Engleska, sastavljena većinom od selebova, trebala je golove još uvijek aktivnog i efikasnog Jermainea Defoea kako bi umirovljenike ostatka svijeta pobijedila 3:2, ali prvi igrač i bez sumnje od publike najviše pozdravljen i slavljen bio je Ronaldinho, koji je humanitarnoj reviji u Manchesteru podsjetio na najbolje dane, točnije vratio je vrijeme od prije desetak godina, kada je bio najbolji nogometaš svijeta ili nešto ranije, kada je bio svjetski prvak.

Oduševljenoj publici pokazao je dio bogatog arsenala trikova, vještina i majstorija kojima još uvijek raspolažem iako mu je 36 godina, a igranju ozbiljnog nogometa odavno je pretpostavio puno ozbiljnije partijanje.

Zabavu je priredio gledateljima na Old Traffordu posebno kada je jednim potezom, odnosno promjenom kretanja, dvostruko spektakularno prevario Bena Shepherda i Phila Nevillea, zbog čega mi je čak bilo krivo, pa se kasnije ispričao posramljenom Nevilleu.

 

I dok mu je ismijavanje jedne engleske nogometne legende uspjelo, pokušaj da ponovi ruganje drugoj, točnije lob Davida Seamana iz četvrtfinala SP-a 2002, završio je podsmjehom brazilskom majstoru, jer engleskog veterana na golu ovaj put ni blizu nije uspio savladati.