Cilj ovog rada je upoznati čitatelja s osnovnim crticama povijesti svake države sudionice Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj uvidom u njihova vidljiva obilježja - grbovi i reprezentativne boje dresova - na način da se priče oko njihova porijekla stave u povijesni kontekst u kojem su nastali. Nije teško za primijetiti kako većina dresova sadrži boje vlastite nacionalne zastave, kao i da su grbovi izvedeni prema državnim grbovima. Međutim, jeste li znali otkada dotična država koristi tu zastavu, u kojim prilikama je ona nastala, koje je porijeklo simbola predočenih u grbovima? Što se s njima želi poručiti?

 

 

Italija je u vrijeme antičkog Rimskog Carstva bila provincija koja se prostirala na Apeninskom poluotoku da bi se nakon njegova pada naziv zadržao u uporabi kao geografski pojam. Otada pa sve do 19.st. na njemu su postojala brojna, neujedinjena, kraljevstva, vojvodstva, grofovije itd  Grb reprezentacije i rezervni dresovi ističu nacionalnu zeleno-bijelo-crvenu trobojnicu čije korijene pronalazimo u zastavi kratkotrajne napoleonske Cisalpinske Republike (1797-1802) na sjevernoapeninskom području sa sjedištem u Milanu, a bila je inspirirana bojama uniforme Milanske garde.  Unatoč svojoj formalnoj nezavisnosti, ona je bila područje francuskog vojnog okupacijskog režima.

 

Trobojnicu će koristiti i iduća tvorevina stvorena od strane talijanskih uglednika koje je skupio Napoleon– Talijanska republika (1802-05) –  koja se pak proglasila Kraljevinom Italijom (1805-1814) kada je Napoleon uzeo carsku titulu. Obuhvaćala je područje stare Cisalpinske republike i pokrajine Veneto, Marche i Trentino. Ni ona nije nikada prestala biti satelitska država. Financijska i porezna politika bila je podvrgnuta francuskim vojnim potrebama. Teritorij koji nisu bili dijelom Talijanskog kraljevstva – Pijemont, Ligurija, Parmsko vojvodstvo, Toskana, Umbrij, Lacij – bili su nizom aneksija jedan za drugim pripojeni Francuskoj. Jedino su Sicilija i Sardinija ostale izvan Napoleonove dominacije.

 

 

Još je dvadesetih godina 19.st. započeo Risorgimento – pokret za stvaranjem jedinstvene države Italije - se najprije očitovalo u tajnom djelovanju Mazzinijeve ''Mlade Italije'', a zatim i u neuspješnoj revolucionarnoj 1848.   Plava boja talijanskih dresova kreirana po uzoru na zastavu Kraljevstva Pijemont i njoj u čast budući da je ono odigralo vodeću ulogu u stvaranju jedinstvene države Italije (1859-70). Najvažniji događaj koji će odrediti budućnost Pijemonta, sa središtem u Torinu, dogodio se potkraj Napoleonskih ratova, kad je dobio značajnu luku Genovu čime je postao pomorska zemlja, ali i ''talijanska''.

 

Od tada će Pijemont biti više orijentiran prema Apeninskom poluotoku negoli prema Francuskoj i Švicarskoj. U Pijemont će u 19.st. ujedno preseliti mnogi talijanski revolucionari i politički prognanici.  Budući da je bila jedina ''talijanska'' država koja nije bila pod francuskom, španjolskom, habsburškom ili papinskom vlati, Pijemont je, ispočetka uz pomoć Francuske, pokrenuo stvaranje Italije. Ono je u prvoj fazi rata (1859-60). počelo oslobađanjem Lombardije i drugih sjevernotalijanskih dijelova od Habsburške vlasti,  a zatim i vojnim pokoravanjem juga, odnosno Sicilskog i Napuljskog kraljevstva. Dok se u drugoj, i konačnoj, fazi (1866-70) Italiji pripojila Venecija te naposljetku Rim i papinska država. Kada je dovršen proces stvaranja Italije,  Iako se u biti radilo o tom da je Pijemont proširio svoje gospodstvo na ostatak države,  talijanski ideolozi kreću s konstruiranjem talijanske nacije među kulturno i jezično raznolikim te višestoljetno politički odvojenim, stanovništvom koje je osjećalo snažan lokalni patriotizam. Osobito će do izražaja doći antagonizam industrijskog sjevera i poljoprivrednog juga. 

 

Belgijski grb, kao i dresovi, ističu nacionalnu crno-žuto-crvenu trobojnicu. Iako ne tim rasporedom, boje su uzete po uzoru na zastavu Brabantskog ustanka iz 1789. kada je stvorena kratkotrajna nezavisna Ujedinjena Država Belgija.  Za područje koje danas obuhvaća Belgija od 16. do 19.st. koristili su se nazivi Niska Zemlja ili južna/španjolska/austrijska Nizozemska,  a ono se nalazilo pod vlašću habsburške obitelji te ja kao takva činila tek dio europskih, teritorijalno nepovezanih i razasutih habsburških posjeda od Sjevernog mora do Jadrana i Dunava. Car Josip II. je imao viziju jedinstvenog centraliziranog carstva, pa je s ciljem tog ostvarivanja proveo brojne reforme poput nametanja njemačkog jezika u upravi i uvođenja vjerske tolerancije, koje se nisu svidjele privilegiranim staležima. Kako su reforme godinama postajale sve radikalnije i sve su oštrije napadale stoljetne privilegije te narušavale tradicionalni poredak, tako je i opozicija prema caru bila sve izraženija. Po intenzitetu i količini nezadovoljstva su se isticale upravo Brabant gdje se 1789. digao ustanak protiv carevih reformi koji će rezultirat protjerivanjem carskih vojnih postrojbi. Ustanak je brzo ugušen.  

 

Nacionalna trobojnica, s današnjim rasporedom i vertikalnim položajem boja, prvi put je službeno prihvaćena tijekom revolucionarne 1830. kada je izdvajanjem južnih katoličkih provincija iz Kraljevstva Nizozemske nastala država Belgija.  Naime, u restauracijskoj postnapoleonskoj Europi osnovat će se Kraljevina Nizozemska na čelu s dinastijom Orange-Nassau. Obuhvaćala je bivši teritorij Ujedinjenih Provincija, Austrijske Nizozemske i princ-biskupije Liege. Ubrzo su došle do izražaja razlike sjevera i juga koje su bile posljedica dvjestoljetne razdvojenosti, a očitovale su se u mentalitetu, katoličkoj i kalvinističkoj religiji, dužoj tradiciji sjevera u životu u nezavisnoj sredini.

 

Revolucionarna zbivanja u Parizu 1830. potaknula su katoličke južne dijelove Nizozemskog kraljevstva na pobunu, isprva protiv protestantske političke dominacije i za jednostavnu administrativnu autonomiju, a kasnije i na traženje nacionalne nezavisnosti. U tome su i uspjeli do 1839. zahvaljujući podršci Velike Britanije i Francuske.  Kako bi se novonastala nezavisna država što više razlikovala od Nizozemske, od koje su se odvojili, ustanici su uzeli naziv Belgija, prema rimskoj provinciji Belgici. Naziv Belgica su za područje Niskih zemalja (današnja Nizozemska i Belgija) počeli koristiti još renesansni humanisti u razdoblju oživljavanja zanimanja za antičku baštinu.  Iako, rimska je obuhvaćala širi teritorij od renesanse Belgice, a u moderno doba ona bi zahvaćalo i Luksemburg, dijelove sjeverne Francuske i sjeverozapadne Njemačke.

 

 

Djetelina je na Irskom otoku stoljećima bila simbol brojnih stvari: u keltskom svijetu je bila sveta biljka druida, a i tri je bio mistični broj u keltskoj religiji.  Postoji i legenda kako je putem njena tri lista sv.Patrik, irski svetac-zaštitnik iz 5.st. tumačio sv.Trojstvo što je tobože pomoglo keltskim poganima da shvate osnovu kršćanske religije.  Kakogod bilo, ona je kroz 19.st. postala simbol pobune protiv Londona, a svatko tko ju je nosio je riskirao represiju od strane britanskih vlasti.  upravo se tada među katoličkim Ircima širi i uporaba zelene boje, iako su nepoznati razlozi zašto je upravo baš ona postala nacionalnom. Možda najuvjerljivija pretpostavka njene velike važnosti počiva u tome što je ona krajem 18.st. postala povezana s Irskom revolucijom koju su obilježili sukobi ''zelene'' i ''narančaste'' frakcije. Naime, Ujedinjeni Irci, pristaše Francuske revolucije i protivnici Londona, za svoj su simbol uzeli zelenu zastavu s harfom koja svoje korijene vuče od zastave kratkotrajne vlade Irske Konfederacije. Potonja je, pak, u ratu 1641-53. predvođena katoličkim svećenicima i plemstvom neuspješno pokušala protjerati protestantsku vlast, sklonu engleskom kralju, iz Dublina.

 

Nasuprot ''Zelenih'' bio je irski Red Orange čija se najveća snaga nalazila u Ulsteru, a čiji su članovi bili uglavnom protestanti, lojalni Britanskoj kruni. Red je osnovan u čast engleskog kralja Williama Orangea 1795.  Također, među šire će slojeve osobito snažan odjek imati pjesma ''nošenje zelenog'' kojom se opjevala represija nad podržavateljima Irskog ustanka iz 1798.  Irski Parlament je ukinut 1800, a Irska je u londonskom Parlamentu dobila puno parlamentarno zastupstvo čime se, barem u teoriji, trebao donekle poboljšati pravni položaj irskih katolika.  Ipak, porast irske nacionalne svijesti se nastavio, a time su se gomilali problemi oko irskog pitanja. Primjena zelene boje kao nacionalne je jednostavno predstavljala upečatljiv način razlikovanja od brojnih varijanti crvene i plave što su se koristile u Engleskoj i Škotskoj, ali i u 20.st. zelena isključivost ih je razlikovala od Sjeverne Irske koja je koristila i plavu sv.Patrika.

 

Na dresovima i grbu je vidljiva i narančasta boja koja je uz zelenu i bijelu dio nacionalne trobojnice - prvi put predstavljene revolucionarne 1848. Po uzoru na francusku trobojnicu kreirali su ju pripadnici Mlade Irske koji su u svom nerealnom pokušaju stvaranja nezavisne Irske doživjeli potpuni poraz.  Zelena je simbolički predstavljala katoličke nacionaliste, narančasta protestante, a bijela težnju za mirom među njima.   Popularnost trobojnice je porasla tek za vrijeme i nakon neuspjelog Uskršnjeg ustanka (1916) pod vodstvom Irske republikanske armije (IRA).  Ipak, brutalni britanski odgovor na ustanak dodatno je ojačao republikanski pokret, a kako su se istovremeno u poslijeratnoj Europi kreirale nove nacionalne države, London pred međunarodnom javnosti nije mogao zanemarivati irsko pitanje. Oružani sukobi su se nastavili, a irski otok se 1921. i konačno podijelio na površinski manju Sjevernu Irsku koja je ostala u sastavu Ujedinjenoga Kraljevstva i neovisnu Slobodnu Irsku Državu koja je 1949. godine postala Republikom Irskom.

 

Grb Švedske prikazuje žuti križ na plavom polju, prema čijim su bojama izvedeni i dresovi švedske reprezentacije. Samo ime Švedske potječe od Sveara, plemena koje je u 9.st. utemeljilo malo kraljevstvo na istoku Skandinavskog poluotoka.  Jasno, križ predstavlja kršćanstvo koje su vladari i plemići kraljevstva Švedske počeli prihvaćati krajem 10.st. Osim što je pokrštavanje bio politički čin »priklanjanja« ostatku »civiliziranoga svijeta«,  ono je  garantiralo opstanak u doba kada su poganski narodi mogli birati između uništenja ili pokrštenja,  ali i blagoslov pape u teritorijalnim osvajanjima ako bi to činili pod izlikom širenja kršćanstva. Naravno, za razliku od elita, pokrštavanje širih slojeva stanovništva nije bilo pitanje trenutka već višestoljetni proces  budući da su se mnogi držali starih, poganskih običaja i vjerovanja. 

 

I dok se motivi žute i plave boje mogu se pronaći kao dominantni na švedskim kraljevskim grbovima od kraja 13.st. pa nadalje,  dizajn zastave je vjerojatno inspiriran zastavom Danske, ali točan datum njena nastanka je nepoznat.  Od kraja 14.st. do prve polovice 16.st. Švedska je zajedno s Norveškom i Danskom bila u personalnoj uniji, stvorenoj u švedskom gradu Kalmaru, kojom se uspostavlja zajednički plan obrane, ostavljajući kraljevstvima široku političku i upravnu autonomiju.  

 

 

Najstariji primjer prikaza žutog križa na plavoj tkanini potječe iz razdoblja vladavine Gustava I. (1523-60), kralja iz dinastije Vasa koji je podigao ustanak što je završio oslobođenjem Švedske od danske vlasti. On je ujedno uveo i protestantizam u zemlju, organizirao jaku vojsku i učvrstio središnju vlast,  a moderni švedski konstruktori nacije ga vole smatrati osnivačem švedske moderne nacije. Iako, malo je vjerojatno da je među nepismenim seljacima s područja Švedske već u 16.st. (odnosno prije 19.st.) postojala švedska nacionalna svijest, odnosno vjerovanje u zajedničke pretke, poznavanje nacionalnih mitova i heroja, imanje omraženih Drugih prema kojima su se identificirali, korištenje književnog jezika, solidarnost prema sunarodnjacima, zajedničke društvene vrijednosti i druge stvari što osobu čine pripadnikom neke nacije. Termin ''švedski'' se ne smije u svim stoljećima shvaćati na identičan način kao u suvremeno doba  jer različiti konteksti nose različite načine identificiranja. Iz tog razdoblja potječe i legenda prema kojoj je švedska zastava inspirirana ukazanjem zlatnog križa na plavom nebu prilikom križarskih ratova koje je švedski kralj poveo protiv poganskih Finaca u 12.st.  Otada se sve češće javlja na barjacima i obilježjima švedskih vojnih trupa.  

 

A ratova je bilo. Nakon što je vladajući vrh prihvatio luteranstvo u 16.st. dolazi do obračuna s domaćim pobornicima katolicizma, a prva će polovica 17.st. proći u švedskoj angažiranosti u vjerskom Tridesetogodišnjem ratu, što će za posljedice, između ostalog, imati izrastanje Švedske u veliku europsku silu.  Također, razdoblje između 1560. i 1720. bilo je prožeto pojačanim sukobima Švedske i Danske oko uloge vodeće sile na Baltiku, a obilježit će ga čak šest višegodišnjih međusobnih ratova.  Upravo su tijekom tih ratova sredinom 17.st. Šveđani preoteli Dancima regiju Skaniju na jugu skandinavskog poluotoka. Ipak, ona će idućih stoljeća unatoč ''pošveđivanju'' zadržati snažni regionalni identitet posebice što se tiče jezika i kulture.