Sumrak hrvatskog klupskog nogometa
NA HRVATSKOJ klupskoj nogometnoj sceni već dugo vremena vlada zatišje, ali ljubiteljima nogometa u Hrvatskoj teško je zamisliti nešto gore od ovog što se trenutno događa s našim klubovima.
Financijski problemi, najdraže opravdanje čelnika naših klubova, više jednostavno ne drži vodu. Rezultatski debakli u Europskim utakmicama počeli su s Hajdukom, i nadajmo se, završili s Interom.
Miroslav Blažević obećavao je brda i doline, a dobio je tek osmicu u mreži. Koga okriviti za najteži poraz Hajduka u povijesti kluba - to i nije tako teško pitanje. Iznimno loše vođenje kluba u kombinaciji s kolotečinom koja se uvukla duboko u pore igrača i čelnika dovela je slavni klub s Poljuda do ruba propasti.
Nikome neće biti čudno ako se zapitamo gdje su nestali golemi novci uloženi u svetinju Splita. Čini se da su i čelnici Hajduka konačno shvatili kako politika senzacije neće klubu donijeti uspjeh. Ono što im treba su kvalitetni igrači i sportsko srce.
U Splitu su nogomet zamijenili elitnim transferima koji hrane javnost gladnu kontroverza, te izjavama koje dolikuju cirkuskim zabavljačima, a ne trenerima čije bi ime valjda trebalo biti jamac uspjeha. Možda bi Štimcu i ekipi bilo bolje da umjesto brazilskih plesačica dovedu jednog poštenog stopera koji bi barem malo popunio rupe u obrani.
Shvatili su u Hajduku i kako Niko Kranjčar ne može sam. Doveli su Ćiru, no niti on nije uspio u svom naumu. "Amateri" iz Mađarske sa sobom su na Poljud donijeli sive oblake, ali ih nisu odnijeli natrag na sjever.
Crvena Zvezda bila je tek logičan slijed situacije. Kup UEFA igrala je i Rijeka, no igranje protiv srpskih klubova hrvatskoj je javnosti iz svima dobro poznatih razloga uvijek puno zanimljivije.
Malen, ali iznimno dobro organiziran klub iz Zaprešića jednostavno nije bio spreman za nogometni podvig. Blago onima koji poraz od Zvezde smatraju našim najvećim ovogodišnjim uspjehom. Moramo se zapitati o stanju hrvatskog klupskog nogometa kad nam obraz porazima u Intertotu protiv renomiranih momčadi spašavaju Slaven Belupo i Varteks. Imaju mladu momčad, pa je svako iskustvo zlata vrijedno.
Doprvak Hrvatske nekada je bio trećeligaš i jedini nije neugodno iznenadio. Zvijezda je puno bolja i to su znali svi. Stoga poraz nije ono najgore što se nemoćnom, ali borbenom Interu ove godine moglo dogoditi.
Mnogo je gore od toga što nam igrači čekaju u redu kako bi kupili kartu za Koreju ili Sibir, ili što su nam prvenstvene utakmice nude ugođaj dostojan pogrebnog marša.
Iznimka je jedino ovosezonski Dinamo, koji nije imao izbora u odnosu na prošlu, sramotnu sezonu. Možda bi maksimirski klub u borbi s Bugarima, Srbima ili Mađarima i uspio prezimiti u Europi, no na to sada ne vrijedi trošiti riječi, "Modri" su imali priliku prošle godine pa su osramotili ime Dinamo, a ljagu koju su nanijeli dresu kojeg tisuće navijača smatra svetim neće isprati tako lako.
Rijeka još uvijek ima šansu za popravni, no sudeći po igri pruženoj u Loveču, ta je šansa minimalna. Scoria je bio i ostao zanimljiv trener, ali drastične oscilacije u igri njegove momčadi više nikome nisu.
Bogdanu, pak, možemo samo čestitati; čovjek je iskren i stručan. Znao je kako iskoristiti crne dane hrvatskog nogometa i doveo je svoj klub do praga Europe. Sve više od toga bila bi senzacija, a na njih ionako nismo navikli.
Rezultat je, koliko god da to izlizano zvuči, jedino pravo mjerilo. A što se naših nogometnih klubova tiče, ove nam je godine bolje ne kalkulirati jer ćemo, kao i obično, ostati razočarani.
Omjer od 12 primljenih pogodaka i samo jednog postignutog gola u četiri europske utakmice govori sve - hrvatski klupski nogomet nije davno bio na ovako niskim granama.
Dea Redžić
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati