Hrvatska u Pekingu: Igre malih sportova i velikih promašaja
FILIP UDE, Snježana Pejčić, taekwondašice Zubčić i Šarić su na kraju "spasili obraz" rukometašima, vaterpolistima, Duji Draganji i braći Skelin, od kojih se s pravom očekivalo mnogo više.
Kažemo očekivalo, jer sportaši nisu nigdje kao na Olimpijskim igrama podložni očekivanjima nacije koju tamo i predstavljaju, a kud ćeš zahtjevnije nacije od hrvatske, jer "jesmo mali, ali smo sportski velikani", rekli bi nešto u tom stilu najstariji hrvatski olimpijci Antun Vrdoljak i njegova baba Lončaruša.
Oni su mali, ali su veliki
Sukladno rječniku koji se koristi pri opisivanju postignuća sportaša na OI, ovaj dio je posvećen "herojima" kako se nazivaju medaljonosci iz Pekinga. Otišli su na Daleki istok sa očekivanjima koja teško da su prelazila romansu u Olimpijskom selu, a nakon povratka su dobiti "neprirodno" veliki prostor u medijima.
Osvajanjem medalja u desetorazrednim sportovima su natjerali urednike da ih stave na naslovnice, prirodna staništa za Ivana, Brkove ili čak za "onu kojoj je sestra bila u Big Brotheru", ali kada su sve očekivane zvijezde krahirale, što napraviti od ovih anonimusa?
Kako napraviti heroja/heroinu od nekoga koga nitko ne zna?
Urednici su bili na sto muka: međimurski anđelčić se tako tih par dana tukao za naslovnicu sa Dinamovom rezervom kojoj je bivši igrač istog kluba ogrebao auto, a u nedoumici i neznanju što napisati, krenulo se sa onim s čim se ne može omanuti: toplim ljudskim pričama, pa smo saznali sve o Filipovom teškom djetinjstvu, a za "cure" baš nitko nije propustio napisati "kako bi se mogle natjecati za Miss Sporta".
Jer oni više nisu muškarac u smiješnim tajicama koji se bavi nekim "pederskim sportom" i djevojke koje dok se udaraju dreće gore nego Iva Majoli i Monika Seleš, oni su sada Fićo, Sanja, Snježana - nacionalno dobro, ali ograničenog roka trajanja, otprilike do završetka sezone lubenica, jer zaboraviti ćemo njihove olimpijske medalje čim krenu bitke sa Šahtarom i Kazahstanom.
Onih nekoliko desetaka ljudi koji se bave tim čudnim sportovima, također su dobili svojih pet minuta slave; par dana su ih zvali u kontakt-emisije i panel diskusije, carevali su forumima i news grupama, bili glavni u društvima, prije nego što se opet vrate u anonimnost dvorana na kraju grada sa "sportskim torbama koje su nekada bile in".
Koje su koristi od Igara osim što više nećemo slušati meketava ridanja i teatralno-zavjerenička zapomaganja reportera iz Pekinga?
Ako je vjerovati političarima i gradonačelnicima koji se u ovakvim prigodama ne propuštaju slikati uz najslavnije primjerke izborne baze, barem se Filip Ude više neće morati mučiti u tuberkuloznim uvjetima bratislavskih podruma niti će naglavačke skakati na krevet sa bakinog ormara a Snježana Pejčić će imati bolje uvjete za gađanje nego nekoć "Domagojevi strijelci".
Odjeb je (SMS-om) lansiran
Ni Duje, ni Lino Červar, ni Tia Hellebaut nisu antiheroji ni najomraženiji u Hrvatskoj poslije ovih Igara. Nemamo čak ni Lamonice za pljunuti ga. Taj naslov uvjerljivo će ponijeti Ivo Karlović. Div sa Šalate, a "liliuputanac djela" je u povijest olimpizma i ovu skromnu kroniku Olimpijade (da, pogrešno je ovako nazivati ali svi smo "je" uvijek tako zvali) ušao jedinstvenim načinom otkaza nastupa na najvećem sportskom natjecanju: mobitelom je dan prije poslao poruku kako ipak neće doći u Peking zbog želučanih tegoba i visoke temperature.
To ne bi toliko bilo čudno da se ne radi o čovjeku protiv čijeg nastupa je bila cijela teniska reprezentacija i radi čijih prijašnjih otkaza i odbijanja nastupa za Hrvatsku je izbornik Prpić prijetio ostavkom ako mu bude nametan Karlovićev nastup na turniru. Oni s nešto većom tolerancijom na giričekoidno-vujčićevska svojstva divovskog Ive, priželjkivali su njegov nastup jer je neposredno pred Igre skinuo Federerov skalp. Pragmatici su rezonirali u stilu "neka sada to što je izdajnik ispravi barem jednom broncom", ali dezerter Ivo je pokazao da ne mogu oni njega toliko puta pozvati koliko im kasno on stigne otkazati.
Čak je dan prije polaska u Peking tražio da mu se rezervacija avionske karte prebaci na let za idući dan, da bi potom poslao sms kako neće doći, "jer ga boli stomak". Ako je i od Karlovića, previše je.
Blanka za srebro dobila sućut a ne čestitke
Među neuspjehe mirne duše možemo svrstati i srebro Blanke Vlašić, a što je mnogo važnije i ona je priznala da je razočarana, jer i sama je očekivala zlato. Govoriti i pisati kako je srebro "veliki uspjeh" i "prva hrvatska atletska medalja" je čista glupost jer za Blanku je uspjeh jedino prvo mjesto, a Blanka "je hrvatska atletika". Tako da svi sažalno i pokroviteljski intonirani naslovi i tekstovi imaju otprilike jednako smisla kao da švicarski mediji slave Federerov poraz u finalu Wimbledona.
Blanka Vlašić je pobjednica 34 turnira zaredom u posljednjih godinu i dva mjeseca. Rasturala je od Hanžeka do ciriške Zlatne Lige. U istom razdoblju je postala svjetska i europska prvakinja. Kada netko s tako suverenim nizom dođe na Olimpijske igre, od nje se legitimno očekuje zlato. Međutim, Blanka se našla u njoj neobičnoj situaciji, da mora juriti tuđi rezultat, što je belgijska višebojka lijepo iskoristila.
Zaludu joj je na kraju bilo micanje iz olimpijskog sela i izolacija kako se ne bi previše uživljavala u ostala natjecanja naših sportaša, jer njena kvaliteta jamči rezultat dosegnut u finalu, sve i da je na borilište došla izravno sa kasnonoćne pijanke.
Potpuni potop vodenih sportova
Ako se Blanka na sebe ljuti zbog srebra, što bi tek mogli reći i sebi predbaciti naši "vodozemci", jer svjetski prvaci vaterpolisti su završili kao šesti, a njihovu igru je od utakmice sa SAD-om karakterizirala potpuna nemoć i na kraju su završili na potpuno zasluženoj poziciji obzirom na ono što su pokazali.
Sanja Jovanović, svjetska rekorderka na 50 metara leđno nije se uspjela plasirati niti u polufinale utrke na 100 metara u istoj disciplini, zašto je okrivila dopingirane suparnice, dok je Duje Draganja za njegov debakl "samokritično" okrivio trenera.
Draganja je u kvalifikacijama za polufinale na 100 metara slobodnim stilom zauzeo posljednje, osmo mjesto, a u utrci na 50 metara nije uspio proći u finale. Pokazale su se istinite najave srebrenog olimpijca iz Atene na 50 metara slobodno i svjetskog rekordera na 50 metara u malim bazenima kako je "sam sebi najveći protivnik".
Braća Skelin, također srebreni na prošlim Igrama, Peking su napustili kao "najzadnji", odnosno posljednji, 12. u B finalu dvojca bez kormilara. Nikako se nisu mogli priviknuti na kineske vrućine i vrijeme održavanja utrka, a i suparnici su im bili "superteški". Ili kao je to sažeo Nikša: "Brzina nam nije problem, no jest realizacija".
Mago di prodavanje maglo
Lino Červar se na kraju balade "ispričao naciji" zbog pada bez borbe u utakmici za broncu. "Ne želim nikoga posebno kriviti jer ovi momci su donijeli toliko velikih pobjeda i nisu zaslužili da ih se proziva", poručio je. Točno izborniče, a da li mislite da već odavno cijela nacija ne vidi i ne čuje da vam taktiku i igru slažu Dominiković i Balić, a da se vaša uloga svodi na povike "Idemo, moramo dati gol!". Kraj velike, najveće generacije koja je donijela svjetsko i olimpijsko zlato bi morao značiti kraj ne samo za neke igrače, nego i donijeti novo lice na klupi. Irfan Smajlagić je ionako iskovao portugalsko zlato.
Reprezentativni košarkaši
Nastup Repešinih izabranika možda najbolje ocrtava konačni dojam o nastupu naših sportaša na Olimpijskim igrama: predstavnici sporta u kojem smo nekad bili velikani su se plasirali rudarski teško, fantastične utakmice su miješali sa onima u kojima su pali bez ispaljenog metka, ali na kraju su ipak nešto (ne previše) i pokazali.
Zvonko Alač
Foto: AFP
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati