OSTALO je još točno četiri dana do početka Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, koja je po treći put domaćin završnog turnira najboljih momčadi Starog kontinenta. Inicijalni Euro 1960. održan je u Francuskoj, baš kao i turnir 1984., kad su se domaćini predvođeni Michelom Platinijem okitili svojim prvim velikim nogometnim zlatom. 

 

Premda u Francuskoj ovog ljeta neće biti nogometne sile kao što je Nizozemska, a tamo ćemo gledati Sjevernu Irsku, Island, Albaniju i Wales, reprezentacije iz drugog, pa čak i trećeg razreda europskog nogometa, ne treba sumnjati da ćemo punih mjesec dana uživati u spektakularnom nogometu.

 

Dok ludnica 10. lipnja ne krene, odbrojavamo do Eura uz zanimljivije priče iz povijesti Eura, najljepše golove, legendarne utakmice i najbolje igrače.

 

Odbrojavanje je počelo.

 

 

Povijest talijanskog nogometa obilježena je trijumfima, velikim uspjesima i titulama. Talijani su čak četiri puta bili svjetski prvaci, a u Meksiku 1970. i u SAD-u 1994. osvojili su svjetsko srebro. Na domaćem terenu 1968. okitili su se i naslovom prvaka Europe, a 2000. i 2012. tek su u finalu priznali premoć Francuske, odnosno Španjolske. 

 

Ukratko, Italija je prava nogometna nacija, jedna od najvećih, no kad bacimo malo oko unazad i istražimo pozadinu tih silnih osvojenih naslova, vidjet ćemo kako su Talijani gotovo do svakog svog velikog uspjeha došli na krilima nevjerojatne sreće, ili, da budemo precizniji, guzičarenja.

 

 

Prvi naslov svjetskog prvaka osvojili su u ono pretpovijesno doba nogometa, na domaćem terenu 1934. U četvrtfinalu su izbacili Španjolsku s 1:0, ali tek u ponovljenoj utakmici. Prva je završila 1:1, a morali su stizati prednost suparnika. Prava drama viđena je u finalu, gdje su Čehoslovaci do posljednjih nekoliko minuta imali vodstvo od 1:0, da bi Talijani ipak uspjeli dati gol i u produžecima uzeti naslov.

 

Prvi i jedini naslov prvaka Europe osvojili su 1968. u Rimu, ali do njega su došli s više sreće, nego pameti. 120 minuta polufinala protiv SSSR-a završilo je bez golova i bacanjem novčića birao se putnik u finale. Trebamo li napisati tko je imao više sreće? U finalu opet slična priča. Jugoslavija je imala prednost, a Talijani kao Talijani, dali su gol u zadnjim minutama i utakmicu su odveli u produžetke. Kako tamo nije bilo golova, UEFA je odlučila da je glupo da se prvak Europe dobiva ždrijebom, pa se igrala nova utakmica dva dana poslije, a Talijani su slavili s 2:0.

 

 

Do finala Svjetskog prvenstva 1994. u SAD-u morali su proći pakao najluđe grupe u povijesti Mundijala - Irska, Meksiko, Norveška i Italija. U suludom i nikad prije i nikad poslije viđenom raspletu, svaka je reprezentacija minimalno izgubila, minimalno remizirala i minimalno pobijedila. Na kraju su sve četiri selekcije imale po četiri boda uz 0 gol razliku, a tri su momčadi mogle ići dalje. Ceh su platili Norvežani zbog najmanje postignutih golova, a kao treći dalje su išli upravo Talijani. Da priča bude zanimljivija, način na koji su pobijedili Norvešku bio je posebno dramatičan. U 21 minuti utakmice kod rezultata 0:0 Norvežani su imali jednu kontru i vratar Azzura Gianluca Pagliuca morao je istrčati van svog kaznenog prostora i loptu boksati rukom. Naravno, dobio je izravan crveni karton, a izbornik Sacchi šokirao je cijeli svijet kad je iz igre izvadio Roberta Baggia, da bi na gol stavio Lucu Marchegianija. Ipak, dvadeset minuta prije kraja Dino Baggio na dodavanje Beppea Signorija zabija gol za prolaz u osminu finala. 

 

Tamo su Talijane čekali sjajni Nigerijci, koji su bili otkriće turnira. Afrička momčad vodila je 1:0 i do posljednjih minuta poigravala se s nemoćnim Azzurima. No, u tom trenutku na scenu stupa Roberto Baggio i iz ničega vraća Talijane u život. Minutu dvije prije kraja sretno zabija za 1:1 i produžetke, a u produžecima Zlatni repić postiže još jedan gol za veliko slavlje Talijana.

 

Međutim, svi ti dramatični i sretni prilazi Talijana na velikim natjecanjima nisu ništa naspram onog što se događalo na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982. U grupi su uz Talijane bili Poljska, Kamerun i Peru. Poljaci, Talijani i Kamerun međusobno su remizirali, a Poljaci su pobijedili Peru. Dakle, Poljska je bila prva u skupini, Peru zadnji, a drugi putnik u drugi krug tražio se između Italije i Kameruna. Italija je prošla opet na više postignutih golova, ali gol koji su dali Kamerunu, gol vrijedan prolaska grupe, a na kraju će se pokazati i gol vrijedan naslova svjetskog prvaka bio je i više nego bizaran. Jednu nabačenu loptu Graziani  bez veze je glavom uputio prema inače sjajnom golmanu N'Konu, a ovaj se u trenutku kad je lopta polagano išla prema njemu poskliznuo. Kamerun je s tih 1:1 morao doma, a Italija je na krilima velikog Paola Rossija došla do naslova prvaka svijeta.

 

Već smo pisali u odbrojavanju o najbizarnijoj utakmici u povijesti Eura, o polufinalu između Nizozemske i Italije 2002. kad su Tulipani imali igrača više gotovo cijelu utakmicu, promašili su čak dva penala u regularnom tijeku utakmice, a u raspucavanju još tri i Azzurima tako poklonili finale. U Njemačkoj 2006. Italija je igrala najbolji nogomet, no i tada tko zna što bi bilo da nesretne Australce suci nisu pokrali u osmini finala i da se u finalu protiv Francuske nije desio onaj čuveni ''blackout'' jednog od najvećih svih vremena.

 

 

Bilo kako bilo, zaključak je da je neviđena količina sreće u dobroj mjeri upravljala nogometnom povijesti Italije, međutim, ono što im se dogodilo na Euru u Portugalu 2004., dobar dio nogometnog svijeta je sa smiješkom promatrao.

 

''Tko ih jebe, zar se oni desetljećima nisu na isti način provlačili i osvajali naslove? Neka im je'', tako nekako su nogometni navijači širom svijeta komentirali rasplet trećeg kola ''talijanske'' skupine.

 

Tu su grupu činili Italija, Švedska, Danska i autsajder Bugarska. Prvi meč odigrali su Italija i Danska, a završen je bez golova. U drugoj utakmici dana Šveđani su s 5:0 demolirali bugarsku razbijenu četu. 

 

U drugom kolu Danska je golovima Tomassona i Gronkjaera svladala Bugare, a u drugom meču drugog kola te grupe gledali smo sjajnu utakmicu između Italije i Švedske kad se prvi put na velikoj sceni u pravom svijetlu svijetu predstavio mladi 23-godišnji Zlatan Ibrahimović.

 

 

Najprije je Antonio Cassano u 37. minuti pogodio za vodstvo Italije. Vrijeme je prolazilo, a Šveđani nisu mogli do gola, međutim, kad su svi očekivali da će Italija doći do tri boda, na čaroban način ukazao se veliki Ibra.

 

Švedska je izvela korner sa lijeve strane, nastala je gužva u šesnaestercu, lopta se prebacivala s glave na glavu, a onda se ukazao Ibrahimović koji je prije Gianluigija Buffona dotrčao do lopte i leđima okrenut golu šutirao je petom. Lopta je prošla točno tamo gdje Christian Vieri nije uspio skokom zatvoriti rupu u desnim rašljama gola Italije. Ostalo je 1:1.

 

Posljednje kolo imalo je sljedeću računicu: ako Danska i Švedska odigraju neriješeno a da pri tom postignu minimalno po dva gola, Italija ispada bez obzira s kojom gol-razlikom pobijedi Bugarsku.

 

Naime, ako tri prvoplasirane reprezentacije u grupi gdje tri momčadi imaju isti broj bodova, tada rezultati protiv četvrte, posljednje momčadi bivaju isključeni i računa se samo odnos između tri momčadi koje su ostale u igri.

 

Kako su Italija i Danska remizirale, kao što su to učinile i Švedska i Italija, znalo se da će u slučaju remija Danske i Švedske odlučivati gol-razlika. Ona je, kada se isključi Bugarska, iznosila 1:1 za Italiju, 1:1 za Švedsku i 0:0 za Dansku. Jasno, rezultat 2:2, 3:3 ili neki drugi remi sa više golova odveo bi Dansku i Švedsku dalje.

 

 

Naravno da se je završilo baš 2:2. Nikada nije dokazano da je dogovoren takav rezultat, ali je nakon nekoliko godina kasnije švedski magazin Offside je objavio da su igrači na terenu napravili dogovor i odlučili odigrati 2:2. Da li je to prava istina, teško je reći.

Italija je, iako je na kraju ispalo nebitno, u trećem kolu golovima Simeonea Perotte (48') i Cassana (94') pobijedila Bugarsku sa 2:1.