Vidim komentare kako smo se izgubili, kako smo upali u njihov mlin, u njihovu zamku. Da smo tu pogriješili pristavši na igru u kojoj su Francuzi najjači na svijetu. Nije to baš tako. Niti smo mi željeli tako igrati, niti je izbornik Babić krivo postavio igru. Ljudi moji, to je Francuska, najmoćnija rukometna sila na svijetu i oni su ti koji su svojom snagom, iskustvom i silinom natjerali sve nas da mislimo kako smo poput naivaca upali u njihovu zamku. Nitko na svijetu ne može pratiti taj ritam kakvim oni igraju 60 minuta i ova je utakmica samo pokazala koliko je ova hrvatska reprezentacija još daleko od nivoa jedne Francuske. 

 

 

Nakon velikih pobjeda protiv Islanda i Makedonije, ponadali smo se da im možda možemo parirati, no bila je to samo varka, iluzija. Nažalost, ne možemo. Nije ista stvar kad se na crti guraš s jednim 100 kilograma teškim Makedoncem i Islanđaninom, igračima bez iskustva,  ili s jednim Sorhaindoom i Karabatićem. Njih dvojica su ovakvih utakmica odigrali ''milijun'', dok su naši igrači nakon svakog duela ili faula s njima  bili doslovce polumrtvi. Iskustvom i ritmom su nas umarali, razbijali su nam obranu, širili pukotine, a onda su lagano zabijali preko krila ili sa crte. Zadnjih desetak minuta to nije više bio rukomet. Taktički smo se raspali, a Francuzi su se samo poigravali do kraja. 

 

Volio bih da javnost ne reagira s pričama o ''opet tim strašnim Francuzima'' ili o nekakvom francuskom kompleksu. To su gluposti. U hrvatskoj reprezentaciji igra puno igrača koji nikad u životu nisu igrali protiv njih i bilo bi pogrešno da im se na leđa stavlja breme moje generacije i one poslije mene. Francuska je danas puno bolja i tu je sva mudrost.

 

Fizički su jači, iskusniji, taktički zreliji. Iskreno, njihov rukomet meni se ne sviđa, ne igraju oni nešto posebno lijepo za oko, međutim, stroj su, koji kad se zagrije melje sve pred sobom. Protiv Hrvatske uvijek imaju i motiv. Nekidan su ih Poljaci razbili. Omeyer nije mogao ništa obraniti. Kad igraju s nama igraju na maksimumu jer su i sami više puta priznali da smo im mi najveći rival, najjači motiv. 

 

Počeli smo dobro. Držali smo neko vrijeme i prednost, ali sve je to počivalo na klimavim temeljima. Ljudi su bolji, jači su, ne možeš drvo istući.

 

 

Premda smo gotovo sigurno ispali, iako nećemo u polufinale, ovaj turnir za nas nije još gotov. Čekaju nas još Poljaci i bit će to sjajan test da momci vide na čemu su, koliko mogu u dvobojima s momčadima iz rukometnog vrha. Ovaj Euro moramo iskoristiti kao platformu za stjecanje iskustva. Budućnost imamo, nije to nikakva floskula, samo moramo pronaći put i smisleni način za razvitak hrvatskog rukometa. Jer stanje u kojem danas hrvatski rukomet egzistira porazno je i lako se može dogoditi da ova talentirana generacija propadne.

 

 

Nemamo nikakvu suvislu strategiju što napraviti i kako to napraviti. Pogledajte nam domaću ligu. Umjesto da vratimo značaj i ugled, nekadašnjim vrhunskim, a sad ugaslim centrima hrvatskog rukometa, pa da svi skupa radimo za dobrobit istoga, kod nas vlada čista centralizacija. Bjelovar je bio prvak Europe, Metković je dvije godine zaredom igrao finale Kupa EHF-a (jednom osvojio op.a) i davao je pola reprezentacije, bili su tu jaki Zamet, Split, Karlovac, Varaždin, Kutina. Gdje su sad ti klubovi?

 

Kad smo bili prvaci svijeta u Portugalu gotovo je cijela reprezentacija igrala domaću ligu. Danas sve se vrti oko Zagreba. Jedina pozitivna priča hrvatskog klupskog rukometa je obitelj Ergović, koja iz čiste ljubavi prema rukometu i entuzijazma drži NEXE na životu. Ostalo je sve pogašeno. Kako će klinac, koji studira, igrati za maksimalno 1000 kuna mjesečno? Može on biti ne znam kakav talent, ali radije će ostaviti loptu i zaposliti se u nekom kafiću kako bi preživio. Rukomet je kod nas radnički sport, a dobro znamo kako radnici u Hrvatskoj žive.

 

 

Za iznimne igrače poput Stepančića ili Duvnjaka nema straha, oni će pronaći svoj kruh, no boli me kad vidim da jako dobri mladi hrvatski rukometaši sa 16, 17 godina odlaze od kuće i doslovce za burek igraju po nekim opskurnim mađarskim klubovima jer u Hrvatskoj nemaju gdje. Kakva nam je država, takav nam je i rukomet. Kad vidim kakvo stanje vlada u hrvatskom sportu, kolika količina crnila i apatije, drago mi je da završavam karijeru.