj otac poskočili bi sa svojih stolica. Otac je mahao rukama kroz zrak simulirajući borbu, a ja sam strepio zamotan u deku, strepio da Berbick ne sruši već dobrano načetog Alija. Berbick se u sedmoj okomio na Gladijatora i udarao ga u rebra koja su pucala od snage udraca ali i vremena. Sjetio sam se članka iz „Tempa“ i strepio da umornog Gladijatora ne pogodi malj koji mu je razarao klinč. Berbick je dominirao tim posljednjim rundama i dao sve od sebe da ostavi bolji dojam na suce. Odluka je bila jednoglasna. Sudac Alonso Butler podigao je Trevoru Berbicku ruku u rukavici i objavio da je odlukom sudaca 97-94 svjetski prvak u teškoj kategoriji. Gladijator je malim češljem popravio kosu kao da se to njega ama baš ništa ne tiče. No mi smo znali, moj otac, moj djed i ja pravu istinu.

Gladijator je bio potpuno miran i potpuno svjestan da se te večeri oprašta od boksa, te večeri u kojoj je vjerujem čitav svijet plakao sa mnom zamotanim u deku, te večeri u kojoj smo ponovo i zauvijek ostali bez Gladijatora. No gledajući ga kako nasmijan odlazi sa ringa praćen reporterima čitavog svijeta ja sam točno znao o čemu razmišlja i zašto se smije.

Priča o najvećoj tituli koju čovjek može osvojiti

Muhammad Ali, Cassius Clay, Šampion ili Gladijator, kako vam drago da ga zovete, prvakom svijeta postao je odavno i zbilja je bilo potpuno nepotrebno da se dalje muči i prkosi vremenu i Gladijator je to shvatio kada je pogledao u kameru i nasmijao se zadnji put lica orošena znojem.

Gladijator više nije trebao dokazivati bilo kome bilo što, Gladijator više nije trebao ni pojase ni titule, Gladijator je znao u tom trenutku da je sve svoje titule, sve svoje šampionske pojase zauvijek ostavio u našim srcima, srcima svih ljudi diljem ovog planeta kao i plamen, vječni plamen koji je upalio u svima nama, svima koji smo osjetljivi na ljudsku nepravdu i poniženja, svima nama koji smo ga gledali kako se bori za ljudska prava i drugačiji svijet. Ako sam jedini kojem je Gladijator promijenio život i naučio ga što je poštenje i što je pravda Gladijator se tu večer nasmijao upravo radi toga i miran napustio ring. Ako sam jedini kojeg je Gladijator promijenio, Gladijator je promijenio svijet zauvijek. I to je najveća titula koju je taj čovjek odnio sa sobom u vječnost. I to je moja priča o njemu, priča o Gladijatoru koju sam želio danas ispričati svom sinu sportašu, a nisam mogao. Priča o najvećoj tituli koju čovjek može osvojiti.

Titula i borba koju je zauvijek ostavio u mom srcu.

"Nisu planine na koje se trebaš popeti te koje te izmore - to je kamenčić u tvojoj cipeli. Znam gdje idem i znam istinu. Ne moram biti ono što vi hoćete da budem. Slobodan sam da budem ono što ja hoću".

Hvala ti na toj slobodi, Gladijatoru mog djetinjstva.
 

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.


Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije