Foto: Getty Images / Guliver image 

POČELO je! Utakmica između Francuske i Rumunjske (2:1) bila je najstereotipnija utakmica otvaranja jednog velikog turnira koja je sadržavala cijeli skript takve priče - nervoznog domaćina sa sto kilograma utega na vratu, organiziranog gosta koji gura jednostavan plan igre i time ubija utakmicu, te junaka koji je ex machina riješio prvu bitku Eura.

Prototip turnirske utakmice

Utakmica po svojoj strukturi nije bila ništa mnogo drugačija od očekivanog za turnirski tip natjecanja. I jedni i drugi izbjegavali su sredinu terena u širokom luku, budući da je gubitak lopte puno manje poguban kada se desi uz liniju, jer ostaje dosta vremena obrani da se vrati i posloži.
Rumunjska je imala jedan jedini plan igre i dosljedno ga gurala - "bacanje" lopte u kanale gdje bi se Andone kao špica pridružio krilima, pa bi pokušali u dva na dva okršajima zadržati loptu i pričekati svoje bekove iz drugog plana koje su francuska krila sporo i pomalo lijeno pratila.

Središnjica veznog reda rumunjske reprezentacije uglavnom je krpala rupe iza leđa svojih bekova i samim time pokazala popriličan stupanj nezainteresiranosti za izgradnju napada. Već nakon drugog pasa, Rumunji bi se našli u bezizlaznoj situaciji. Činilo se da ih nije briga, i da čekaju grešku, koju im je i poklonio Patrice Evra, zaboravljeni i usporeni senator Tricolora. Puno dojmljiviji su bili Rumunji u fazi obrane u kojoj je sudjelovalo svih 10 igrača – jasno posloženih zonskih 4-4-2 s relativno visokom zadnjom linijom, s puno preuzimanja i bez individualnih izletavanja koji narušavaju rupe, omogućili su im da povremeno potisnu Francuze s loptom prema natrag, pa ih i visoko pritisnu i time isprovociraju veliki broj pogrešaka domaćina (zadnji put su Francuzi više lopti izgubili u prvom dijelu prije ravno pet godina).

Rumunji su idealan predložak ekipe koja proširenjem Europskog prvenstva traži svoj proboj iz donje srednje klase europskog nogometa – ekipe koja nema naročito mnogo talenta ili ekstra klase, ali organiziranim blokom i jasno podijeljenim zadacima u obje faze parira puno snažnijim suparnicima, pokazujući da je baza nogometa sistem, a talent njegova najviša struktura, vrh piramide. Očekujte na ovom prvenstvu puno Rumunjskih.

No playmaker, no play

Francuska izbjegavanja sredine terena donekle imaju drugačije uzroke od suparničkih. Vezna linija Kante-Pogba-Matuidi jedna je od fizički najmoćnijih ikad okupljenih, ali fali im metronom, playmaker, netko tko će diktirati tempo igre i realizirati potencijale prednjeg reda tako što će ih pronaći na pravom mjestu na terenu. Bez prave spojke u sredini, Francuzi su bili prisiljeni loptu dovoditi do krilnih igrača uz liniju (gdje su se Payet, a u manjoj mjeri i Griezmann izvlačili), što je davalo Rumunjskoj prijeko potrebno vrijeme za rekuperaciju. U West Hamu Bilić Payeta koristi na sličan način, ali ovdje je bitna razlika u tome što Payet nema beka koji mu istrčava iza leđa i time širi igru i odvlači suparničkog beka – ostarjeli Evra i plahi Sagna nisu ni izbliza idealna rješenja za te uloge. Pogba, koliko god sjajan igrač bio, pokazao je da ne može držati ključeve igre u svojim rukama i nogama. Brzanje s odlukama, pokušavanje nemogućih dodavanja i općenito kompleks heroja gdje misli da svakom loptom može i mora riješiti utakmicu samo dodatno kvari ritam ekipi i psiho-fizički ih troši. Bez obzira na beton u sredini, i kreacijski potencijal naprijed, ovo je definitivno Gordijev čvor domaćinu u vidu osvajanja natjecanja. Deschamps, barem za dosadašnjeg mandata, nije pokazao da je Aleksandar Veliki. Johan Cabaye je potencijalno rješenje zagonetke.

Dimitri Payet – Bilićev dobitak na lottu

Fantastična partija spektakularnog ofenzivca koji plijeni svakim potezom, a ne guši igru, koji rješava utakmice a ne zahtjeva prilagođavanje svega i svakoga njegovim afinitetima i samim time je mokri san svakog trenera na svijetu. Čovjek koji je eksplodirao pod vodstvom genijalnog luđaka Bielse projiciran je za bolje i veće od West Hama, a nastavi li na prvenstvu igrati kao u prvoj utakmici, možda ne oproba travu na Olimpijskom stadionu u Londonu.

Epski gol za prva tri boda na prvenstvu skinuo je ogroman uteg s leđa ekipe i vrijednost mu je mnogo veća od matematičkog izraza. Nema svlačionice koja je više puta bila razorena od one francuske, ne postoji sportski kolektiv s više neraščišćenih računa i ne postoji čovjek koji bi više patio od Deschampsa da tog gola nije bilo. Dobra stvar je što iz pozadine čekaju i Koman, Martial, Griezmann, Giroud... Čitava niska igrača s potencijalom koji tek treba probujati.

Na nekom Euru s drugačijim sastavom, francuski stil igre više bi pasao knock out fazi gdje bi mogli dočekati grešku više nego svoj protivnik, koje bi često bile kvalitativno sličnije reprezentacije koje igraju otvoren nogomet. Ovako, bit će mnogo više "rumunjskih" nego "njemačkih" utakmica. To znači da Payet treba sekundanta i sustav koji će znati iskoristiti fokusiranje suparničke obrane na sebi kako bi se negdje materijalizirao igrač viška. Griezmann je najočitiji kandidat, ali izgleda daleko od prave frekvencije. Nakon druge utakmice, koja će nositi manji emotivni naboj, bit ćemo pametniji u vezi ovih teza.

Nova era europskog nogometa

Jedna utakmica sasvim sigurno nije relevantan uzorak, ali novi format Eura uopće ne mora značiti bitno raspršenje kvalitete. Ekipe poput Mađarske, Turske ili Švedske koje bi se teško plasirale po starom režimu, ne spadaju u kvalitativni razred ispod Islanda, Walesa ili Sjeverne Irske koje bi se plasirale i po starom sistemu. U konačnici, razlika između onih koji se plasiraju i ne plasiraju u pravilu je dosad iznosila manje od tri boda, što sasvim sigurno nije reprezent velike kvalitativne razlike i zapravo su razlike mnogo suptilnije nego što to "tvrdi" uvriježeno mišljenje.

Prava istina je da svaka generacija donosi tek 3 ili 4 reprezentacije koje kvalitetom i potentnošću odudaraju od konkurencije, i da je tek mali broj reprezentacija nogometno apsolutno irelevantan. Širenje nogometnih trendova, kopiranja sustava, metodologija i gusta fluktuacija ideja i igrača dovela je do formiranja klase od barem 15 reprezentacija među kojima su razlike minimalne i sve skupa potpadaju u širem smislu u drugi europski nogometni razred. Trenutna forma, postojanje jedne ili dvije ekstra klase u ekipi, momentum ili trener s pravim adaptivnim mehanizmima i jasnom idejom je ono što u turnirskom formatu čini razliku među ovakvim ekipama. I upravo je to koncept novog Eura – dati šansu većem broju jednakih da dokažu suptilnost razlika na velikoj većini razina ovog sporta.

Na onim reprezentacijama koji se drže iznad toga je da dokažu kako je taj koncept nelogičan. Danas nije odigrana ni izbliza najbitnija utakmica europskog nogometa, ali je odigrana možda pionirska utakmica novog europskog omjera snaga i podjele moći – s jednakim brojem super timova, ali puno većim brojem njihovih lovaca.