Trećim u seriji od šest tekstova profesora povijesti Hrvoja Petrovića, predstavljamo skupine i sudionike Eura na drugačiji i do sada nepoznat način: kroz priču o onom što uzimamo zdravo za gotovo, ali o čemu prilično malo znamo - njihovim grbovima i bojama, točnije kako su ukorijenjeni u povijesti zemalja koje nogometaši predstavljaju na EP-u.
Cilj ovog rada je upoznati čitatelja s osnovnim crticama povijesti svake države sudionice Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj uvidom u njihova vidljiva obilježja - grbovi i reprezentativne boje dresova - na način da se priče oko njihova porijekla stave u povijesni kontekst u kojem su nastali. Nije teško za primijetiti kako većina dresova sadrži boje vlastite nacionalne zastave, kao i da su grbovi izvedeni prema državnim grbovima. Međutim, jeste li znali otkada dotična država koristi tu zastavu, u kojim prilikama je ona nastala, koje je porijeklo simbola predočenih u grbovima? Što se s njima želi poručiti?
NJEMAČKA: Bijelo-crni dresovi su dizajnirani u čast Pruske – kreatorice prve njemačke nacionalne
Jednoglavi orao se našao na grbu Njemačkog Carstva čime su konstruktori njemačke nacije željeli osigurati legitimaciju te novonastale države (1871) prikazujući ju kao nasljednicu nekoć slavnog Svetog Rimskog Carstva ili Prvog Reicha Taj Prvi Reich je od svog nastanka u 10.st do propasti početkom 19.st. bio kompleks niza manjih kraljevstava, vojvodstva, grofovija, samostalnih gradova i dr., a sve ih je povezivala samo, često osporavana, ličnost cara. Carstvo je do 12.st. nosilo isključivo naziv ''Rimsko'', da bi si zatim u jeku višestoljetne borbe careva i papa ono dodalo epitet ''Sveto''. Iako je ono bilo mješavina romanskog, germanskog i slavenskog stanovništva, početkom 16.st. njegovi vladari, germanskog podrijetla, mu pridodaju epitet ''njemačke nacije'' (Nationis Germanicæ) kako bi se učvrstili vlastiti legitimitet na carsku titulu. Pojam nacija se tada odnosio samo na uski vladajući sloj. Međutim, ni sličan zajednički jezik ni višestoljetna pripadnost istoj državi nisu bili uzrokom ostvarenja nekakve zajedničke ''njemačke nacionalne svijesti'', sve do 19.st.
Osim što u vrijeme Napoleonovih ratova dolazi do ukidanja Svetog Rimskog Carstva (1806), francuska pobjeda nad Pruskom i okupacija Rajnske regije potaknula je, prilično kolebljivo, pojavu njemačkog političkog nacionalizma. Radi jedinstvenog otpora Francuskoj, dolazi do spoja politike s kulturnom i intelektualnom elitom koji bi sa svojim djelovanjem trebala konstruirati nacionalne osjećaje. Naglasak je bio na zajedničkom jezičnom kontinuitetu budući da su njemačke državice stoljećima osjećale međusobni politički i vjerski antagonizam. Poslije Napoleonovog konačnog pada, na ruševinama Svetog Rimskog Carstva će ubrzo biti stvoren Njemački Savez (1815-66) na čelu s Austrijom (tj habsburške nasljedne zemlje) i Pruskom. Obje su ujedno imale dijelove svog teritorija koji nisu ulazili u sastav Njemačkog Saveza. O formiranju se raspravljalo revolucionarne 1848, a upravo se tada na zasjedanju Parlamenta Njemačkog Saveza u Frankfurtu prvi put pojavila nacionalna crno-crveno-žuta trobojnica čije elemente možemo pronaći u grbu reprezentacije. Iz vlastitih interesa ideju o njemačkoj nacionalnoj državi su tada sabotirali i pruski kralj i Habsburgovci, ali i druge državice poput Badena, Bavarske i Saske.
Ipak, Pruska će u razdoblju od 1862 do 1871. početi ostvarivati vlastitu verziju stvaranja njemačke nacionalne države. Nakon što je s kratkim ratom izbacio Austriju iz Saveza, pruski kancelar Bismarck je ubrzo isprovocirao i rat s Francuskom kako bi se vojno moćna Pruska pokazala kao zaštitnik njemačkih država.
Upravo je crno-bijela garnitura njemačke opreme kreirana po uzoru na zastavu kraljevine Pruske i njoj u čast budući da je bila vodeća država pri stvaranju Njemačkog Carstva (1871) - prve njemačke nacionalne države. U duhu nacionalnog romantizma –pozivanjem na kontinuitet s antičkom Germanijom, nordijskom kulturom itd - nastavilo se s kreiranjem jedinstvene njemačke nacije, ali za razliku od zapadnoeuropskih ideologa njemački su ideolozi temelji pripadnost naciji prema istom ili vrlo srodnom etničkom podrijetlu, odnosno ''po krvi''
POLJSKA: Bijelo-crvena dvobojnica je nastala u vremenu kada Poljska nije ni postojala na karti
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Poljska u svom grbu ima bijelog orla na crvenom kojeg su kao takvog u državnom grbu koristili srednjovjekovni kraljevi Poljske. Krštenje vladara ''naroda ravnice'' ili ''poljaka'' iz obitelji Piast krajem 10.st. i njegovo ujedinjavanje srodnih plemena označilo je početak Poljskog kraljevstva. Grb se kao državni pojavio krajem 13.st., ali sam simbol orla može se pronaći na kovanicama moćnog kralja Boleslava počekom 11.st., a zatim u većoj mjeri kroz 12.st. na štitovima, grbovima, pečatima kneževa iz vladajuće Piast dinastije. Naravno, postoje i legendarne priče o osnivaču poljske države Lechu koji je nakon što je ugledao bijelog orla na mjestu gdje se našao smjestio sjedište svoje države – Gniezdo. Međutim, razlozi zašto baš bijeli orao i zašto baš crvena pozadina ostaju nepoznati, a jedna od mogućih odgovora jest jednostavno želja za jasnim kontrastom naspram susjednog svetorimskog orla – crni orao na zlatnom štitu). Samo Kraljevstvo nije uvijek bilo ujedinjeno već se svodilo na skupinu međusobno sukobljenih kneževina, a u svakoj od njih su vladali predstavnici iste dinastije Piast. Poljsko kraljevstvo se od 15.st. počelo dinastijski zbližavati sa susjednim Litvanskim vojvodstvom, najprije u personalnoj uniji, a zatim od druge polovice 16.st. dolazi i do njihova formalna ujedinjenja. Poljski je jezik postao vladajućim jezikom, a poljska kultura kulturom vladajuće klase. Tijekom 16. i 18.st. dolazi i do snažne polonizacije gradova i svećenstva, što među litavskom elitom nije izazivao nikakav otpor. Šljahta (plemstvo svih kategorija) je činila oko 10% ukupnog stanovništva što je državu razlikovalo od drugih europskih država u kojima je bilo tek 1,5-2% plemstva, stoga ne čudi što je Poljsko-Litavska država dobila oblik prave plemićke države ili izborne monarhije.
Garnitura dresova je izvedena prema bojama nacionalne bijelo-crvene zastave koja je kreirana prema bojama grba. Iako se navedene dvije boje pojavljuju na različitim zastavama i u različitim omjerima te rasporedima još u srednjovjekovnom razdoblju, horizontalna bijelo-crvena zastava je službeno priznata nacionalnom tek za vrijeme ustanka 1831. Naime, ogromna će Poljsko-Litavska država s nekoliko dioba njenog teritorija između susjedne Pruske, Habsburške monarhije i Rusije u drugoj polovici 18.st. nestati s karte Europe. Otada će Poljaci sudjelovati u revolucionarnim borbama i tajnim dogovorima po cijeloj Europi, a i sami su poduzeli nekoliko neuspješnih pobuna protiv habsburških, ruskih i pruskih vladara. Sa svakim je neuspjehom poljski nacionalni pokret postajao sve radikalniji. U tom je razdoblju Katolička Crkva preuzela ulogu čuvara poljskog identiteta i otpora. Pogodni vanjskopolitički uvjeti za nastanak poljske nacionalne države ostvarili su se tek tijekom i nakon Prvog svjetskog rata kada su sve tri države djelitelji nekadašnjeg Poljsko-litvanskog kraljevstva neočekivano doživjele promjene političkih vlasti, odnosno poraz i raspad.
SJEVERNA IRSKA: Križ kao pokazatelj postojanja bogate keltske baštine
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Irska nikada nije bila jedinstvena država, a još od ranog srednjeg vijeka činili su ju razna provincijska kraljevstva (potkraljevstva) (Connacht, Leinster, Meath, Munster, Ulster), čiji su kraljevi u ogorčenim borbama osvajali i gubili položaj ''vrhovnog kralja'', a i unutar svakog od tih kraljevstava postojao je još i svijet klanova. Engleski kraljevi su od u 12.st postali najprije Gospodari, te zatim od sredine 16.st. i kraljevi Irske, a u kontekstu Reformacije i osiguranja svoje zapadne granice, nastojali su Irsku pretvoriti u svoju koloniju. Jedna od metoda kojom su to nastojali postići bila je tzv. politika naseljavanja koja je podrazumijevala čišćenje domaćeg stanovništva iz sjeveroistočnoga dijela Irske i naseljavanje tih područja pouzdanim protestantskim doseljenicima iz Engleske i Škotske, ali i Ircima koji su se odmaknuli od katoličanstva. Kao rezultat te politike protestantski su doseljenici postali moćnom manjinom u cijeloj Irskoj, ali većina u sjevernim dijelovima staroga kraljevstva Ulster (poklapa se s današnjim područjem Sjeverne Irske).
Osim irske nacionalne zelene boje (o kojoj će više riječi biti u tekstu o Republici Irskoj), na dresu Sjeverne Irske vidimo i tzv plavu boju sv. Patrika. Naime, sam Patrik jest glavni svetac cijelog Otoka, ali je plava boja obilježje viteškog reda sv.Patrika osnovanog od strane kralja Georga III. krajem 18.st. kao nagrada protestantskim predstavnicima zbog potpore engleskom kralju u Irskom parlamentu. Ipak, radi trajne eliminacije prijetnje svojoj sigurnosti od irskih republikanaca (katolika), London je proveo stvaranje unije Velike Britanije i Irske. Uniju, pak, većina irskog naroda(katolici) nikada nije prihvatila, nego je ujedinjenje smatrala vjerskom represijom, gospodarskom eksploatacijom, kulturnom nadmoći i stranom vladajućom silom.
Kada se u drugoj polovini 19. St. među katolicima razvio snažan pokret za irsku samoupravu, protestanti su ga smatrali prijetnjom svojim interesima zbog čega su nastojali zadržati veze s Londonom. Istodobno su ti suprotni stavovi bili preduvjet za razvoj ekstremizma i stvaranje ekstremističkih i oružanih organizacija na objema irskim stranama. Lojalnost Londonu nije značila da su irski protestanti u vremenu nacionalnog romantizma imali manje štovanja za irsku povijest. Na grbu reprezentacije je prikazan keltski križ koji je u 19.st. postao simbol buđenja i ponovnog zanimanja za prošlost Irskog otoka.
U 19.st. povećao se njihov broj, naročito u funkciji grobnog spomenika, za razliku od srednjovjekovnog razdoblja kada je bio isključivo prikazivan kao javni spomenik. Naravno, keltski križ nema nikakve veze s prikazima oblikom njemu sličnog tzv. sunčanog križa koji predstavlja ''nadmoć bijele rase'' koji je među rasističkim skupinama postao popularan u 20.st. Sam keltski preporod je obuhvatio brojne zemlje sjeverozapadne Europi, ali je najsnažniji odjek dobio u irskoj književnosti koja se nastojala distancirati od engleske. Radilo se prije svega o političkoj potrebi stvaranja samostalnog irskog identiteta, a različitost spram Engleza se stvarala i održavala pozivanjem na irsku keltsku prošlost, njene mitove, folklore i legende. Ipak, među protestantskim Ircima na sjeveru Otoka je, radi očuvanja vlasti, ostala lojalnost britanskoj Kruni i nakon što se većina irskog naroda (katolika) oslobodila vlasti Londona u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata. Ono će uvjetovati nastanak današnje države Sjeverne Irske.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
UKRAJINA: Trozubac kao primjer opsesivne potrebe suvremenog europskog društva da ljude/jezik/područja iz prošlosti utrpa u suvremene nacionalne identitetne kategorije
Ukrajinski grb ili tzv Trozubac prikazuje stiliziranog sokola koji vuče porijeklo od istovjetnog simbola Rurik dinastije, vladara ogromne Zemlje Rusa (9-13.st) koja će od 19.st zbog svog središta u Kijevu od 19.st biti poznata i kao Kijevska Rus. Nju su u stvorili u 9.st Normani ili Varjazi na području oko rijeka Volge i Dnjepra posredstvom oružane sile, privremenih udruženja i saveza. Država tijekom 11. i 12.st. zapravo živi u uvjetima trajnog nereda, pa će kao takvo propasti pod naletima Tatara koji 1240. osvajaju Kijev, a njeno će se središte otada početi premještati sjevernije - u Moskvu.
Kao nacionalni grb Ukrajine Trozubac je prvi put prikazan 1917, čime ukrajinski konstruktori nacije žele dati legitimnost modernoj Ukrajinskoj državi predstavljajući ju kao sljedbenicu dotične srednjovjekovne tvorevine. U duhu nacionalnog romantizma, ukrajinski i ruski nacionalni konstruktori koristeći bezbrojne anakronizme svojataju Zemlju Rusa predstavljajući Moskovsku kneževinu kao njenog izravnog nasljednika dok je za za Ukrajince je posve neupitno da je ona dokaz tisućljetne tradicije ukrajinske državnosti. Također, kontinuitet se tražio i u kratkotrajnoj kozačkoj državi oko Dnjestra Bogadana Hmeljnickog iz sredine 17.st. Inače, riječ ''Ukrajina'' doslovno znači krajina ili granica čiji prvobitni smisao potječe iz vremena kad stepska regija zaista bile granica koja je razdvajala istočno-europsku bizantsku kulturu Kijevske Rus od Azije i nomada. Prijelaz tamošnjeg stanovništva na etnonime ''Ukrajinci'' i ''Ukrajina'', uslijedit će tek u 19.st. kao rezultat protudjelovanja naspram ruske asimilacijske politike u razdoblju uspona ideje nacije. Ukrajinski nacionalizam se, pak, do početka 20.st. razvijao u dva središta koja su imala slabe međusobne veze – u Kijevu u Ruskom Carstvu i Lavovu u habsburškoj Galiciji. Glavni i rezervni dresovi ističu ukrajinske nacionalne boje – žutu i plavu - za čiji prvi prikaz možemo smatrati zastavu Glavnog rutenskog koncila u galicijskom Lavovu (unutar Habsburške monarhije) iz revolucionarne 1848., koja je možda izvedena iz grba Lavova – zlatnog lava na plavom štitu. Iako pokret nije imao jaki odjek, novooformljena ukrajinska divizija unutar austrougarske vojske je također koristila žuto-plava obilježja i zastave.
Plavo-žuta dvobojnica se, pak, na službenoj nacionalnoj zastavi prvi puta koristila tijekom kratkotrajne Ukrajinske Narodne Republike 1918. U općem kaosu koji je vladao na području sad već bivšeg Ruskog Carstva događalo se nekoliko paralelnih ratova, a jedan od njih je bio i pokušaj dijela Ukrajinaca za stvaranjem države neovisne od Moskve. Nakon krvavih sukoba (1917-21) pobjedu su odnijeli komunisti koji, na čelu sa svojom ukrajinskom frakcijom, stvaraju komunističku republiku Ukrajinu unutar SSSR-a (1922-1991). U novoj državi dolazi do rusifikacije neruskih naroda u smislu učenja ruskog jezika u školama, dominacije ruskih kadrova u državnim aparatima i sl. Ipak, ni ruskoj naciji također nije bilo dozvoljeno izražavanje nacionalnih težnji neovisnih o službenoj komunističkoj ideologiji, već se svuda radi jedinstva postupno počeo uvoditi pojam ''sovjetski narod''.
*** Ono što razlikuje ovaj povijesni pregled od ostalih jest pristup s modernističkim shvaćanjem nacije i nacionalizma kao političkog i društvenog konstrukta nastalog u specifičnim uvjetima modernog društva. Nacionalni identitet se stječe kroz proces socijalizacije i duh odgoja, a ne putem biološke veze. U Europi su u 19.st. postojale tisuće etničkih grupa od kojih je svaka bila potencijala nacija, ali u većini slučajeva taj potencijal nikada neće biti aktiviran te ih mi danas u Europi možemo nabrojati tek pedesetak. Jednostavno ne postoji jedinstveni kriterij (isti jezik, kultura, povijest, religija, zajedničko porijeklo) što neku zajednicu čine nacijom, a drugu ne. Historiografija se svuda pretvara u domoljubnu dužnost, a društvo otada postaje opsjednuto potrebom da se ljude/jezik/područja/pojave iz prošlosti utrpa u suvremene nacionalne identitetne kategorije i time svemu prošlom, s namjerom ili ne, prišiva epitet njemački, talijanski, španjolski, hrvatski, srpski, ruski, ukrajinski, albanski itd što u konačnici rezultira opasnim pojednostavljivanjem povijesti.
Facebook
Google
