Foto: Index, Wikipedia

POLA stoljeća vladao je mir pred našim obalama. Razdoblje od Bečkog kongresa 1815. nadalje, bilo je prvo doba kada su dvije generacije u Dalmaciji stasale bez da su se vodili ratovi. U sklopu dogovora 1815., Austrija je od Engleza preuzela i Vis – već tada dijelom utvrdama zaštićen otok, koji je nastavila utvrđivati, kao ključnu točku obrane Jadrana.

Dalmatinci su Austrijsku vojsku dočekali s oduševljenjem još kada su se prvi puta pojavili, 1797. godine, padom Mletačke Republike. Vojnici koji su dolazili govorili su razumljiv jezik, imali slična imena i gotovo jednake običaje. Nije dugo trebalo da počnu pričati domaćima, na za Dalmatince neobičnoj kajkavici, kako njihovi gradovi osim njemačkih imaju i domaća, hrvatska imena: Karlovac, Sisak, Zagreb, Varaždin…

Nakon burnih godina Napoleonovih osvajanja, nastupio je mir. Dalmacija se počela polagano razvijati, ali i povezivati s kontinentom – prometno, kulturom i jezikom. Gradila se svijest o modernoj hrvatskoj naciji. Dubrovačka štokavica postaje jezični standard. No, s druge strane Jadrana, neki su kovali svoje planove. I to doslovno – narudžbom velikih i moćnih čeličnih brodova.

Italija je istočni, hrvatski dio Jadrana smatrala velikim dijelom svojim. Nakon što je 1861. godine ujedinjena, mlada Kraljevina Italija sve je više gledala prema otocima koje sami gotovo da i nisu imali. Kako sami nisu razvili tradiciju čelične gradnje, nove oklopne fregate se naručuju u Sjedinjenim Američkim Državama. Re d` Italia i Re di Portogallo, moćne su suvremene borbene jedinice.

Doba je to kada sve ratne flote grade nove brodove – doba jedrenjaka ubrzano zamjenjuju čelični, oklopljeni brodovi s parnim strojem i vijkom. Vrlo kratko grade se i parni linijski brodovi – zamislite ih kao klasične velike drvene jedrenjake s bočnim topovima u par redova koji još imaju i motor. Jedan od njih, austrijski Kaiser ući će u legendu bitke kod Visa.

Napad na otok

Kako je to bilo uobičajeno u hrpi savezništava 19. stoljeća, kada su 1866. zaratile Austrija i Pruska, Austriji je objavljen rat od strane Italije. Nakon nekoliko manjih provokacija, Talijani odlučiše osvojiti Vis, otok koji je branila austrijska posada od 1833 vojnika i 88 topova.

Talijanska flota od 12 oklopnjača i 17 neoklopljenih brodova krenula je prema Visu 16. srpnja 1866. godine u 15 sati iz Ancone. Zapovjednik je bio admiral grof Carlo di Persano. Naredni dan jedan je manji talijanski brod pod lažnim zastavama, francuskom i engleskom (inače dozvoljena ratna varka u ratu na moru – vlastita zastava se mora podignuti tek prije otvaranja vatre) oplovio je veći dio Visa i ostatku flote prenio informacije o branjenim dijelovima otoka.

Dana 18. srpnja, oko 11 sati talijanska flota je otvorila vatru na Vis. Iako su otočke obrambene kule bile visoko smještene i hrabro se branile – Talijani su bili iznimno nadmoćni u broju cijevi. Malo po malo, obrana Visa, na svim lokacijama, trpjela je sve veća razaranja.

Presudni telegraf

Admiral Persano je znao kako je Austrija osim utvrda razvijala i komunikacijski sustav – pa te 1866. godine Vis već ima telegrafsku vezu s Hvarom, pa dalje prema kopnu. Četiri talijanska broda dolaze pred nebranjeni Hvar i zapovjednik prijeti kako će bombardirati grad ako mu ne pokažu gdje se nalazi podvodni telegrafski kabel.

Međutim, Talijani nisu dragi Hvaranima. Ribar Lovro Fiji, Talijanima namjerno pokazuje pogrešan kabel – onaj koji povezuje Vis s Hvarom, ali ne i kabel prema kopnu. Talijani uništavaju samo vezu prema Visu i odlaze.

Sudbina Visa, a vjerojatno i svih otoka ispred Splita sada je u rukama jednog jedinog čovjeka – poštanskog službenika Carske pošte Ivana Braunera. Brauner isprobava vezu – ona prema Splitu radi. Svjestan je da svaka informacija koju prenese može odrediti sudbinu otoka.

Ručnim tasterom započinje slati poruku za porukom – austrijsko ime za Vis, Lissa, nešto je što će se puno puta tog dana provući kroz žice. Sve što se moglo vidjeti s Hvara – javljalo se na kopno. Iz Splita, poruke se šalju dalje – Zadar, Beč, Pula.

Vis pred padom

Dan 19. srpnja iznimno je težak za branitelje Visa – unatoč junačkoj obrani utvrde padaju jedna za drugom. Neke se brane samo puškama. Civili su već prvi dan izbjegli od napada, bježeći u visoka područja izvan dometa tadašnjih topova – starci, žene i djeca gledaju s viških brda kako otok gori pod stalnim eksplozijama.

Postojećoj talijanskoj floti se pridružilo još nekoliko brodova - i među njima iznimno suvremeni Affondatore, čime su desantne trupe povećane na 2.200 ljudi. Čekaju da obalne baterije utihnu, kako bi se mogli iskrcati na niskim dijelovima otoka kao što je uvala Rukavac.

Obrani pomaže samo to što su Talijani loše organizirani. Razmišljaju o desantu, pa se povlače, brodovi bez nekod plana napadaju jednu oklopljenu točku otoka pa drugu. Pri kraju dana stvari su ipak jasne – Vis je pred padom. Većina obrambenih baterija su teško oštećene ili uništene.

Dolazak crnih brodova

Nikada nećemo saznati tko je prvi ugledao crne brodove pod crveno-bijelim ratnim zastavama koji žure prema Visu. Vjerojatno neki od izbjeglica na brdima iznad Komiže, koji su onda narednim generacijama prepričavali priču o golemoj bitci koja se odigrala u jutro, 20. srpnja 1866. godine.

Austrijskom mornaricom zapovijedao je mlad i sposoban admiral Wilhelm von Tegetthoff, rođeni Mariborčanin. Kada je 19. srpnja postalo jasno da je u pitanju pravi napad a ne neka varka – Tegetthoff je naredio isplovljavanje. Međutim – bio je vojno gledano slab. Austrija nije bila klasična kolonijalna država tog doba, pa nije neku pažnju obraćala razvoju mornarice. Imao je samo sedam oklopnjača, jedan uvelike zastarjeli parni bojni brod, te nešto neoklopljenih brodova. Ipak, odlučio je: ide na uvelike snažnijeg neprijatelja.

Svojim oficirima pred polazak razlaže taktiku: neće ići u klasične artiljerijske duele s Talijanima, već će se pokušati ugurati između njih i na talijanske brodove nasrtati pramcima. Te noći između 19. i 20. srpnja 1866. puhalo je snažno jugo. Flota austrijskih u crno obojenih ratnih brodova hitala je iz Fažane prema Visu. Teški brodovi visokog težišta ružno su se ljuljali, posrćući na valovima. Nije bilo vremena za čekanje – strojari su davali sve što mogu.

Admiral Tegetthoff stajao je na otvorenom mostu. Vjetar mu je udarao na tamno plavu časničku odoru, no znao je da ga njegovi ljudi moraju vidjeti i da mora izgledati odlučan, koliko god i sam strepio od nastupajuće bitke.

Ima samo dvije stvari na koje se može osloniti: vlastitu drskost napada na oružjem bitno nadmoćnijeg neprijatelja i svoju posadu, sastavljenu dobrim dijelom od Dalmatinaca, naravno uz nešto Ličana, Istrijana, ponekog Slovenca, te ne baš malo austrijskih Talijana. Pričalo se za Austrijsku mornaricu da se po mirnom vremenu zapovijeda na njemačkom, po lošijem na talijanskom, a kada je stvarno gužva – na hrvatskom. Tegetthoff dobro zna da Hrvati ne žele ponovno vidjeti Talijane pred svojim obalama. Znao je da će se njegova posada junački boriti.

Srpanj je mjesec. Sviće rano zora 20. srpnja 1866. Izbjegli po viškim brdima kroz sivilo teškog juga vide scenu koju će kasnije prepričavati svojim unucima – s jedne strane se formira talijanska flota u klasičnom, linijskom rasporedu spremna za prihvatiti uobičajenu borbu bokom u bok. S druge strane, crni brodovi iz kojih kulja također crni dim – ložači i strojari daju sve od sebe kako bi se brzina održala kroz jake valove. U tom crnilu i sivilu ističu se samo crveno-bijele austrijske pomorske ratne zastave, kao da ih vjetar želi istrgati s jarbola.

Bitka počinje

Talijanski admiral Persano radi pogrešku – prekrcava se na Affondatore, međutim zaboravlja admiralsku zastavu (u to doba prije radija komuniciralo se zastavama, admiralska zastava govori gdje je zapovjednik), pa Talijani i dalje gledaju Re d` Italia, odakle međutim ne stižu nikakve naredbe. Radi nespretnosti u talijanskim redovima nastaje prostor u koji ulaze austrijske oklopnjače i s male blizine, gdje se prednost talijanskih topova toliko ne osjeća, napadaju talijansku grupu.

Tegetthoffov admiralski broj je Erzherzog Ferdinand Max. Potpuno oklopljen, s 123-90 mm lima, skroz do ispod vodne linije s drvom iza oklopa debelim i do 711 mm. Ugrađeno 16 topova koji su ispaljivali čelične kugle mase 25 kg. Broda je bio pokretan s jednim brodskim vijkom i motorom od 2925 KS koji je tjerao brod istisnine 5130 tona brzinom 12,5 čvorova.

U sveopćem metežu Talijanima se događa i jedna od najvećih sramota koja se u ratu uopće može dogoditi - Erzherzog Ferdinand Max udara oklopnjaču Palestro, kojoj skupa s krmenim sošnjakom pada ratna zastava. Tegetthoff je povikao: „Wer will die Flagge haben?“ (Tko će uzeti zastavu?). Dočasnik Nikola Karaković, Hvaranin, izlazi na otvorenu palubu i pod mecima uzima talijanski ratnu zastavu te je nosi admiralu. Za svoje junačko djelo kasnije je odlikovan od cara.

Godina je 1866. – bezdimni barut još nije izmišljen, stoga se na bojištu gotovo ništa ne vidi. Brodovi mijenjanju položaje, grčevito pokušavaju taktiku opkoljavanja jednog neprijateljskog broda od više njih, a uz to gledaju priliku za udarac pramcem. Čak i drveni Kaiser napada talijanski čeličnu oklopnjaču Re di Portogallo, od čega mu pada prednji jarbol. Drvom na čelik! Iako opkoljeni i s velikim žrtvama ne predaju se, zapovjednik, komodor Petz i posada ne odustaju – 99 topova starog linijskog bojnog broda s obje strane odgovara na talijanski napad.

Ako ikada za neki boj znamo ključni trenutak onda je to Viški boj. Oklopnjača Re d' Italija nakratko je stala. Oštećeno joj je kormilo. Blizu nje se nalazi Erzherzog Ferdinand Max, te Tegetthoffov naređuje – maksimalnom brzinom naprijed!

Nikada nećemo saznati što je prolazilo kroz misli zapovjednika stroja kada je u sred bitke začuo zvono koje upozorava na novu zapovijed i komandu „maksimum naprijed“ i kojim je jezikom zavikao prema podređenima da u klipove puste sve što se može. Jedino što znamo – morao je vjerovati svom zapovjedniku, jer svima u stroju je bilo jasno – ako Tegetthoff pogriješi i dođe do proboja mora, od samog sraza morske vode s usijanim kotlovima sve će eksplodirati. Mogućnost da se itko izvuče živ iz utrobe stroja gotovo je nepostojeća.

Svi pokazivači tlaka su pri maksimalnim vrijednostima – u strojarnici gdje je temperatura zraka valjda 60 stupnjeva, otkada su jučer popodne krenuli iz Fažane i tjerali brod gotovo punom brzinom. Znaju da se nešto gore događa i da moraju zapovjedniku dati sve što parni stapni stroj od 2925 KS može. Erzherzog Ferdinand Max postiže maksimalnu brzinu i u 11 sati i 30 minuta pramcem se zabija u oklopnjaču Re39 Italija. Na austrijskom brodu su svi popadali od udara, a potom Tegetthoff naređuje – odvojite se! Austrijski mornari pokušavaju čak i uzeti talijansku ratnu zastavu, ali je talijanski časnik Razetti skida i baca se s njome u more.

Na boku talijanskog broda je ogromna rupa – u manje od tri minute ponos talijanske flote se nagnuo i nestao u vodama ispred Visa, povukavši u sa sobom 400 članova posade. Talijanski brodovi su se raštrkali i oslabili vojna djelovanja – Persano je nakon gubitka ponosa flote uzalud nešto pokušavao oko reorganizacije. Glavnina bitke je trajala do 12:30 sati, a sporadična vatra do 14 sati. No, to nije bio kraj talijanskih gubitaka – oklopnjača Palestro je bila u plamenu, i ako se činio pod kontrolom, vatra je dohvatila skladište municije te je brod eksplodirao, od ukupno 250 ljudi spašeno je samo 23.

Talijani su otplovili prema Italiji. Bilanca sukoba bila je 38 mrtvih i 4 ranjena časnika, 574 mrtva i 32 ranjena mornara na talijanskoj strani, i 3 mrtva i 15 ranjenih časnika, 35 mrtvih i 35 ranjenih mornara na austrijskoj strani. Dvije talijanske oklopnjače, "Palestro" i "Re d`39 Italia" u potpunosti su uništene, dok je na austrijskoj strani najteže stradao neoklopljeni brod "Kaiser". Admiral Persano izgubio je čin i položaj. Admiral Tegetthoff, heroj bitke kod Visa, nažalost je umro mlad, sa samo 44 godine. Mnogi mornari, časnici i dočasnici su dolično odlikovani i nagrađeni od cara za svoja junačka djela. Oklopnjača Re d` Italia ostala je ležati kao grob 400 mornara i spomenik uzaludnom talijanskom pokušaju osvajanja Dalmacije.

Talijani su nakon Viške bitke bili mirni punih 50 godina, da bi ulaskom Italije u Prvi svjetski rat ponovno krenuli prema našoj obali. No, nešto što se činilo kao rutinska vojna operacija postalo je noćna mora talijanske vojske – tamo u planinama južne Slovenije sačekao ih Hrvat s nadimkom Lav sa Soče, austrijski fedmašal Svetozar Borojević von Bojna. No, to je već jedna druga priča…

Formacije brodova pred bitku

Carevina Austrija

Zapovjedništvo austrijske flote odabralo je formaciju klina sastavljenu od tri uzastopna klina po sedam brodova.

U prvom klinu bili su oklopljeni brodovi "Erzherzog Ferdinand Max", "Habsburg", "Don Juan d'Austria", "Drache", "Kaiser Max", "Prinz Eugen" i "Salamander" te brod "Kaiserin Elisabeth".

Drugi klin činili su neoklopljeni brodovi "Kaiser", "Novara", "Furst Felix Schwarzenberg", "Graf Radetzky", "Adria", "Donau", "Erz. Friedrich", te izviđački brodovi "Greif" i "Stadium".

U sastavu trećeg klina bile su topovnjače "Hum", "Dalmat", "Wall", "Velebit", "Reka", "Seehund", "Streiter", te brod "Andreas Hofer i dvije škune "Narenta" i "Kerka".

Kraljevina Italija

Admiral Persano naredio je postrojavanje svoje mornarice u kolonu sastavljenu od tri grupe; prethodnice, centra i začelja. Prvu grupu, prethodnicu, sačinjavali su "Principe di Carignano", "Castelfidardo" i "Ancona". Drugu grupu, centar, bio je sastavljen od brodova "Re d` Italia", "Affondatore", "Palestro" i S. Martino".

Na lijevom boku začelja nalazili su se drveni brodovi pod zapovjedništvom Albinija, i to fregate "Duca di Genova", "Carlo Alberto", "Vittorio Emanuele", "Garibaldi", "Principe Umberto", "Maria Adelaide" i "San Giovanni".

Treću grupu, začelje, činili su "Re di Portogallo" i "Maria Pia".

Izvori za pisanje članka:
- Milan Tomljanović, Viška bitka, National Geographic, srpanj 2007.
- Novak, Grga, Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća, drugi dio, Split, 2004.
- Hrvatska Wikipedia.

Slika 1. Početna situacija bitke

Slika 3. SMS Kaiser nakon Bitke kod Visa