DINAMO je Hajduk mogao pobijediti 8:0 umjesto onako kako je završilo, duplo manjom razlikom i to bi bilo ne samo zasluženo, nego i moguće, ali Pjaca, Henriquez i Ćorić su se smilovali, odnosno zaigrali u pokušajima da loptu uguraju u mrežu "četverostrukim" pasovima i udarcima iz svih kuteva.

 

 

Dinamova vanserijska trojka, koja kvalitetom odskače ne samo od nedostojnih suparnika, nego i u odnosu na suigrače, mogla je dati gol kada i kako je htjela pored pored hajdukovaca koji po tko zna koji put ovog proljeća u sebi nisu imali ništa hajdučko.

 

Odavno je vidljivo, a zbog objektivnih razloga to shvaćaju, prihvaćaju i trpe navijači, kako većina igrača Hajduka sastavljenog po načelu besplatnosti, "nema veze". Ali, ono sa čim se nikako ne mogu pomiriti i za što nitko nema razumijevanja je kada se njihovo neznanje, nemoć i manjak nogometne inteligencije, oplemene nedopustivom jalovošću, beskrvnošću, bezmudošću, igrom u kojoj nema htijenja, srca, agresije, faula, ničega. Ukratko, igrom koju su pokazali na izletu u Zagreb, koji im je očigledno poslužio da poziraju na Bijeloj noći i uveličaju Dinamovu proslavu decime. 

 

Na Maksimiru, gdje se konačno isplatilo dijeljenje ulaznica hvatanjem ljudi za rukav po zagrebačkim ulicama, samo se milošću spomenute Dinamove velike trojke nije ponovila petarda Hajduku iz prošle sezone. Vukas se na Maksimir "došao nadigravati", ali jedini u gostujućoj momčadi koji je pokazao volju i znanje bio je Vlašić. Sve ostale dinamovci su raznijeli i preplašili presingom, brzinom, snagom, željom. Svime onim čega u Hajduku bolno nedostaje, ako je već manjak kvalitete prihvaćen kao zalog čekanja boljih vremena koja samo što nisu. 

 

Pored statičnog i beskrvnog Hajduka, koji u drugom poluvremenu centar prvi put prijeđe u 62. minuti, igrači Dinama (koji osim spomenute trojke nisu klase iznad HNL-a) doista izgledaju onako kako nam se protiv Dinama čine Ludogorec ili Čornomorec, momčadi s druge planete, jer kako to lijepo kaže drevna frazetina, na terenu Maksimira "postojala je samo jedna momčad".

 

"Voljni moment", kojeg su igrači Dinama pokazivali kao se da oni, a ne gosti moraju iskupiti zbog očajnog proljeća, glavni je razlog uvjerljive pobjede domaćina. Drugi je što su Hajduk probili na oba fronta; kroz sredinu, gdje su kratkim pasovima i brzim kontrama prošli na desetke puta, te na bokovima, gdje smo Pinta i Pivarića gledali samo na protivničkoj polovici, pa je Dinamo igrao "2-2-5-1", odnosno s duplim krilima praktično cijelu utakmicu. Povežemo li to s na početku istaknutom agresijom i presingom, nije ni čudo da se skoro sve zanimljivo (osim Tudorove prilike u nastavku) događalo pred Kalinićem, koji je primio četiri gola, ali je i skinuo zicere Sigaliju i Soudaniju. 

 

 

S druge strane, Hajduk nije napravio baš ništa čime bi zaslužio išta više od potopa. Podsjetili smo kako mu igrači izgledaju na terenu, a momčad ovisi o trenutku inspiracije dvojice tinejdžera. Jedan se vidio, drugi nije uopće. Za Balića je normalno da oscilira jer se tek razvija, ali nije normalno da Hajduk sve nade na terenu polaže u dva dječaka, bez obzira koliko oni bili talentirani. Balić je morao biti poveznica između natrpane sredine i vrha napada, ali nemoguće je u nešto smisleno spojiti carinika Sušića i traljavog Gotala.

 

Puno je zasluženih kritika na račun Hajdukovih stopera Milovića i posebno Maloče, a nakon ovog derbija s pravom će ih biti još više, posebno što se tiče potonjeg, sukrivca za "dva i pol" Dinamova gola, ali koliku su pomoć središnji braniči imali od njihovih suigrača iz veze? Da su Caktaš, Mezga i Sušić radili što su morali, ne bi Dinamova trojka, pojačana Soudanijem, toliko puta neometano izlazila na zadnju liniju Hajduka. Ali, uz nekompetenciju na stručnom i kadrovskom planu, u Hajduku na terenu u obrani caruje nonšalancija, u vezi indolencija, što rezultira time da pored tri raspoložena dinamovca, 11 Hajdukovaca djeluje drugoligaški.

 

 

Ili da se ne pravimo kako je sve u događajima na terenu, kada znamo da presuđuje bitka na tržištu: Dinamu i Hajduku, koliko god bili različiti, budućnost i opstanak je u prodaji vlastitih dragulja, što god pričali u odnarođenom Dinamu i narodnom Hajduku, jer i jednima i drugima to je glavni izvor za saniranje ogromnih minusa i dugova.

 

Pitanje je jedino tko će u tome biti uspješniji, odnosno tko će raskošnije utopiti i zato su ovakve utakmice važne. Nakon partije protiv Hajduka mali Ćorić debelo je podcrtan u notebookovima uglednih skauta, dok bi se za Balićem nakon ove utakmice malo tko okrenuo. Pjaca će također otići za pristojnu cifru, a Inter, pa makar ovaj loši aktualni, zaboravit će da je ikada "tražio Sušićev broj".