Reprezentacija

Najveća pobjeda ovih "gubitnika" je ona protiv njihovog saveza

KLJUČNI PODACI
  • Hrvatski košarkaši opravdali su euforiju
  • Odradili su posao saveza i stvorili ozračje potrebno za dobar rezultat
Piše: Dea Redžić
srijeda, 11.9.2013. 16:10
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: Ales Fevzer / Cropix

UZ FLOSKULU o četiri milijuna izbornika, više je izlizana samo ona o euforiji i depresiji u koje nacija upada sukladno sportskim rezultatima.

U slučaju hrvatske košarke mnogi će površno zaključiti da je neutemeljena euforija opet na snazi i da smo nakon četiri poštene utakmice opet košarkaška velesila. Zbog Jokine 2011. godine i pakiranja stvari nakon prvog kruga Europskog prvenstva događaj u Sloveniji u najmanju je ruku pomak, no nije taj domet reprezentaciji odjednom donio tisuće sljedbenika. U Ljubljanu se ovih dana kreće jer su igrači Jasmina Repeše konačno igrali jedan za drugoga, jer im je nakon dugo vremena svima jednako stalo. Vidjelo se to već na zagrijavanju uoči utakmice sa Slovenijom. Ta pobjeda nije nam bodovno značila ništa, ali je donijela jako puno.

Ne postoji urok koji je Hrvatskoj uzeo dva koša u četvrtfinalima s Litvom 2007. i Slovenijom 2009. godine ili 19 koševa viška u Turskoj 2001. Pravo prokletstvo dogodilo se samo u Beogradu 2005. i imalo je svoje ime i prezime. Reprezentacija je jednostavno bila "prekratka"; manje zbog paranoje od neuspjeha, a više zbog "želje" za uspjehom. 

Petar Skansi, komentirajući naše "finale" s Češkom neki dan, izjednačio je te dvije emocije i rekao: Kod ovih igrača jednaki su strah od poraza i želja za pobjedom. Nismo se složili, a i igrači su ga demantirali. Uostalom, u ovoj Repešinoj momčadi nema "gubitaša" kakav je primjerice Nikša Prkačin koji je igrao u četiri kobna četvrtfinala, ili Marko Popović koji je bio unutra 11 dugih godina. Bitnije je, međutim, da tu nema nekih kojima se zapravo nikada nije ni dalo, ali je i dalje bilo podnošljivije od osuda kojima bi ih zasula njihova Hercegovina.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Koliko je priča o vječnim, nesretnim gubitnicima nametnuta i fabricirana dovoljno govori izjava Didija Drapera koji nakon Gruzije kaže: "Trebalo nam je da samo jednom tijesna završnica ode na našu stranu". On ih barem nije gubio puno, ali iz nekog razloga nosi tu stigmu. I Amerikanac shvaća da je hrvatskim sportašima od izbornika uvijek bio potrebniji - psiholog.

I kada su ti "gubitnici" konačno pobijedili sami sebe i svoj matični savez, koji je isključivi krivac što reprezentacija nema kult onoliko dugo koliko nosi luzerski epitet, opravdali su ovo malo euforije koja će ih nositi u narednim utakmicama. Da hrvatski savez radi ono zbog čega postoji, ta euforija bila bi puno češća, o košarci bi se pisalo puno više i reprezentacija pripremne utakmice za EP ne bi igrala pred praznim tribinama.

Posao igrača nije da, svaki put kada se upali kamera, cvile za podrškom navijača, stotinjak kilometara od kuće. Momčad kojoj s razlogom nitko nije skandirao još od 1995. godine ovaj je put pozivnicu ispisala na parketu, a sramota je saveza da navijači bjesomučno nazivaju HRT i Petrolove pumpe u potrazi za ulaznicama.

Nevjerojatno je da HKS na svojim stranicama nije objavio nijednu vijest od početka Eurobasketa i da ulaznice nude samo kao dio kompleta turističkog aranžmana za odmor u Sloveniji, naravno, po "popularnim" cijenama.

Od saveza kojem je u interesu tek prodaja vlastitog časopisa (i to reketom), iluzorno je očekivati više.

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.


Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije