Europske lige

Zlatna lopta: Šminka i bolesne brojke ispred kulture nogometa

KLJUČNI PODACI
  • Lionel Messi po peti je put osvojio Zlatnu loptu
Piše: Vice Karin
utorak, 12.1.2016. 07:11
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: Guliver Image/Getty Images

ZNALO se već prije koji mjesec, najdominantniji igrač najdominantnije svjetske momčadi uzet će nagradu za najboljeg nogometaša svijeta. Iako je bio i dosad rekorder, peta Zlatna lopta samo daje jezičac argumenta na vagi više o raspravama oko najboljih igrača ikad. Leo Messi ponovo je, nakon dvije Ronaldove godine, i službeno najbolji igrač svijeta.
 
Uzmu li se u obzir svi zdravorazumski i formalni parametri, nagrada je i više nego zaslužena. Na konto njegove ozljede u jednom dijelu godine, kao i činjenice da teror nad suparničkom obranom i učinak uspješno dijeli s Neymarom i Suarezom, ne bi bilo razočaranje ni da su brazilski ili urugvajski napadač odnijeli nagradu. Ipak, Messijev brand, aura najvećeg, bolesna statistika od 52 gola i 26 asistencija, te generalnog konsenzusa kako je ipak i dalje on alfa mužjak u Barceloni donijeli su mu prilično premoćnu pobjedu, s 41,33 % od ukupnog broja glasova (za usporedbu, drugoplasirani Ronaldo dobio je ''tek'' 27,76 % ).
 
Lakoća kojom stvara višak na terenu i set mehanizama kojima suparnički treneri prilagođavaju defenzivnu strukturu u odnosu na njegove mogućnosti lajtmotiv su svake njegove utakmice otkad se probio na scenu. S taktičko-strateškog aspekta, ne postoji mu nitko ravan. Nema igrača koji može iz bezazlenije situacije kreirati prednost za vlastitu ekipu i čistim individualnim sposobnostima izvaditi ekipu iz problema kada igra ne funkcionira.
 
Premda se većina auditorija prilikom recenzije njegove godine prisjeća tek Bayerna, Atletica ili druge velike utakmice na kojoj je zasjeo, postoji niz (prije svega prvenstvenih) utakmica nižeg kalibra koje su uzete zdravo za gotovo i prije i nakon zadnjeg sučevog zadnjeg zvižduka, a tek je njegov apsolutni nogometni genij bio katalizator koji je doveo Barcelonu do očekivane pobjede. Ronaldo je mašina, fizički vjerojatno najkompletniji napadač svih vremena, ali duboke obrane, kripton za sve ofenzivce koji trebaju prostora kako bi demonstrirali svoj talent, mnogo češće mu je neprelazna prepreka. Portugalac će sasvim zasluženo ostati upamćen kao jedan od najboljih, najmoćnijih igrača u povijesti igre, ali staviti bilo koga u rečenicu s Messijem graniči s nogometnom blasfemijom. Peti put u njegovoj karijeri, to je prepoznao cijeli svijet.
 
I na kraju, pošto se sve podvuče i rezoniraju Messijeve zasluge, ipak ostaje pitanje – koliko ova nagrada ima smisla?
 
Nejasni kriteriji i velika favoriziranja
 
Složili se ili ne složili s konkretnim zbirom ovogodišnjih glasova, manje je bitno. Manjkavosti u konstrukciji jasnijih kriterija i boljih mehanizama biranja učinile su od nagrade koja bi trebala, za razliku od timskih koje imaju trofeje kao konkretno mjerilo, nagrađivati i kreditirati individualne zasluge, sposobnosti i performanse pojedinih igrača u širem smislu ekipa za koje nastupaju.
Uzorak glasača, iako je na prvo oko poprilično „pravedan“ (čine ga tri osobe iz svake zemlje članice FIFA-e), zapravo je podosta upitan. I dok su izbornici nužno zlo, jer nastupaju kao određen i konkretan kriterij (bez obzira što to znači da Meša Baždarević i Ante Čačić imaju pravo glasa, a Jose Mourinho i Marcelo Bielsa nemaju), ostaje pitanje zašto je dozvoljeno glasati za igrače iz svoje zemlje. Zbog toga Michel Dussuyer, izbornik Obale bjelokosti, glas za najboljeg igrača daje - Yayi Toureu, čovjeku koji nije izbliza ni najbolji igrač u Manchester Cityju bio protekle godine. I dok je savršeno legitimno imati i takvo mišljenje, ukoliko ga možete argumentirati, trend pokazuje da afiniteti zadnjih godina idu u krajnost i potrebno ih je na neki način ograničiti. 
 
Kapetani, kao idući faktor, još su suspektniji. Edin Džeko sasvim sigurno nije izabran na poziciju kapetana BIH reprezentacije zbog relevantnosti njegovog mišljenja o najboljem igraču na svijetu, što ga zapravo u sam taj krug birača dovodi – sasvim slučajno. Da je kojim slučajem kapetan reprezentacije uslijed njegove ozljede postao Pjanić, mandat za glasanje transferirao bi se po takvoj cirkularnoj definiciji kapetana-birača na njega. Po čemu je glas Darija Srne bitniji, veći ili relevantniji od onog koje ima Ivan Rakitić, Luka Modrić ili Dejan Lovren? I, ukoliko ustvrdimo da nije, čemu uopće igrači glasuju? Favoriziranje klupskih i reprezentativnih kolega na ovoj razini još je više razvidno nego na prethodnoj.
 
I konačno – novinari. I dok je sasvim razumljivo da predstavnici medija budu dopisnici France Footballa, ne treba ići daleko izvan granica Lijepe naše da bi se ustvrdilo kako je taj spisak u najmanju ruku – zastario. Je li Zdravko Reić ikakav faktor na domaćoj, a kamoli međunarodnoj nogometnoj sceni? Čovjek čiji se spektar tekstova sveo na polu-interne trzavice s Torcidom i razglabanja o najboljem modelu funkcioniranja kluba, najbolje je što Hrvatska može dati u ovakvom izboru?
 
Dalo bi se raspravljati o konkretnim mjerama koje bi poboljšale kvalitetu izbora, ali ne bi li žiri sastavljen od vrhunskih trenera s određenim stažom i priznanjima (svojevrsna nogometna „Academy“, kao kod filma), novinara koji se ističu analizama i tekstovima koji dotiču samu bit igre, te eventualno bivših dobitnika, dali mnogo relevantnije rezultate?
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
 
Svi naprijed, svi u napad
 
Povijest nam pokazuje kako ljudi preferiraju nagrađivati najbolje igrače najdominatnijih ekipa (Messi, Platini, Rummenigge, Cruijff), što postavlja gotovo na dva sasvim suprotna pola odnos timsko vs. Individualno. Bi li Messijeva ili Neymarova godina bila lošija da je Pogba zabio gol pri rezultatu 1:1 u finalu Lige prvaka i time donio titulu Juventusu? Je li normalno i razumno da cijela sezona stane u jedan potez, čak ne ni vlastiti, nego nekog sasvim trećeg igrača? Još bitnije, što napraviti u situacijama u kojima nema jedne dominantne ekipe? 
 
Lani je Ronaldo osvojio Zlatnu loptu, a jedna od bitnih argumenata „pro“ bila je osvojena Decima kraljevskog kluba. Što bi bilo sasvim dovoljno da iste godine nije održano i španjolsko prvenstvo u kojem je Real Madrid završio kao treći na tablici. Koji je bolji uzorak, 38 utakmica u prvenstvu, ili 13 u Ligi prvaka? Postoji li neka realna jedinica konverzije među njima koja bi dala malo jasniju sliku o tome koliko koja treba biti zastupljena?
 
Iste godine održano je i Svjetsko prvenstvo, na kojem su se Nijemci okrunili zlatom. Osim tog trofeja, Manuel Neuer je u vjerojatno najboljoj sezoni koju je neki golman imao još od Jašina, osvojio i duplu krunu u Njemačkoj. Dovoljno tek za treće mjesto i 20 posto manje glasova od Ronalda.
 
Nema nimalo dileme da su i Messi i Ronaldo irealnim statistikama u pogledu golova apsolutno poremetili sve parametre u toj domeni, ali baš je hype izgrađen oko njihovih bolesnih brojki i zanemarivanje konteksta doveo do maksimalnog skučenja nogometnih vidika, gdje više nije bilo bitno radiš li ekipu išta osim u suparničkom šesnaestercu. Efektivno, Zlatna lopta postala je nagrada za najboljeg strijelca Europe. Mogu li se Neuer, Thiago Silva ili Lahm ikada mjeriti s njihovim golgeterskim učinkom? I, budući da iz poznavanja same igre znamo da ne mogu, znači li to da su manje bitni za vlastite ekipe, čisto zbog toga što se njihov učinak ne može prezentirati suhim brojkama? Ne predstavlja li cijela nogometna javnost u Messi vs. Ronaldo raspravi argumente u samoj igri kojima preferiraju jednog ili drugog, budući da im je statistika identična? Zbog čega to ne radimo s ostalim igračima? Leži li dio odgovora možda u tome što to dobar dio birača jednostavno nije spreman ni dovoljno perceptivan obuhvatiti?
 
 
 
Prestiž i šminka, kompromisi i reklame
 
I dok su svi današnji laureati majstori svojeg zanata i apsolutno svjetska nogometna krema, nesposobnost sustava da podrobnije analizira učinke i nagradi ih, uvijek nas ostavi s pomalo gorkastim osjećajem u ustima. Uvrštenje igrača Reala i Barcelone u idealnih 11 u sezonama kada to nisu ni po čemu zaslužili samo da bi dodatno ojačao suludo rastući brend „El Clasica“, a normativni i paušalni glasovi igračima koji su to zaslužili na temelju prethodnih, a ne dotične sezone, zatvara kastu odabranih, onih koji prodaju nagradu svima onima koji jedva čekaju iste prikeljiti na CV-eve svojih ljubimaca. Što je sasvim legitimno, ali kolateralna žrtva toga čini cijeli niz igrača ,trendova i zaslužnika koji obogaćuju ovu igru van našeg, ekselovski ograničenog poimanja iste.
 
I dok netko može nagradu shvatiti pukom formalnošću, zgodnim detaljem ili pukim prestižom, činjenica jest da kao najutjecajnija nagrada u nogometu ipak postavlja temelje za klasifikaciju svega što gledamo na zelenim travnjacima. A već neko vrijeme, parametri su nam kao civilizaciji otišli u sasvim krivom smjeru. Za pozitivniju sliku o nogometu, za višu nogometnu kulturu i za one koji su to zaslužili, vrijeme je da ih mijenjamo.
 
Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.


Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije