Foto: Hina, Pixsell

TREBALI su to napraviti još davno, prije nego su reprezentaciju i nogomet Hrvatske uzeli za taoce i pretvorili u poligon za privatno bogaćenje. Zdravko Mamić i Davor Šuker trebali su podnijeti ostavke onog trena kada su zbog straha da ne izgube vlastite fotelje i moć reprezentaciju oduzeli i sakrili navijačima i osudili je da igra pred praznim tribinama i klikom iz lože. Danas sa sigurne udaljenosti i optuženičke klupe gledaju produkt svog djelovanja: navijače koji se međusobno tuku i reprezentaciju koja više ne može sigurno igrati niti pred praznim tribinama.

Oni danas hitno moraju podnijeti ostavke jer samo time mogu spasiti hrvatsku reprezentaciju i umiriti histeriju koja bi u atmosferi linča s tribina lako mogla prijeći i na ulice. Mamić i Šuker, ako to žele, mogu zaustaviti nerede. Da bi spriječili daljnje nasilje moraju otići s pozicija koje na silu drže, protiv volje svih, osim onih koji o njima financijski ovise. Njihova reprezentacija igra za VIP društvo u loži, "čistu Hrvatsku" i likove poput Željka Širića.

S njima je u prvom redu često i predsjednica Kolinda. Dok financiraju kampanje, ne smeta joj što iz Zdravka Mamića i Davora Šukera progovara čisto nasilje. Tolerira im se šaketanje po ložama, napadanje novinara i silovanje zakona.

Dopušta im se da se rugaju svojom samovoljom, bahatošću i u konačnici nesposobnošću, u trenutku dok su im ključni ljudi optuženici USKOK-a, a reprezentacija na čelu s potrčkom za Mamićeve filijale predmet sprdnje, te da umjesto obračuna s kriminalom u svojim redovima provode obračun sa svima onima koji misle drugačije.

Reprezentacija je obveza, ne samo bankomat

Država koju krive i zazivaju upomoć ne može im danas pomoći, kao što im je godinama pomagala da se održe na pozicijama moći. Njihova je država, ukoliko ne primjećuju, na rubu anarhije. Reprezentacija Hrvatske je Mamićevo i Šukerovo čedo, njihova odgovornost, a ne samo bankomat. 

Oni moraju otići jer su bez konkurencije najomraženiji likovi hrvatskog nogometa, personifikacije i uzroci svega lošeg što ga je snašlo, otkako je prvi prije deset godina potpuno zauzdao Dinamo i odmah zatim krenuo u preuzimanje glavne poluge vlasti u nogometnoj Hrvatskoj - HNS-a. Mamić je do 2010. ostvario potpunu vladavinu savezom; Bilić je njemu morao poljubiti prsten kako bi mu Mamić pružio drugu šansu nakon što je krahirao u kvalifikacijama za SP, a formalni predsjednik Vlatko Marković niz godina bio je samo lutka na koncu velikog meštra, koji je tako uživao u tome da faktički vlada Dinamom, HNS-om i nogometnom reprezentacijom Hrvatske, iako u nijednoj od tih institucija nije imao predsjedničku funkciju.

2010. na scenu stupa Šuker, bolje reći na nju ga za ruku dovodi Mamić, kako bi naslijedio već onemoćalog Markovića, odnosno kako bi staru i potrošenu figuru iz pretpotopnih vremena, zamijenila ona "Hrvatskog branda", kako se Šuker sam nazivao. Koliko god mu se svi zbog toga rugali, činjenica je da je Šuker u svijetu popularniji od zemlje za koju je zabio šest komada '98., ali i da se u Hrvatskoj do kraja pokopao ulaskom u kolo s gazdom, koji ga okolo voda kao mečku koja igračkom slavom služi za pokriće i legitimitet kompromitiranom Mamiću.

Šuker se za preuzimanje funkcije obučavao na odurnoj, gadljivoj i mučnoj izbornoj skupštini HNS-a 17. prosinca 2010. u Kristalnoj dvorani hotela Westin. Potrebno je istaknuti i zapamtiti ovo mjesto, datum, ali ponajprije metode i okolnosti u kojima počinje era Mamića i Šukera. Kaos, sramota, kriminal - riječi su koje padaju na pamet svakome tko je tog dana vidio što se sve događalo na Izbornoj skupštini na kojoj je po tko zna koji put za predsjednika izabran Mamićev lutak Vlatko Marković.

Od potezanja pištolja do dirljive pomirbe zbog profiterskih interesa

"Nećeš razbojniče!" urlao je Mamić na Igora Štimca, suparnika u borbi za fotelju predsjednika, dok je ovaj nadgledao kako njegov ađutant Reno Sinovčić sa sramotne Izborne skupštine HNS-a krajem 2010. pokušava iznijeti ukipljenog i od Štimca odmetnutog zastupnika iz dubrovačkog saveza. Međutim, taj Mato iz Osojnika, Pijavičinog ili otkud već, nije se dao i njegov glas je Mamiću (Markoviću) donio pobjedu.

"Vlatko i Zorko, dižite listiće, jebo vas Bog!", urlao je Mamić i na obje njegove vremešne i u HNS-u nezamjenjive marionete, prilikom glasanja u finalu i degutantne izborne utrke u kojoj je Štimac izgubio. Sve što vas zanima o hrvatskom nogometu i što on stvarno jest, mogli ste saznati i vidjeti u "Interkontiju" tog 17. prosinca 2010. Kada su u pitanju bića koja vladaju hrvatskim nogometom, potpuno je isto slušate li ih kako jedni druge optužuju za vađenje pištolja po liftovima hotela i gledate kako bi se potukli da nema toliko kamera i svjedoka, ili kada na istom mjestu samo dvije godine kasnije demonstriraju dirljivu spremnost da sve "razlike" stave po strani i jednoglasno biraju za predsjednika i izbornika dva lika koji su prije samo godinu i pol bili nepomirljivi neprijatelji iz zakrvljenih tabora.

Ali vratimo se na izbore 17.12. Kao što je nekad vrebao priliku i kakav otpadak u šesnaestercu tako je tog dana Davor Šuker, ulašten i naizgled nezainteresiran, u prvom redu pored glasačkih kutija zapravo imao ključnu misiju kontrole discipliniranosti glasačke mašinerije. Svaki je Mamićev podanik morao prema Šukeru i Mamiću okrenuti glasački listić kako bi dokazao svoju vjernost. Vjerojatno sumnjajući u Šukerovu intelektualnu potkapacitiranost za ovako složen zadatak, postavili su još jednog osigurača. Mamićev osječki pouzdanik Ante Vučemilović progurao je sina od ljubavnice (inače delegata u Drugoj HNL) na mjesto nadzornika izbora, točnije zamjenika predsjednika izborne komisije, gdje je zamijenio u predinfarktno stanje dovedenog Stanka Hautza.

U Mamićevom i Šukerovom HNS -u policija bi napunila nekoliko marica

Nakon ovoga svega, sigurno vas ne čudi što je tada dolazak nekolicine golobradih policajaca na recepciju hotela u kojem su Mamić i Šuker zasjeli na vrh hrvatskog nogometa, bio popraćen dobacivanjima okupljenih: "Odite u Kristalnu dvoranu, napunit ćete nekoliko marica".

Umjesto marica, punio se i praznio popis Mamićevih i Šukerovih izbornika, odnosno "jakih" imena koja su redom trošili jer nisu bila stručna, kvalitetna i iskusna, ali su bila poslušna. Krotak je tako postao čak i njihov veliki "neprijatelj" Štimac, koji si je, kada su mu prije četiri godine dali selektorsku funkciju kao prvi izbornički zadatak zadao vraćanje famoznog "kulta reprezentacije": "Vidan je izostanak jednog poticajnog angažmana. Kult reprezentacije kao da se negdje putem izgubio."

Poticajni angažman teško je prizvati udruživanjem s beskrajno omraženim Mamićem, zbog kojeg na proslavama Dinamovih trofeja na Maksimiru ima manje ljudi nego na tramvajskoj stanici preko ograde, te Davorom Šukerom, koji je poput prethodnika Markovića (ali i notornog Tomislava Merčepa) poznat po iritantnoj navici da o sebi bahato govori u trećem licu i kojem također u izbornoj bazi (rodnom Osijeku) zvižde kad se pojavi na stadionu.

Mamić i Šuker najveći su problem koji je snašao hrvatski nogomet

Navedeni kult reprezentacije izgubio se putem koji su utabali Mamić, Šuker, ali i njihovi poslušnici, koji su za funkcije i raskošne honorare u HNS-u pognuli glavi i pristali biti suučesnici u velikoj predstavi - pretvorbi HNL-a u igralište jednog kluba i preuzimanju reprezentacije Hrvatske i HNS-a od strane jednog čovjeka.

Usput je Šuker od "hrvatskog branda" postao kradljivac antičkih novčića i novinarskih mobitela, a Mamić je prvooptuženi u slučajevima u kojima se njega i jatake tereti da su Dinamo i Hrvatsku oštetili za 260 milijuna kuna.

Napisali smo na početku da je dvojac iz ove priče personifikacija svega lošeg što je snašlo hrvatski nogomet. Pojednostavnimo priču; najveći problem hrvatskog nogometa je što su ga snašli Mamić i Šuker.

Uostalom, o svemu ovome Index piše već godinama: 

>>> NE NAVIJAM ZA "HOĆEŠ RAZBOJNIČE" HRVATSKU

>>> KAKO SMO ŽIVJELI ZA HRVATSKU, SJEĆANJE NA ITALIJU '95

>>> TKO ĆE SMIJENITI UBOJICU HRVATSKOG NOGOMETA?

>>> REPREZENTACIJU STE  UKRALI, ISTINU NE MOŽETE 

>>> ŠUKER JE PAO NA TJEME